Search Show Menu
Home Latest News Menu
Blog

Čudna vremena u svijetu znače da trebamo više ekscentrične glazbe

Čudna glazba dobiva sve više pažnje

  • Mixmag Adria
  • 25 June 2018

Biste li potrošili 135 eura na kutiju sa setom koji sadrži osam sati zujanja, lupanja i zveketanja koje zvuče kao robot koji te pokušava izluditi? Mnogo ljudi jesu: Autechreov izvaljen set traka napravljenih za njihovu NTS Radio rezidenciju pokazao je koliko duboko će se obožavatelji angažirati s ogromnom količinom veoma čudne glazbe. I Autechre su teško jedini umjetnici koji puštaju čudnu, psihodeličnu iregulativu u naš svijet. Samo pogledajte albume prikazane u nedavnom izdanju Mixmaga: između Maceo Plexovih i Paul Kalkbrennerovih traka nalaze se drske kreacije individualista - ne samo Autechreovog promjenjivog label partnera, Oneohtrix Point Nevera, već i Aymarovsko-Bolivijsko-Američkog 'dekolonizirajućeg' aktivista i glazbenika Elysia Cramptona, i Tibetansko-švicarske producentice-pjevačice-spisateljice pjesama Aïshe Devi. Svako od ovih izdanja je prepuno nehumanog, s obrađenim glasovima, otapajućih žarova i prijelaza koji se prekrivaju jedan drugoga, sa grobnim i uznemirujućim psihološkim i političkim porukama, sve naokolo do generalnog mindfucka.

Ali ni to nije sve. Oni zaista jesu u svijetu Mixmag-a. OK, ne, nećete si zadovoljiti lokalne navlažene djevojke spustivši se na njih bacanjem 25-minutnog Autechrea kozmičkim dronom. Ali za sve njihove akustične ambicije i nezgrapnosti, duo podsjeća na par starinskog acida inspiriranog raverima iz Manchestera, sa svim nestašnim underground duhom koji se podrazumijeva. Elysia Crampton spoj Atlanta trap bitova, svjetlucave elektronike, sirove buke i popucalog stakla nije lako za slušati, ali kao i ona u apstrakciji - ljudi poput GAIKA-e, Rabita, Yves Tumora i njegove mjesečne naslovne zvijezde, Lotic - je ipak, nesputano, glazba za underground partije. Izdanje Aïshae Devi zbunjuje duhovni acid trip za sebe, ali je također Blade Runner-sko iskustvo i (krucijalno) je na Fabric Houndstooth-ovom labelu, koji kontinuirano izbacuje veoma čudne zvukove odmah pored klupskih plakata s ljudima poput Paula Woolforda. Oneohtrix Point Never-ov album je prepun mozgovnog preopterećenja, ali zasigurno nije marginalna ličnost. Samo pogledajte njegove suradnike: Iggy Pop, David Byrne, James Blake, Sofia Coppola...

I sve ovo je bitno za vrlo prirodnu klupsku glazbu. Ne trebaš biti elektronički nesposoban da cijeniš to, nasuprot. Klupska kultura je oduvijek bila mjesto za podizanje čudnovate zastavice u zrak. Također, David Mancuso, čiji su 'Love Saves The Day Loft' partiji posijali sjeme u New Yorku u znak rođenja disco i DJ kulture, kao što znamo, ujedno je želio da njegovi partiji budu "svetište" za frikove i neuklopljene i gdje je partijanje i rejvanje oduvijek zbrinulo taj duh sam za sebe. Dance glazba uspijeva u prilagođavanju oba aspekta - anonimnosti i kitnjastosti, pravilnosti i uzbudljive eksperimentacije. Ostavljajući po strani "farmaceutsko istraživanje", partijanja i rejvanja se vrte oko doživljavanja stvari, ljudi i ideja koje u normalnom svijetu nikad ne bi iskusili. Bilo da svjedočite ekscesima Berghaina, gledajući svitanje u stranoj zemlji ili da jednostavno plešete uz rame sa lokalno otkačenim ljudima u svom domaćem klubu.

To je razlog zašto elektronička glazba može proizvesti toliko divljih indvidiualista. Od Aphex Twina do Jeff Millsa do Björk do Goldiea, naš svijet njeguje jedne od najvećih, najčudnijih i najviše od svega blistavih karaktera i naravno, toliko čudne i originalne glazbe. Kako se dance kultura sve više globalizirala, granice između toga što je eksperimentalno i što je dominantno također postaju zamagljene. U redu, EDM (Electronic dance music) je i dalje uglavnom provincija očiglednog spektakla, ali korak dalje od toga čak i u globalnoj DJ primarnoj podjeli, tu je mnogo čudnovatosti. Glazba Ricarda Villalobosa ne zvuči kao ništa slično na cijeloj zemlji, dok Nina Kraviz može pružiti hardcore acid, Aphex Twin je sa svojim glitch ispadima izvan okvira, dok su misteriji Drexciye za masovnu publiku. Na festivalima dance glazbe možete vdjeti sličnost ANHONI-a i Fever Raya nastupajući na velikim pozornicama pored vaših najdražih repera ili DJ-eva. Ako zagrebemo iznad površine, industrijski techno, konstantno pomlađivan od strane diskografskih kuća kao što su Perc Trax i Leyla, održavaju ritam zlobne buke cirkuliranjem kroz klub globalnog ekosistema - dok uzrujana klupska glazba varira na diskografskim kućama poput PAN, NON, Halcyon Veil, Fade 2 Mind, Objects LTD i tisuće drugih koji izbacuju na van čudne, intrigantne zvukove, natovarene pitanjima o rasi, seksualnosti i drugim temama.

"Kada djelovanje postaje čudno", kao što je slavno sročio pisac Hunter S. Thompson, "čudno postaje profesionalno" - pomislih kako bi ćak i Thompson možda odustao od svoje fraze, koliko je čudan svijet danas pored samo-vozečih autiju, Cambridge Analytice i Donald Trumpa. Ali ako naša kultura ima ikakvu vrijednost, u njezinoj je sposobnosti da uzvrati udarac svojoj čudnovatosti. I tamo gdje je "čudno" u Thompsonovo doba najčešće značilo biti bijeli frajeri sa visokom tolerancijom na droge i kaubojskim šeširom, klubska kultura 21. stoljeća je - pod svim komercijalnim pritiscima - još jednom kreirala prostor gdje čudaci svih oblika mogu biti dijelom avantgarde. Naravno ne moraju svi biti to - isto kao što ne žele svi slušati osam sati Autechreove glazbe na repeatu - ali čak iako tvoj osobni ukus ne postaje divlji od 'Four to the floor' ritma i ostaješ budan duže od vremena predodređenog za spavanje, svejedno trebaš biti ponosan što si dio najšire kulture koja maše svojom nakaznom zastavom visoko i slobodno.

Joe Muggs
Load the next article...
Loading...
Loading...