Search Show Menu
Home Latest News Menu
Dodaci

ADE2017: Dave Clarke nas vodi po svojim omiljenim mjestima u Amsterdamu

Na ADE s Barunom

  • Mixmag Adria
  • 31 October 2017

Četvrtak je popodne i četiri su sata, a Mixmag je na plesnom podiju amsterdamskog Melkwega i to s techno legendom Dave Clarkeom. No, daleko od uživanja u veselom popodnevnom rejvu zajedno, on nas pokušava pregaziti industrijskim kolicima. "Wheeeee!", viče dok usmjerava vozilo prema nama, dok se odmičemo prema natrag, trudeći se fotografirati ga. Stroj za ubijanje novinara staje nekoliko milimetara od nas jer je pronašao gumb kojim ga može dizati gore dolje. "Jebeno briljantno!", kaže dok se uzdiže prema krovu kluba, "Mogao bih nabaviti ovo za kod kuće..."

Činjenica da se sve ovo događa u prvih 15 minuta susreta s techno legendom iz Brightona, kao da potcrtava njegovu reputaciju namrgođenog tipa, ciničnog prema glazbenoj industriji - ili bilo kojoj drugoj - i sklon izražavanju mišljenja unaprijed o svakome, od Nigel Faragea ("pička") do tech-house DJ-eva (previše je uvreda da bismo ih pisali). No, nekoliko sljedećih sati istraživanja grada Amsterdama u kojem živi, bez sumnje otkriva puno kompleksniju osobu: gorljiv, da, no također i nježan, kulturan, zabavan, izbirljiv te s naglašenom sklonosti detaljima i finim stvarima u životu.

"Morao sam započeti naš turneju po gradu ovdje jer s ovim dečkima radim već dugo," objašnjava dok izlazi iz stroja. "Radio sam ovdje 90-ih, no tijekom posljednje dekade formirali smo vrlo blisku poslovnu vezu. Osoblje se promijenilo tijekom vremena, ali uvijek su ljubazni i profesionalni. Moja ADE noć sada puni 13 godina i vrlo joj dobro ide, no klub je preuzeo i rizik s mojom novom Whip It electro večeri, što pokazuje da nisu tu samo zbog novca. To je danas vrlo rijetko za klubove."

Preselio sam se ovdje jer sam odmah osjetio toplu i pozitivnu energiju

Tweet this quote

Dok izlazimo iz tame kluba na popodnevnu osunčanu ulicu, Dave izgled.a poput gotičkog lika u crnim trapericama, crnim čizmama, crnom džemperu i crnom kaputu na kojem je na leđima nešto što izgleda poput iluminati oka na glavi Sokrata. Jedine naznake ne-crnog je teški srebrni nakit oko vrata i na prstima, što se savršeno uklapa sa sivilom u njegovoj crnoj bradi.

"Preselio sam se ovdje jer sam odmah osjetio toplu i pozitivnu energiju," objašnjava dok se kotrljamo uz jedan od gradskih kanala prema našoj idućoj destinaciji. "Još uvijek osjećam da to ima. Volim šetati ulicama ovdje i diviti se arhitekturi. Otvorio sam mnoge svoje nizozemske prijatelje prema ljepoti njihovogo grada, koji im je prepoznat da bi mu se divili. Živim život u klubovima i studijima te u avionima i aerodromima, zato kod kuće moram biti okružen inspirativnim stvarima. Ne bih mogao živjeti negdje kao što je Berlin, gdje je sve tamno i hladno toliko da bi i polarni medvjed počinio samoubojstvo. Kad nas udari globalno zatopljenje kako treba, mogao bih razmisliti o tome."

Ulazimo u FOAM Gallery, klasičan bijelo kockasti galerijski svemirski postav smješten u zgodnoj zgradi iz 19. stoljeća. Gledamo retrospektivu Gordona Parksa, a Dave objašnjava svoju fascinaciju fotografijom - otac mu je dao fotoaparat kada je imao devet godina, a upravo je kupio limitirano izdanje Leica, kako bi ponovno počeo fotografirati na ozbiljnijem i artističkom nivou - dok gledamo Parksova moćna djela.

"Dok sam odrastao moja me obitelj vodila na mjesta kao što je Ratni muzej ili Muzej transporta. Bilo je zabavno sjediti u autobusu iz rata, no nikada nismo odlazili na kulturnija mjesta, kao što su umjetničke galerije. Preseljenje u Amsterdam je otvorilo to za mene. Kad sam došao ovdje, sjećam se da sam nosio Vivienne Westwood majicu na kojoj je pisalo “Fuck Art” u umjetničkom dijelu grada i ljudima se to očito nije svidjelo. Sada imam muzejski pokaz za 50 eura godišnje, što uključuje ulaze u sve muzeje u zemlji." kaže Clarke.

Dostupnost je velika tema za Davea. Dolazimo iz galerije do Concerto record shopa gdje nakon komada pite od jabuka u šarmantnom cafeu trgovine i nakon što je Dave iskopao neka vinil reizdanja Princea i Big Daddy Kanea, priznaje da su mu generalno neki amsterdamski techno dućani previše snobovski. "Sve svoje stvari za podij ionako nabavljam digitalno, pa preferiram otići u dućane poput ovog gdje imaju svega pomalo. Uvijek su jebeno prijateljski raspoloženi. Nedavno sam imao potpisivanje izdanja ovdje i moji su se susjedi pojavili s djecom. Često tu dođem nedjeljom nakon giga i opustim se. Zbilja podržavam ovo mjesto. Ustvari, otkrio sam Anika dućan davno."

Aha – trenutak za diskusiju o novom izdanju gospodina Clarkea, ‘Desecration Of Desire’, koje sadrži kolaboracije ne samo s Anikom, već i s bivšim članom Queens Of The Stone Age, Mark Laneganom (poslušajte prvi singl ‘Charcoal Eyes’), LOUISAHHH, Mt Sims i Gazelle Twin. Dolazi više od desetljeća nakon njegovog drugog albuma ‘Devil’s Advocate’, te obilježava očit korak dalje od standardnih techno i electro predložaka, uranjajući u potpuno drugi svemir atmosferičnih zvukopisa.

"Htio sam napraviti djelo koje će predstavljati što osjećam i što volim sada," komentira. "Jako sam se osobno i emocionalno otvorio otkad sam se preselio u Amsterdam; imam više europsku perspektivu sada, ako baš hoćete. Ne bih mogao napraviti ovaj album u Britaniji. Meni stari albumi zvuče sada vrlo neiskusno. Prije, znao sam raditi do pet ujutro i misliti da sve zvuči briljantno, da bih idućeg dana shvatio da je sranje. Sada radim nekoliko sati u studiju i ako se čini da je dobro, ostavim za sljedeći dan. Ako tada još uvijek zvuči dobro, onda nastavim s tim."

Punk utjecaj prisutan i na ovom albumu s njim je već dulje vrijeme. Nije slučajnost da je njegov omiljeni nadimak (“The Baron Of Techno”) došao od jedne od najomiljenijih britanskih ličnosti svih vremena, Johna Peela. "Za mene je punk uvijek bio britanska institucija. Bio je političan, anti-Thatcherovski, anti-rasistički: ‘Black and White United Fight’. To su The Damned, The Ruts, UK Subs, Derek & Clive. To je oduvijek bilo tu za mene, zajedno s hip hopom, electrom, funkom. Dio zabave ne leži samo u tome da sam na dobrom mjestu za istraživanje mojih utjecaja, nego ima više dostupnih detalja zahvaljujući vrlo pouzdanoj tehnologiji u studiju. Mislim, volim ostaviti 10 posto za 'jebi ga', za neki kaos i mjesta za emociju i humanost, zbog čega preferiram lagano ravne vokalne performanse, prije nego nešto što je prošlo Autotune."

Nastavljamo čavrljati i kotrljati se kroz grad, izbjegavajući bicikliste kamikaze, inhalirajući tu i tamo miris trave i gledajući kako zalazeće Sunce boji vrhove kuća uz kanale u krasnu kasnoljetnu narančastu. Stajemo se fotografirati na njegovom omilljenom mostu, 'mršavom mostu', gdje voli chillati i apsorbirati okolinu; u jednom od njegovih omiljenih pubova, Café Sliterij Oosterling, nalio je ukusno pšenično pivo koje smo popili vani na terasi. Za vrijeme sushi večere kaže kako su Francuzi bolji od Engleza vezano za čaj.

I dok je daleko od naoštrenog, Dave Clarke zna biti lukav. Odbija u intervjuu govoriti o politici, neće razgovarati o inspiraciji za traku ili naslovima traka ("preosobno") te neće otkriti gdje mu se nalazi studio, osim da je negdje na brodu na rijeci Amstel. No, dovoljno je otvoren i skroman da prizna kako se srami što nije glazbenik ("Sviram sa zvukovima i razmišljam kamo ići od tuda"); te da može biti "teška osoba", "ne baš zainteresirana za sitna, svakodnevna čavrljanja."

Veći dio njegove reputacije kao čudljivog gada vjerojatno dolazi od želje da se fokusira i obraća pozornost na detalje. "Mogu biti prijateljski raspoložen u backstageu," govori u jednom trenutku, "ali kada DJ-am moram se fokusirati. Ljudi kažu da s kapuljačom na glavi izgledam poput boksača i to je donekle istina: Želim zbombati te jebače s odličnom glazbom. Moram biti u filmu - ali baš kako treba u tom filmu - kako bih bio intenzivan s glazbom."

Nakon toga, u njegovom omiljenom whisky baru , udobnom, u drvo obučenom mjestu koje se zove L&B, s impresivnom selekcijom od 2000 boca, čavrlja s barmenom i uživamo u nekoliko premium čašica. Kaže da se nikad zbilja ne napije ("čaša viskija ili sakea pojačava savršeno moj fokus"); kaže da je ecstasy uzeo jednom ("većinom je napravio da cijenim boje svojih japanskih čarapa koje sam nosio i onda sam se osjećao zbilja jadno dan ili dva nakon."); te kaže i da ga je automobilska nesreća u Srbiji prošle godine promijenila život: "Radoholičar sam po prirodi, no sada uzimam puno više vremena za sebe."

Što Dave Clarkea čeka u budućnosti? Mućka zlatnu tekućinu u čaši i kontemplira nad pitanjem. "Konačno zbilja uživam opet u radu u studiju, nakon toliko godina daleko od toga. Volio bih druge artiste producirati, vjerojatno one ne-techno, kao i raditi s Mr Jonesom [Jonas Uittenbosch, njegov partner u _unsubscribe_ project]: bilo što zbilja, samo da ne uključuje tech-house..."

Load the next article...
Loading...
Loading...