Search Show Menu
Home Latest News Menu
Dodaci

Bicep: Izvanredan uspon do zvijezda

Dečki iz Belfasta su od blogera postali top artisti

  • Mixmag Adria
  • 9 October 2017

U nekim DJ krugovima, USB stick koji pripada Bicepu je skupocjeno tajno oružje. U backstageu na Dekmantel festivalu u Amsterdamu, stvorila se gužva iza DJ pulta. Nizozemski junak Job Jobse trenutno svira pred tisućama rejvera, no dotrčao je na vrh stepeništa s pogledom na gostinjsko područje i poziva momke iz Belfasta. Odjednom, Bicepov Matt McBriar pojavljuje se na dnu stubišta i baca mali pravokutnik Jobseu, dok promatrači drže dah. Jobse hvata USB stick od Matta, juri natrag za pult, stavlja stick u player koji izlijeva radosnu Italo disco traku na zadovoljstvo zabezeknute publike.

Ova razrađena igra događa se svaki put kada su Bicep momci i Jobse na istom lineupu. Traka je posebna jer je jednokratni poklon za vjenčanje njihovom agentu, a držali su je pod ključem. Jobse je takav fan, da traži dopuštenje dvojca da ju pusti kad god se susretnu na turneji. To je postala i svojevrsna šala, no i olakšanje u Bicep „kampu“. Ne tako davno, 30-godišnjaci Matt McBriar i Andy Ferguson bili su samo dva bivša školarca s glazbenim blogom; sada su potpuno aktivni live act i upravo imaju showcase svojeg debitantskog albuma na jednom od najuglednijih europskih festivala elektronske glazbe. Ulozi su visoki.

"Što si veći, to si nervozniji", kaže Matt, viši i pričljiviji od dvojice, misleći na sve veće publike za koje Bicep nastupa.

"Spakirali smo sve svoje stvari u mraku na zadnjoj gaži, a od onda nismo otvorili torbe", dodaje Andy, koji je bradaviji, otvoreniji i uvijek ima spremnu pošalicu.

"Ako nešto može poći po zlu, poći će po zlu", nastavlja Matt. "Imamo oko sedamdeset kablova za spojiti"

Andy nemirno trlja bradicu. "Nismo imali priliku započeti u klubovima za 200 ljudi i polako se graditi. Jedan od naših prvih live nastupa bio je zadnji set u šatoru na Field Dayu i to je malo ... argh! "

Istina je da je Bicepov rast bio izuzetne brzine. Otkad su započeli blog "Feel My Bicep" 2008. godine, izveli su rijetko uspješan podvig od internetskih pirata do svjetski poznatih DJ-producenata i albuma, objavljujući klupske hitove, bez ikakvog napora odrađujući esencijalne korake uspjeha u plesnoj glazbi: live streamove, Essential Mix, XOYO rezidencije, Warhouse project takeovere, a remiksirao ih je i Carl Craig.

Odlučili su se osloniti na ludo sklizak koncept poznat kao kredibilitet, a njihov logo s tri ruke sada je distinktivan žig kvalitete kojeg su si fanovi tetovirali na – ma možete i sami pogoditi.

Bitno je to da su ostali moćni tastemakeri. Kroz svoje blog postove i mix serijal, njihova izdanja i vlastitu etiketu, pomogli su preokrenuti generaciju glazbenih fanova na leftfield disco, elektronička čuda i rave starudije iz poslednja četiri desetljeća. Točnije, njihova uloga u zvuku inspiriranom klasičnim houseom koji je dominirao podijima posljednjih pet godina bio je od velikog značenja, čak i ako oni sami to ne žele priznati. „90-e su bile zadnje veliko područje za pisanje bloga – bilo je to nevjerojatno razdoblje“ – govori Andy kojeg je privukla jednostavnost piano „hookova“ iz tog doba i „bezbrižnost oko svega“. To je infiltriralo njihovu vlastitu produkciju, no kad su shvatili koliko ih je „uzelo“, „nakon toga smo prestali“.

"Došlo je do točke da ako sam počeo puštati neki Italo disco koji smo postavili na blogu", kaže Matt, "ljudi bi govorili stvari poput:" Zašto to sviraš, ti si DJ housea iz devedesetih', a ja bih reagirao kao,' Ovo je smiješno '."

Ta određena doza retro oživljavanja samo je pola Bicepove priče. Ubrzo postaju sve poznatiji po prilogođavanju pa, bilo kojem starom klupskom žanru do kojeg im je stalo. Njihove trenutne produkcije prebacuju se između breakbeata, ambijentalnog, Itala, trancea i techna, a ipak zvuče jasno „Bicepasto“: Mesnato, mišićavo, ali bez masti. Ti su žanrovi već stizali u velik svijet klubova, ali Bicep je indifirentan po pitanju ostanka ispred glazbene krivulje. "Mijenjamo vlastitu krivulju i ljudi ju slijede", kaže Andy. Osim njihove besplatne glazbe za koju bismo mogli imati poseban blog, Bicep ne voli puno otkrivati. Iako su suvremena priča o uspjehu, njihove osobnosti ostaju prilično nejasne. "Ne bih rekao da smo autsajderi", kaže Andy. "Vjerojatno tiho držimo sve u sebi."

Zanemarite ovo "tiho": Bicep kao da imaju telepatsku konekciju kad nastupaju. To možda nije neobično kad razmotrite činjenicu da se poznaju otkad imaju devet godina, kada su se upoznali na treningu ragbija u Belfastu. Andy je brijao na punk i heavy metal kad je odrastao, a Matt uopće nije volio house kad je bio mlađi. Djevojka mu je "slučajno kupila Aphex Twinov album", što mu je ubrzano proširilo glazbene vidike. Matt je zaista iskusio plesnu glazbu malo prije Andyja, najviše zbog svoje visine zahvaljujući kojoj mu je lakše bilo ući u lokalni klub Shine. "Imali smo 16 godina i stavljali teniske loptice u cipele kako bi si dali koji ekstra centimetar." prisjeća se Matt. "Imali smo lažne osobne iskaznice i sve".

Hodočašća u Shine postala su normalna stvar i među njihovom grupom prijatelja gdje su slušali DJ-eve poput Underground Resistancea, Dave Clarkea i Andrew Weatherhalla kako nabijaju hard techno. Njihov novootkriveni interes za elektroničku glazbu pokrenuo je njihovu sklonost za kopanjem. "Svakog tjedna ljudi bi dolazili u garažu mojeg prijatelja prije odlaska u klub s CD-ovima i puštali "svoje" pjesme", kaže Andy. "Uvijek bi nastala svađa tko je pustio što." Stilovi glazbe oko kojih su se svađali, u tipičnom Bicep stilu, bili su prilično neočekivani. "Potraga za najnepoznatijom power baladom je bila velika stvar," kaže Matt. "Ne pričam o onakvim baladama koje možete uloviti na dnevnoj emisiji u-stilu-Jeremy Clarksona, pričam o čudnim, rijetkim primjerima."

"Feel My Bicep blog" započeo je kao način ostajanja u kontaktu s prijateljima koji su se raspršili diljem Velike Britanije studirajući i kako bi i dalje mogli otkrivati one čudne i rijetke pjesme. U to vrijeme, mračnije verzije techna bile su "popularne“, to je bio „najbezdušniji“ period za glazbu ikad.", kaže Andy, pa su se "okrenuli Italo discu, jer je to bila potpuna suprotnost". Zapravo je njihov prvi post bio: The Tough - 'New Chance' (Mungolian Jet Set remix), psychedelic disco remix potpisan za Modular etiketu, a slijedile su i neke stare Kompakt trake. No, temelji bloga, bez obzira na žanr, bili su zabavni, prljavi i nisu se shvaćali previše ozbiljno, ispunjeni novim remiksevima i teško osvojenim glazbenim pronalascima, zajedno s neprikladnim napisima i slikama.

Sada je to gotovo nemoguće zamisliti, ali kada su ljudi počeli kužiti „Feel My Bicep“, kaže Matt, "YouTube nije imao nikakav Underground. Bilo je to razdoblje prije SoundClouda." Blogovi poput njihovog bili su tada jedan od jedinih načina pristupa širokom rasponu prepoznatljivih plesnih zvukova tijekom minulih desetljeća. Andy i Matt pronašli su stara izdanja prekopavanjem dućana – nešto za čim žale da nemaju baš više vremena. Matt se također žali da je „sve više ljudi koji vole glazbu, ali nemaju strpljenja kad ju traže“ – da ne pričamo o činjenici da je neka ploča koju je neki DJ tražio godinama, sada dostupna svima koji su u nekoj Track ID grupi.

Ali, uglavnom, kaže Andy, voljeli su slobodu "biti nitko, pa bismo mogli raditi ono što smo htjeli. Uvijek smo htjeli napraviti vlastitu stvar, a ne biti kontrolirani". To je pravilo kojeg su se držali, ali više o tome kasnije.

Vrlo brzo, popularnost bloga je eksplodirala - na vrhuncu je dobivala 100,000 pogleda mjesečno. DJ bukinzi su krenuli stizati diljem svijeta. Do tog vremena Matt je emigrirao u Dubai, Andy je bio u Londonu, a dvojac je blogirao i smješkao se kontinentalno u isto vrijeme, kao i upravljao dnevnim poslovima punog radnog vremena. Blog je bio njihov način održavanja kontakta, ali i zadržavanja napretka, a uskoro su to znanje prebacivali u vlastitu produkciju, razmijenjujući stemove putem Skypea i izmjenjujući trake.

Međutim, uspjeh njihove piano house trake 'Vision of Love' 2012., uvjerio ih je da bi mogli glazbu pretvoriti u karijeru, naravno, ako bi mogli srediti da budu u istoj vremenskoj zoni. Matt se zato preselio u London, spakirao svoj dizajnerski rad, pa su zajedno pronašli studio. Naučili su svirati klavir kako treba te uzeli intrukcije od ostalih producenata kako bi poboljšali svoje producentske vještine. Nije uvijek bilo lako. Često su bili doslovno i u redu za kruh, dok bi čekali da se lokalni supermarket počne rješavati neprodanog na kraju dana. "Bilo je i vremena kada smo bili bez kinte jako duge periode," kaže Andy, iako ih je to tjeralo da još napornije rade. "Obojica smo dali otkaze na poslovima koji su nam osiguravali redovita primanja i zbog toga ne uzimamo ništa zdravo za gotovo. Cijenimo sve.", dodaje Matt.

Iznenađujuće, dio razloga zašto su uronili u stil housea 90-ih leži upravo u resursima. "Nismo si mogli priuštiti ritam mašine ili synthove u to vrijeme, to nas je ograničavalo.," kaže Matt. "Bilo je prilično lagano izrezati semplove i napraviti nešto pristojno" - kao suprotnost od korištenja skupocjenih synthova za rad na kompleksnijoj glazbi. "Imali smo jednostavan pristup," nastavlja Andy, "koji je bio sempliranje sempliranje orgulja, sempliranje vokala, sempliranje bubnjeva, ustvari sve sirovo. Puno artista iz 90-ih si je moglo priuštiti samo nešto poput [Korg] M1 piana. Zato su ljudi to radili," završava Matt. "Bilo je moguće."

Može se reći da je previše producenata posljednih dana shvatilo da je moguće i ubrzo se osvježeni analogni house zvuk kasnih 2010-ih pokazao neizbježnim. Bicep su odlučili promijeniti smjer. "Vjerojatno smo imali dva albuma traka koje smo napravili, bacili u smeće i nastavili dalje," kaže Matt. "Nije mi se svidjela ideja da svi očekuju nešto."

Popularnost njihovih ranih izdanja im je dozvolila da počnu graditi pristojan studio, kakav su htjeli imati od suradnje s analognim profesionalcima Simian Mobile Disco 2013 (na klimavom techno pounderu 'Sacrifice'). Bilo je vrijeme da se o budućnosti počne razmišljati ozbiljnije. "Bio je to period kada smo samo stali i razmislili o onome što govorimo (glazbeno)," kaže Matt. "Mogli smo si priuštiti synthove i nešto hardwarea. Tada smo se našli u onom što smo uistinu i htjeli raditi, i vratili smo se." Naravno, vratili su se s 'Just' EP-em. Naslovna traka je pokazala njihovu dublju stranu, sa svojom melodijom i ljubičastim tonovima Detroita, a bila je i Mixmag top traka 2015.

Samo dvije godine kasnije opet su zamijenili žanrove. Natrag na glavnu pozornicu Dekmantela, Bicep su lansirali svoj live show, pretvarajući stare trake u nove, koje su zvučale kao da dolaze iz klimavog zvučnika na Fantazia raveu. Tu i tamo, odsutnost bijelih rukavica u zraku i prisutnost ogromnih LED ekrana koji grle stage, su jedini podsjetnici da je 2017, a ne 1991. Njihov drugi singl 'Glue' kombinira staccato synthove s ambijentalnom atmosferom te ozbiljne udarajuće bubnjeve, dok je traka 'Rain' techno. Ovo su zvukovi za koje ne biste zamislili da će biti revitalizirani za modernu publiku, ali Bicep su napravili da old-skool rave zvuči dijamantno oštro. Ni show ne razočarava. - daleko od toga. Ogromna publika se skupila. Omar-S je za deckovima. Kako završavaju, Robert Hood grli Matta prije nego preuzme dužnost headlinera. Postoje izvješća da su Bicep slavili cijelim putem do aerodromskog bara u 9 ujutro. Nekoliko dana kasnije i mi smo u Bicepovom novom studiju u Istočnom Londonu, gdje su stalci s ritam mašinama i synthevima poredani po zidovima.

Wurlitzer piano šumi u kutu; mirisna svijeća žmirka na vrhu zvučnika. Čini se da su ovdje Andy i Matt - odjeveni danas identično, u crne Vansice, traperice i majice - najopušteniji, razmjenjujući priče o likovima koje su susreli u potrazi za opremom. Jedan dio opreme, kako se uspostavilo, prodao im je prijatelj određene pop zvijezde iz 80-ih. "Lik je došao u studio," kaže Matt, "i rekao nam, 'Pustio sam Boy Georgeu jedan vaš CD. Nije mu se svidio!'"

Možda bi se Boy Georgeu više svidio njihov debitantski album. Tonovi ranog Mobya, Orbitala, Aphex Twinov ‘Ambient: Selected Works’, trance i više proslavljeni utjecaji, kao što Steve Reich osjeća kao odmak od onog što fanovi očekuju. "Definitivno postoje trake za koje ne znam hoće li se ljudima svidjeti," kaže Matt. No, to nije ni važno. "Ionako album nije o drugim ljudima.", nastavlja. "Radi se samo o nama koji radimo svoju stvar. Ako postoji ikakav koncept uopće, on počiva na ideji slobode, kaže Matt: htjeli su napraviti nešto što nije "svedeno na 4/4 stvar za plesni podij", no da paše za "hodanje, vožnju u vlaku ili biciklom - negdje gdje vidite neki krajolik".

Pogled natrag na njihov blog i ova torba zvukova uopće ne izgleda tako neobično. To je živi arhiv njihovih mutirajućih interesa, ujedinjenih na ukusu, ne na žanru. Jungle se počinje uvlačiti 2014, ambient i techno 2016. Oni kažu da je način da naprave nešto novo iz svih tih utjecaja bio da guraju sami sebe da budu eksperimentalniji u studiju. Ako su trake počele zvučati prepoznato - "ili previše trancy!" dodaje Andy - zaokrenuli bi ih u drugom smjeru i izvan svoje sigurne zone. "Previše je dosadne glazbe trenutno i pokušavamo napraviti nešto zvučno. Definitivno smo pokušali izbjeći ono što je instant ugodno.", dodaje Matt te kaže kako su posljednjih mjeseci otišli zbilja daleko te napravili gotovo hibridnu, tipa trap stvar.

Možda će sačuvati trap za album broj dva. Zasad, njihov je debi još jedan izlet iza rave krivulje i čista petica za likove koji su uspjeli živjeti od toga da su pasionirani glazbeni fanovi. No, poteže pitanje: u vremenu kada se treba natjecati sa Spotify plejlistama i DJ-evima koji puštaju istu glazbu, može li itko više napraviti ovo što su oni?

"Moći otići online i ukrasti hrpu DJ setlista te ih puštati u nekom baru, samo vas čini nekim tko replicira ono što čuje," kaže Matt. "Pravi uspjeh je težak rad i držanje do ideja." I naravno, ne postoji škola za nepogrešiv ukus.


Bicep ‘Bicep’ je izašao preko Ninja Tune.

Load the next article...
Loading...
Loading...