Search Show Menu
Home Latest News Menu
Dodaci

Bonobo je potiho postao jedan od najvećih u današnjoj dance glazbi

Neovisan o bilo kojem trendu ili glazbenom pokretu

  • Mixmag Adria
  • 15 February 2017

Bonobovi fanovi su divlji. Tek je prošla ponoć, sat vremena otkad je počeo njegov šestosatni DJ set koji vrti kao najavu svog novog albuma, 'Migration'. Veliko londonsko skladište već je prepuno različite publike - većina njih je bila u osnovnoj školi kad je Green počeo izdavati svoje produkcije, 1999. godine.

Hodaju uokolo, piju, plešu u grupicama, baš kao na bilo kojem drugom partyju ili klubu. No, ispred pozornice, gdje se nalaze deckovi, druga je priča. Tamo je usko, svi gledaju ispred sebe, a nekoliko njih upija svaki ton kimajući glavom. Ali kad je krenula njegova traka iz 2013., 'Cirrus', i potonula u spori house i disco koji je puštao, potpuno su poludjeli. Pjevali su instrumentalne melodije, kao da im životi ovise o tome.

To nije nešto što biste očekivali na pratyju na kojem vrti izvođač koji inače vrti down tempo ili chillout glazbu. Ipak, Bonobo ima jedinstvenu poziciju u glazbenom ekosustavu. Si Green je neovisan o bilo kojem modernom glazbenom pokretu, izgradio je karijeru koja je Bonoboa učinila velikim live pothvatom. Pokorio je SAD, sposoban je napuniti ogromne prostore, a njegovi DJ setovi su vrući za publiku kao što su i setovi najvećij techno i house faca. Online DJ setove gledaju milijuni, ogromna zajednica fanova razglaba o svakom detalju njegove trekliste, a jedan njegov gig može biti dovoljan da stvori novog umjetnika. Njegovi albumi sada su event izdanja, zajedno s Amon Tobinom i The Cinematic Orchestra, dio su onog što je Ninja Tune učinilo tako važnim igračem u glazbi 21. stoljeća.

Kada smo se susreli s Greenom u uredu Ninja Tunea u južnom Londonu, na dan najave albuma, cijela zgrada je vrvila. Naši mobiteli također. Inače opušteni glasnogovornik je nazvao prije da se uvjeri da dolazimo na vrijeme, zabrinut za internacionalne i BBC intervjue, koji je također moraju uklopiti. Kada smo stigli, osoblje labela je bilo prezaposleno, brinući se da su objave na društvenim mrežama u skladu s ostalim objavama i u isto vrijeme. Uzbuđenje se u zraku svakako osjetilo, kao i nešto veća tenzija od uobičajene kada se radi o Njinja Tuneu. A u mirnom centru cijele oluje je on, drži šalicu čaja.

Green, u najboljem mogućem smislu, nema oko sebe 'superstar DJ' auru. OK, nosi jednu od onih dugačkih crnih majica, za koju se šali kako je techno uniforma, s tamnim trapericama i skejterskim tenisicama, no osim toga, njegova vibra je manje Richie Hawtin od nekog tvog frenda kojem ok ide u kreativnoj industriji i koji još uvijek voli partijati. Izgleda kao da ima 40, koliko i ima, pomalo razbarušen, no i dalje svjež. Sjedi udobno zavaljen u svojoj stolici bez ikakvih signala vlastite važnosti. Na njemu se ne vide niti ožiljci glazbenog života, unatoč tome što je posljednje tri godine proveo na turneju s posljednjim albumom: artikuliran je, daje pune odgovore na naša pitanja, i unatoč svom inzistiranju da je "vrlo privatan", ne izbjegava odgovore te je vrlo otvoren oko svake teme, osim svojih privatnih veza i ljubavnog života.

Blitz pitanja

Rejvanje ili chillanje?

Ovih dana, većinom chillanje. No, radi se o balansu, zar ne? Zbilja ovisi, o sezoni, pretpostavljam. Ne želim život bez rejva, uvijek želim ostati u tome, no možda ne u tolikoj mjeri i duljini kao što sam običavao.

Kolač ili torta?

Torta. Kolač mi ovih dana ne pruža dovoljno. Izgleda da se radi o razvijanju ukusa, kolač ne mogu proširiti.

Jazz ili folk?

Uh čovječe....mislim ipak jazz. Samo zato jer je puno širi. Moji roditelji su bili folk glazbenici, no jazz je više bio moje osobno otkriće. Tragom starih hip hop izdanja, kroz rijetki groove, do jazza i šireći se od tamo svuda.

Američki ili Engleski doručak?

[dugačka pauza za razmišljanje] Engleski. No, ovo vjerojatno govorim iz nostalgije, budući mu nemam pristup ovih dana, jer živim u LA-u. Sviđa mi se i američki stil zalogajnica, ako uzmemo u obzir izbor koji pružaju.

Tvoj omiljeni dinosaur?

To mora biti... [izgubljen u mislima] ...pa, veliki sam fan pterodaktila. Ima tu gracioznu prednost visine, a i lijepo je vidjeti velikog letećeg pterodaktila, nema ih dovoljno. Ne znam uopće dovoljno o njima, baš razmišljam. Jesu li predatori? Ili samo pasivno lete uživajući u pogledu?

Green je odrastao kao seoski dječak: prvo u Hampshireu, onda u Sussexu. "Ima jebeno puno toga za raditi tamo. Odvezli bismo se u šumu sa soundsystemom i puno droge, zapalili bismo vatru i bili tamo - bilo je ili to, ili visiti na gradskom trgu i čekati kad će nas netko namlatiti." Bilo je to kulturno uzdizanje doduše - posao njegovog oca bio je vezan za farmaceutsku industriju, no bio je poznat na post-hippie folk sceni zbog svoje lijevoruke tehnike na harmonici, dok je njegova "majka sa skromnom pozadinom postala doktor literature...puno kasnije nakon što su on i njegove sestre otišli od kuće. Oboje su nedavno preminuli, no puno sam naučio od oboje": Do srednjih tinejdžerskih godina, gravitirao je Brightonu, gdje je sklopio prijateljstva za cijeli život i ubrzo započeo ss DJ-ingom na eklektičnoj strani klupske scene.

Do kasnih 90-ih, Si je već bio rezident na gradskoj Phonic:Hoop klupskoj večeri, zajedno s Quanticom i Rob Luisom. Bila je to prava party sesija, na kojoj ste mogli, uz hip hop, house i drum'n'bass čuti i brazilske te afričke melodije. Upravo takve noći Green još uvijek podrazumijeva svojim prirodnim okruženjem. Također ističe ključne utjecaje - DJ sesije Gillesa Petersona i Sofrito skladišni partyji u Londonu. "Tamo je bilo ljudi svake dobne skupine, svakog životnog stila, baš pravi miks. Probudili bi se tek oko 2, 3 ujutro, kada se malo raščistilo i kada bi ostali samo ljudi koji zbilja žele plesati. To je ono kad znate da ste s pravim ljudima!" 1999. godine, Luis je otvorio Tru Thoughts label i stavio Bonobov 'Terrapin' kao 4. izdanje, a potom 'Animal Magic', kao prvi album na labelu.

Ova izdanja ubrzo su postala popularna, 'Terrapin' je odmah postao chillout klasik, a Green je potpisao za veći, Ninja Tune. Tada je bio zaposlen ponovnim otkrivanjem sebe i nastanjivanjem sebe na dulje vrijeme, nakon uspjeha 90-ih, iako je uvijek ostao blizak Tru Thoughts ekipi. "Kada sam prvi put nastupao u SAD-u, bio sam sveden na apstraktne hip hop stvari, a publika su bili sve ozbiljni likovi odjeveni u odjeću za planinarenje i s ruksacima, koji su piljili namjerno u likove sa stolovima punima samplera. Zbilja nisu bili spremni na ples na moje afrobeat i disco trake."

Nebitno, pomislio je; savršeno mu je išlo kod kuće i u cijeloj Europi. Uslijedila su potom još dva albuma preko Ninja Tunea, nakon čega je njegov profil počeo rasti, polagano ali sigurno. Onda, krajem 2006. godine, nazvao je američkog promotora s kojim je prije radio i rekao: "Bok, sjećaš se mene? Tražim još gigova." Bukirali su puno malih partyja i bili šokirani činjenicom da su svaki rasprodali. U tom trenutku je Green shvatio da će postati kultna figura u rastućrm svijetu MySpacea, networkinga i internetskih chatova. "Bio sam mističan u SAD-u. Bio sam poput jednoroga, širile su se glasine da sam povučen, da nikad nisam bio na turneji i slično, a ja sam bio u stilu 'Ne, ne, bio sam ovdje prije puno godina!" Nekoliko mjeseci kasnije, bukirali su još jednu turneju, povećavši broj klubova i ponovno sve rasprodali. Od tada, njegov se profil samo kotrlja dalje.

Dio njegovog stalnog rasta očito dolazi iz njegove volje za radom: ako je bilo potražnje, on bi napravio turneju, prvo kao DJ, a onda još i više s live bendom koji je započeo graditi sredinom 00-ih. I uživao je i u tome: do 2010., kada su mu 'Black Sands' album i suradnja s Andreyom Triana donijeli još više probitačnosti, pa su Bonoboovi live nastupi punili velike dvorane po SAD-u. "To je bio prvi put da smo išli na turneju s autobusima, s menadžerima turneje i svim ostalim, a svaki datum bio je rasprodan, pa nije bilo ničeg oko čega sam se trebao brinuti. Imao sam jednog frenda koji me volio držati visoko (kemijski). Danas to više ne mogu raditi. Izgleda malo depresivno kada vidite hrpu 40 plus godišnjaka koji se pretvaraju da su 15 godina mlađi. Bilo kako bilo, sve je bilo vrlo funkcionalno - autobus do showa i nastup. Svake noći godinu dana, stalno se netko brine za vas, nema odgovornosti, sve je lako."

Manija turneje je otišla i korak dalje nakon 'The North Borders' 2013. Šesteročlani bend, zajedno s još šest ekipa, otišao je na turneju koja im je uzela dvije godine. "Turneje su poput tornada, sve unište." Do sada bi već bio u New Yorku, u sretnoj vezi, no sve je to otišlo kvragu kad su turneje preuzele život. Odlučio je da ga to neće pokolebati, odlučio je da će izdržati tako što će postati totalno nemilosrdan, odustavši u potpunosti od imanja doma kojem bi se vratio i ustvari nastavivši misiju non - stop turneja kao DJ, još godinu dana, nakon trijumfalnog giga benda u Alexandra Palaceu. "Na kraju je postalo čudno, no bilo je zanimljivo tako živjeti."

Jesi li politička osoba?

Ne aktivno, no ne možete ignorirati politilku - osobito sada. Ne želim razmišljati što me čeka iza ugla, uzimajući u obzir energiju onoga kamo idemo u posljednje vrijeme, a to nije baš tolerantno mjesto za čovječanstvo. Ne znam bi li koristio svoju platformu za govoriti o tome. Pretpostavka je da će ljudi povezani s vašom platformom imati slične poglede poput vaših, no ustvari to i nije slučaj. Ako stvarno o nečem se oglasite, gotovo uvijek završi s konfrontacijom. Možda je to samo da se sačuvam od stresa, no pokušavam to ne raditi.

Kako želiš da ljudi dožive ovaj album?

Radi se o vezama između zasebnih točaka - kako se drže zajedno povezane običnim nitima. Ljudske ispričane povijesti, budući su izmišljene prema njihovim vlastitim ukusima i njihovom vlastitom geografijom, kako se neki ljudi mogu povezati u jednu zajedničku točku iz potpuno različitih kuteva, i kako se to onda tada povezuje s drugim stvarima i drugim pričama. Je li to politički? Pa, pretpostavljam da jest, samo ne na vrlo direktan način. Sama ideja da je migracija stvar prijepora - ovo je stanje u kojem živimo trenutno, u kojem se na migraciju gleda sa sumnjom. Ne bi trebalo biti tako.

Ne treba biti genije da se shvati kako je nomadski život odveo do tema i zvukova koje možemo čuti na 'Migration'. Na neki način, to je nastavak onoga što je Green radio kroz svoju karijeru: live instrumenti i sofisticirana elektronika su se spojile u nježne, luksuzne teksture - no emocionalo, to je najdublje i najčudnije izdanje koje je do sada napravio, sa svim house, jazz, funk i globalnim utjecajima iz njegovih DJ setova, skrivenih odmah ispod površine, a veze između njih kreiraju vrlo osobnu perspektivu. Ima taj bestežinski osjećaj koji se apsolutno podudara s Greenovim opisima bivanja nemilosrdnim, dok opet kada najmanje očekujete, udari jako s emotivnim udarcem. On je "vrlo zadovoljan" s tim gdje se nalazi, pa kaže: živim u LA-u i povezan sam s klupskim svijetom tamo, i sretan s modernom glazbenom scenom na kojoj ima mjesta za njega i njegove kolege kao što su Four Tet i Jon Hopkins.

Na njegovom nastupu, hrpa Greenovih prijatelja iz starih dana u Brightonu, pleše pored stagea, smijući se afektirano različitim ekspresijama kultnog Bonoboa. Francuski fanovi njegovu glazbu smatraju vrlo sexy, tako kažu, dok Amerikanci moraju znati svaki detalj o njoj. U međuvremenu, sam Green samo nastavlja nastavljati: nikad ne pretjeruje s tempom, samo dozvoljava jednom po jednom postojanom grooveu da nahrani publiku, poput onda kada pusti 'Once In A Lifetime' od Talking Headsa s 'Pusher Man' od Curtisa Mayfielda te ih smiješa u dubljim elektronskim zvukovima. Si Green možda jaše val jednog od najvećih i najnevjerojatnijih uspjeha u modernoj glazbu, no na način kao da se ništa nije promijenilo u posljednjih 16 godina. Plesači koji su tu u skladištu u 3 ujutro, još su uvijek "njegovi ljudi". I on je još uvijek njihov.

'Migration' album je izašao preko Ninja Tunea.

Load the next article...
Loading...
Loading...