Search Show Menu
Home Latest News Menu
Blog

DJ pod krinkom o svojoj prvoj noći na Ibizi koja im je umalo bila i posljednja

"Vrištao sam na njega da ostane gdje je"

  • Mixmag Adria
  • 17 August 2017

Ibiza je čudno i magično mjesto. Godinama nisam imao pojma da je prekrasno. Ili da je 90 posto otoka nenaseljeno. Stigao bih oko šest sati prije nego bih odlazio. Ogromni plakati, vrtuljci i engleska rigotina dovoljno je da vas izbaci iz takta. I to pričam samo o Playa d'En Bossa. Kako igdje može biti tako vruće tijekom noći? Nema smisla. Zašto bi itko htio biti ovdje preko dana mi nikako nije bilo jasno. Ja dolazim iz mjesta koje je hladno i mraćno. Vrućina je moj neprijatelj. To nije moj tip mjesta uopće. No, s vremenom i neizbježno, moj tour menadžer i ja smo propustili naš let s otoka. Sljedeći je išao tek za 24 sata. Bilo je to 1998.

Bilo je puno jeftinije unajmiti auto nego dvije hotelske sobe. Još je bilo mračno kad smo se vozili od rent a cara na aerodromu. Jebeš sve. Idemo vidjeti što ima. Čudno mjesto. Nema asfalta. Svaka cesta kao rollercoaster na mjesecu. Nema znakova, nema svjetla. Mrkli mrak. Droga koju smo ranije uzeli počela je djelovati. Bili smo jako izgubljeni. Rekoše nam kako je Ibiza mala, ali ipak dovoljno velika za nas da nas sjebe. Činilo se kao da se površina izravnala; satima nismo vidjeli ni jednu zgradu. Ili možda 5 minuta. Teško je reći u tom stanju. Tour menadžer je volio aute, pa je odlučio kako je ovo idealno mjesto za ludorije. Krenuo je izvoditi vratolomije dok se manično smijao, gledajući u mene umjesto kroz prozore, što me, ako sam iskreno, preplašilo.

Nakon nekog vremena stajali smo na mjestu u oblaku prašine kojeg smo sami stvorili. Oblak je zasvijetlio. Izgledalo je kao scena iz Bliskog Susreta Treće Vrste. Menadžer je krenuo paničariti da je to policija. Nije se radilo o zasebnim svjetlosnim točkama. Više se nekako postepeno povećavalo. Izašao sam iz auta kako bi istražio što je to.

Kašljući sam prolazio kroz oblak prašine i odmah se izgubio. Nisam mogao ništa vidjeti. Pokušao sam se vratiti istim putem, no nigdje nisam vidio auto. Osjećao sam se kao da sam u zamućenoj tekućini ili super vrućoj mećavi. Hodao sam naprijed. Pa nazad. Lijevo, desno. Ništa. Bilo je i vrlo tiho. Zemlja gruba i kamena. Osjećao sam se kao idiot kada sam krenuo zazivati.

Mora da se radilo o nekoliko minuta, no činilo se kao da su sati prošli. Tragovi vedrine počeli su se nazirati kroz maglu i moj mozak. Svijetlo je bilo sunce. 200 metara dalje ugledao sam auto. Kreten je bio samo nekoliko metara od ruba provalije! Vrtjeli smo se u autu van vlastite pamti na komadu zemlje u mrklom mraku koja je sa svih strana okružena provalijom i slanom propasti.

Nastavak ispod...

Next Page »
Loading...
Loading...