Search Show Menu
Home Latest News Menu
Blog

Ellen Alien nas je odvela na turenju po Berlinu kako bi nam pokazala zašto je "najbolji grad na svjetu"

Njemačka prijestolnica kao muza liderice Bpitcha.

  • Mixmag Adria
  • 8 July 2017

Dani koji su uslijedili nakon pada preziranog berlinskog zida 9. studenoga 1989. godine, kao što se i očekivalo, bili su prilično kaotični. Brzina samog događaja - struktura je srušena preko noći navodno administrativnom pogreškom – a u sljedećim danima osjećala se neizvjesnost i nadrealna atmosfera. Tisuće istočnih Nijemaca odjevenih u traper iskoristili priliku da prijeđu granicu bez opasnosti da budu upucani, nesigurno su lutali ulicama, očekujući uhićenje i deportiranje natrag u DDR. Srećom, to se nije dogodilo. Mnogi su se sprijateljili, pojedini zapadnjaci pod svoje okrilje su i primili svoje istočne sunarodnjake, jer i oni su bili jednako znatiželjni prema Istoku, jednako su mrzili Zid i također su iskoristili priliku da istraže do tada neviđeni drugi dio grada.

Među Zapadnim Berlincima bila je i tinejdžerka Ellen Allien. "Spavala sam kad je zid pao. Moj prijatelj me probudio i počeo plakati od sreće. Zid je činio da se osjećam kao u zatvoru, okružena betonskim zidom, ali i sva ta vojna energija doprinosila je tome osjećaju. Sljedećih nekoliko dana uzela sam bicikl, i zajedno s prijateljima, provozala sam se po istočnom dijelu grada. Osjećala sam se kao u nekoj velikoj avanturi, napokon slobodna da započnem život onako kako sam htjela, da ostvarim sve moje ideje. Budući da je grad bio toliko pun boli od rata, osjetila sam da moram učiniti nešto što bi nas usrećilo, da pomognem u stvaranju stila života koji bi našao mjesto u društvu."

Bila je to jedna je od nevjerovatnih povijesnih slučajnosti da je Zid pao u isto vrijeme kada su dance glazba i ecstasy otpočeli svoj put, a scenska pojava "P.L.U.R" vibre (posebice dijela Unitya), koja se pojavila na sceni, posebnom silinom je odjeknula u Berlinu, iz očitih razloga.

Ellen je nabasala na scenu, koja je tada bila u nastajanju, nekoliko godina prije pada Zida zaposlivši se u Schönebergovom baru zvanom Fischlabor koji je vodio Dmitri Hagemann, jedan od pionira scene i budući osnivač Tresora. "Nisam znala da će Fischlabor biti bar budućnosti", smije se prionuvši svojski na kebab u simpatičnom turskom lokalu u Kreuzbergu. "Bio je to kafić tu odmah iza ugla, a ja sam trebala novac. Kad god bih ih pitala za posao uporno su me odbijali, ali su na kraju pristali, da bi to uskoro postalo mjesto susreta nove generacije DJ-eva. Na repertoaru smo imali jednu noć jazza, jednu housea, jednu techno noć ... DJ-evi su nastupali u slatkom malom štandu, pušeći travu i pijući pivo. Bar je čak imao vlastitu marku [Interfish] i prodavao vlastito pivo, zvano Space. Onda je Dmitri otvorio NLO klub nekoliko metara od moje kuće, a potom i Tresor, gdje je za mene sve počelo."

Kreuzberg je oličenje toga kako su dvije polovine Berlina ponovno 'sašivene' tako stručno da se šavovi teško mogu vidjeti. Fasade i dvorišta bivših istočnih četvrti poput Mitte, Prenzlauer Berga i Friedrichshaina - nekoć obilježene ratnim ožiljcima i ruševinama - sada su to zgrade sa sportskim štuk fasadama, i danas među najskupljim u gradu za iznajmljivanje ili kupnju. A djevojka koja je odrasla u sjeni zida sada je svjetski poznata, prava globetroterka.

DJ i producent sa stalnim nastupima u DC10 na Ibizi i Nitsa u Barceloni, s nekoliko albuma i mnoštvom singlova i remikseva pod njezinom palicom, kao s vlastitom legendarnom izdavačkom kućom (BPitch) i modnom linijom.

Ne biste mogli naslutiti njen visoki status na osnovu Elleninog nepretencioznog izgleda. Odjevena u crno-bijelu kombinaciju tajica, Adidas dukserice s kapuljačom i vintage sunčanica, ne ostavlja dojam techno dive, već više djeluje kao prijateljski nastrojena hrabra berlinka, što ujedno obuhvaća gradski modno zasićen snark (tzv. Berliner Schnauze) kao i njezin nadasve suvremeni kozmopolitizam. "Hajdemo u Tresor", odjednom ispali i krenusmo.

Klub zauzima bivšu elektranu (Kraftwerk Berlin, gdje se održava i uskrsnuli Atonal festival Dimitri Hegemanna) u ulici Köpenicker Strasse, dok je od 1991. do 2005. godine odvažno preuzeo i bivše bankarske sefove robne kuće blizu Potsdamer Platza. Dok lutamo po unutrašnjost labirinta, tu i tamo nešto fotkamo, dolazimo do prostorije Globus, imenjaka na kojem je Ellen nastupala svake nedjelje rame uz rame sa Tanithom za klub Rest. Prošle godine su opet nastupali zajedno kako bi proslavili 25 godina kluba.

"Ljudi u Tresoru su mi bili učitelji", kaže ona dok prolazimo kroz slabo osvijetljene hodnike i hodamo gore dolje po industrijskim stubama. "Ali ja sam također nastupala u klubovima koji više ne postoje, poput Maria am Ostbahnhof, koji se nalazio tu u blizini, Ostgut, preteča Berghaina i u klubu pod nazivom Casino, gdje su dolazi svi klinci iz Istočnog Berlina. I tada je sve bilo kaotično i radikalno, čak i način na koji su se ljudi odijevali. Također je to bio sjajan način upoznavanja novih ljudi i započinjanja nečeg novog."

Nakon Tresora, krenuli smo po record shopovima: najprije u Space Hallu, impresivno prostranom dućanu s ubojitim odabirom starog i novog techno zvuka (između ostalih žanrova), tu Ellen brzinski hvata nekoliko melodija, dok ćaska s vlasnikom o hostingu jednog od njezinih vinyl-only Vinylism partija u dvorištu. A zatim i legendarni Hard Wax, gdje nalijećemo na berlinskog lokalca Matt 'Radio Slave' Edwardsa i njegovu obitelj – razmjenjuju mnoštvo uzbuđenih zagrljaja, a Ellen razgledava više polica.

Za razliku od mnogih izvornih Berlinaca i dugogodišnjih izbjeglica, poznatih po gunđanju u vezi s pridošlicama koji nisu s njemačkog govornog podneblja, a koji preuzimaju obrte i kafiće i podižu cijene zakupa, Ellen optimistično gleda na gradski rastući internacionalizam. "Ovdje se mnogo toga promijenilo, ali da budem iskrena, mnogo je bolje nego nekada. Ranije su tu bili uvijek isti ljudi, bilo je dosadno. Techno je zapravo ovdje neko vrijeme bio mrtav. Nije bilo sjajno to što nakon što je Love Parade postala glavni mainstream, da su turisti bili ti koji su ga opet učinili zanimljivim. Zahvaljujući njima scena je opet postala jaka, a oni to i dalje čine što kroz svoju diskografiju i klubove pridonoseći party duhu".

Zanimljivo je da se jedna stvar doista nije promijenila u Berlinu, unatoč intervencijskim tridesetogodišnjim progresivnim stilovima urbane glazbe i proliferaciji manjih klubova i barova, house i techno još uvijek vladaju scenom. Svakako je moguće slušati dubstep, grime, drum’n’bass i hip hop na raznim mjestima diljem grada, ali glavni klubovi - Tresor, Watergate, Weekend, Kater Blau, Villa Renate, Sisiphos, Ipse - i dalje su posvećeni four-to-the-floor umjetnosti.

Kao što je i Ellenin najnoviji album, 'Nost' (skraćenica nostalgia), zbirka neumitnih klupskih razbijača, a opet je daleko od njenog posljednjeg albuma (iz 2013. eksperimentalni 'LISm', proizveden za Paris 'Pompidou Centru') - zapravo još udaljeniji od njenih dugotrajnijih izvedbi u posljednjem desetljeću, uključujući slavni 'Orchestra of Bubbles' iz 2006. s Apparatom, koji je prilično neusporediv u odnosu na prve berlinske albume ('Stadtkind' i 'Berlinette'). Zapravo, 'Nost' je njena najsuvremenija techno snimka do danas.

"Novi album je doista inspiriran mojom ljubavlju snimkama stare škole", objašnjava Ellen dok prolazimo pokraj krivudave komunističke arhitekturne cjeline Alexanderplatza. "Dok radim kao DJ pokušavam puštati starije stvari iz 90-ih, i uvijek se preznojim i prođu me žmarci, a i gomila obično dobro reagira. Iz nekog razloga, posljednje dvije godine konstantno slušam klupsku glazbu, čak i kod kuće, pod tušem, u kuhinji, posvuda. Također ima smisla na neki način proslaviti činjenicu što sam se tako dugo održala na ovoj sceni, u ovom zanatu, toliko dugo da sam se razvijala s glazbom. Kad sam počinjala, bila sam jako nervozna i sramežljiva, a sad sam hrabrija i odgovornija. To je predivan osjećaj za mene."

Snimka je nastala u suradnji s lokalnim producentskim majstorom Hannes Biegerom (Tiefschwarz, Steve Bug, Andrea Oliva) tijekom šest mjeseci koliko ona provodi u Berlinu danas (ostalih šest je na Ibizi). Snimka ima veliki, hrabri zvuk izrezan od klasičnih analognih klavijatura (Arp, Moog, Juno, i naravno Roland TB-303) koje Ellen skupllja i voli se igrati njima, doduše minimalistički. Zasigurno je da zvuk više vuče na Berlin nego na Ibizu.

"Ne mogu biti kreativna na Ibizi", otkriva nam. "Klubovi su toliko veliki, osobito DC10. Susrećem sve te zanimljive ljude poput modnih dizajnera, slikara, raznih frikova koji su se nastanili tamo, i volim tu vezu s prirodom ... ali jednostavno tamo moja muza presahne. Ona se događa u Berlinu. I da, možete čuti grad u glazbi. Za mene, album zvuči kao šetnja gradom noću, kada je sve sivo, a ulična svjetla žuta. Volim trenutke u kojima osjećam da postoji toliko prostora i mira, kao da ste bili oslobođeni od svakodnevnog života. Na toliko mnogo načina moj rodni grad je jedan od najboljih na svijetu. "

'Nost' album Ellen Allien trenutačno je na BPitch Controlu.

Tekst je preuzet iz srpanjskog Mixmag izdanja za 2017. godinu.

Load the next article...
Loading...
Loading...