Search Show Menu
Home Latest News Menu
Intervjui

Etapp Kyle: "Ljudi prepoznaju, nevažno o kojoj se vrsti umjetnosti radi, radite li to s dušom i srcem ili ne!"

Veliki intervju pred prvi nastup u Hrvatskoj

  • Mixmag Adria
  • 23 March 2017

Etapp Kyle, ukrajinski DJ koji se rodio u Njemačkoj, vratio se u Ukrajinu, da bi danas ponovno živio u Berlinu. Prošao je put od klasične glazbene edukacije, sviravši nekoliko instrumenata, a čak je i pjevao u zboru, sve do svog prvog posjeta klubu 2003. godine. Od tada je elektronska glazba njegov život, koji živi u punom smislu riječi. Krenulo je s house glazbom, nakon čega je prešao na progresivniji zvuk kao što je onaj Sashe, Johna Digweeda i Hernana Cattanea, nakon čega se okrenuo techno zvuku, poput Liebingovog i Slaterovog, što je oblikovalo njegov ukus, dok je Ostgut ekipa oblikovala na neki način njegove sound preferencije

Ovaj Ukrajinac danas izdaje na etiketama kao što je Klockworks, Ben Klocka i Ostgut Ton, a nastupa u Berghainu i ostalim klubovima te festivalima diljem svijeta. Pred njegov prvi nastup u Hrvatskoj, na TRAUM eventu u Osijeku, u subotu 25. ožujka/marta, odlučili smo opširno porazgovarati s ovim posebnim artistom, koji nam se zaista potrudio prenijeti svoj modus operandi. U opširnom razgovoru dotaknuli smo se ukrajinske, ali i svjetske underground scene, razgovarali o samoj esenciji glazbe, njenom značenju za čovjeka, ali i o undergroundu i današnjoj glazbi općenito te o još mnogo toga.

Od recentnih izdanja, Etapp Kyle je izdao 'Continuum' EP preko Unterton etikete, podlabela Ostgut Tona i remiks 'Sides Of Change', Landsidea, koji možete poslušati niže, kao i pročitati intervju.

Razgovarala: Lucija Brailo


m: Sjećaš li se kada te prvi put 'pogodilo', kada si po prvi put shvatio da su DJ-ing i produkcija ono čime se želiš baviti? Je li to bio više trenutak ili proces?

Etapp Kyle: Bio je i trenutak i proces istovremeno. Ako me pamćenje dobro služi, prvi doticaj s elektronskom glazbom sam imao kad sam imao 15 godina, što je bilo prije 15 godina. No, općenito sam uvijek bio povezan s glazbom, jer sam išao u glazbenu školu i svirao sam klavir. Čak sam i pjevao u zboru. No, to su bile stvari koje su se sviđale mojim roditeljima i baki, koja je htjela od mene napraviti velikog glazbenika i umjetnika, no na način na koji je ona to vidjela.A ja sam više razmišljao o izlascima i igranju u susjedstvu i nije me bilo briga za to.

No, nekako sam volio svirati, ali ne na klaviru, nego sintesajzeru. U međuvremenu sam prestao, pa opet počeo. Prvi put kada sam posjetio klub, bilo je kad sam imao 15 godina. Bio je taj tip, DJ iz Odesse, dakle bila je to velika stvar. Dolazi DJ iz velikog grada u moj mali. Svi su znali da dolazi, bili su flyeri po cijelom gradu. Jedan mi je prijatelj rekao da moramo ići tamo, flyer je, sjećam se, davao 30 posto popusta na ulaznicu. Morao sam uvjeriti roditelje da me puste i na moje iznenađenje, mi je uspjelo. Do tada sam izlazio samo po susjedstvu, igrao nogomet s dečkima i slično, no nikada nisam bio u klubu i slično. Inače, otac mi je vojno lice, pa je bio vrlo strog i nije baš cijenio ovakve stvari.

Sjećam se da sam otišao, bio sam na plesnom podiju i slušao glazbu od koje sam zbilja bio daleko, kao i svega što se tamo događalo. Zato jer sam prije toga proveo devet godina živeći na selu s djedom i bakom, zbog obiteljskih razloga. Moraš razumjeti da nema šanse da dotakneš nešto izvan zemlje, što se događa u svijetu kad živiš u ukrajinskom selu 90-ih godina. Čak i za jednostavne stvari, poput telefoniranja, morali smo ići kod bogatijih susjeda, koji su imali telefon. Tako da ranije nisam znao za elektronsku glazbu, samo za onu koju sam vidio na televiziji, a znao sam da to nije nešto što mi se sviđa. No, kada sam se preselio u grad, upoznao sam se i s drugim žanrovima, kao što su hip hop, r'n'b,neka pop glazba, elektronska glazba kao što je Prodigy i takve stvari. No, još je to tada bilo limitirano. Čak i živeći u gradu, nije puno toga dolazilo do nas. Interneta nije bilo, osim u internet klubovima, a tamo je bilo i skupo, i sporo. Danas ako imate novca, sve je dostupno, no tada je to bio spor proces. Bili smo barem pet godina iza svih ostalih.

No kada sam po prvi put otišao u taj klub, DJ j puštao house glazbu. Pustio je dvije trake koje sam nekako i prepoznao, jer sam ih čuo na radiju. Jedna od njih bila je 'Lady (Hear Me Tonight)' od Modjo benda. Tada je to bio veliki hit i zvučao je housy, iako komercijalan. Druge trake se ne sjećam koja je bila, samo znam da je bila isto nešto takvo, što sam već čuo prije. No, ono što me iznenađivalo je kako taj tip miksa te trake. Išao sam u glazbenu školu, susretao se s glazbom, ali to me iznenadilo i zbunilo. Bio sam opčinjen tehničkom stranom toga. Mislim da sam idućeg dana otišao u internet klub čitati o tome, doznati što je to točno. Nakon toga sam počeo skupljati glazbu, kupovati CD-e, kazete. Tada sam negdje dobio i prvi kompjuter.

Svi koji su htjeli imati kompjuter, do tada su ga već imali, pa je to za mene bilo fenomenalno. Trebao mi je za školu, za glazbu i slično, no moj otac nije mario za to, nije smatrao to bitnim. On je onako staromodan, no moja je majka znala da je to važno i potrebno, pa mi je pomogla. Tada sam počeo zbilja slušati glazbu i učiti o njoj. Kada dolazite iz postsovjetske zemlje, sve je vrlo bazično, ono što dolazi do vas. Tako je bilo i s elektronskom glazbom. Ono što je prvo stiglo do mene i što sam zbilja slušao, bio je Prodigy. Iskreno, sjećam se da sam imao dva albuma, ‘No Good’ i ‘Fat Of The Land’. Ovaj prvi je ustvari bio dobar album, no prvo sam čuo ‘Fat Of The Land’, tako da mi je ovaj nakon njega, koji je ustavri izašao prije, bio wow. Naravno, oba su mi bila dobra, no ustvari ih nisam razumio tada kako treba. Sada gledam na njih iz potpuno drugačije perspektive.

m: Kakva je danas situacija na ukrajinskoj underground sceni i koje su glavne razlike iz vremena kad si počinjao i danas?

Etapp Kyle: Kao prvo, i nemam toliko informacija o ukrajinskoj underground sceni u posljednje vrijeme, otkad sam se preselio u Berlin. Kada sam počinjao, nije bilo ničega, ali zbilja ničega. U gradu iz kojeg dolazim nije uopće bilo klubova, samo diskoteke. Ono, Gigi D’Agostino je bio domet, slušali su se i šlageri i vrlo, vrlo loša pop glazba. Tu i tamo bi se neki dečki okupili, pa bi organizirali neki open-air van grada. Nije to tad abilo lako organizirati, a bilo ih je dvoje, troje koji su zbilja razumjeli glazbu. Puštali su house, tribal, nešto i progressive, beach house i disco. Bila je to vrlo dobra glazba. Nedavno sam, ne znam zašto, kopao po Beatportu, tražio sam nešto staro i naletio na neke od tih traka. Mogao bih ih bez problema pustiti u Panorama Baru. Fantastična house glazba i na neki način underground.

Ne znam točno što se događalo u Kijevu, no čuo sam da ima klubova, da ljudi uzimaju drogue i rejvaju. Bio je i jedan portal, TopDJ.ue, to je bilo nešto kao lokalni Resident Advisor. Bilo je tu top lista DJ-eva, recenzija partyja i slično. Sjećam se da sam tražio fotografije iz klubova u Kijevu, no bili su to više glamurozni partyji, ne pravi underground. Puštali su isključivo elektronsku glazbu, no bilo je nebitno je li komercijalna ili ne. Ipak, to je bilo super jer su, primjerica, u mom gradu puštali sranja, potpuna sranja. Trebalo se tada prilagoditi, ako sam uopće htio puštati. No, vjerujem da se u drugim gradovima događalo i svašta za što nisam znao. Interneta nije bilo u ovom formatu kao danas. Bio je jedan popularni klub u Ukrajini, Cinema. Oni su imali dobru glazbu, puštao se techno, hard techno, dolazili su njemački DJ-evi. Radili su cool stvari, no tada nisam znao za njih. Saznao sam tek kasnije, kada sam počeo nastupati i po drugim gradovima u Ukrajini.

Danas je sve drugačije. Underground je postao moderna riječ. Svi žele biti underground, što ne znači i da svi jesu. U mom rodnom gradu nema baš nešto, ima nekoliko likova od 22 godine koji su u posljednjih nekoliko godina napravili 15-20 partyja, pod nazivom Kapsula. Dovode izvođače iz Kijeva i drugih gradova. Bave se dobrom glazbom, većinom je to techno. I ja sam nekoliko puta nastupio i nisam mogao vjerovati da se to događa u mom rodnom gradu. Bilo je tako dobro. Posljednji sam put za njih nastupio u siječnju, a prije toga prije dvije godine i mogu reći da se puno toga promijenilo nabolje. Vezano za publiku, prije nije dolazilo toliko ljudi zbog glazbe, no i to se mijenja. Generacije odrastaju, sve je dostupnije svugdje, pa tako i tamo. Tako da se sada u Ukrajini ipak nešto događa, iako je malo. No, baš zato, oni koji rade u tim uvjetima, rade to iz pravih razloga, iz strasti.

m: Vrlo si brzo uspio u onome što radiš i okupio publiku. Debitantski EP na Ben Klockovom Klockworksu, a sada si dio Ostgut obitelji. Što misliš da je potrebno za tako veliki uspjeh u ne baš predugo vremena?

Etapp Kyle: Počeo sam prije 11 godina, tako da ne bih rekao da je bilo baš brzo. Osobno, ne volim koristiti riječ uspjeh u ovom što radim, jer to se vrlo razlikuje. Jedno znači uspjeh tebi, meni, a drugo nekom političaru ili nekom drugom. Radi se o načinu razumijevanja te riječi. Rekao bih da na nekom nivou, naravno da želim nastupati u određenim klubovima, putovati svijetom i izdavati svoju glazbu na određenim labelima, za koje osjećam da su pravi. Na tome sam zahvalan i sretan zbog toga, no nije se to dogodilo primjerice za godinu dana. Imam puno iskustva iza sebe, iako se sam smatram početnikom. No, ovo radim iz ljubavi i iz strasti. Savršen primjer toga je Aphex Twin. Prošle je godine osvojio Grammya. Misliš da ga je briga za to? Nije, jer se nije niti pojavio na dodjeli nagrade. Želim reći da sam sretan s ovim što sam postigao, ali i da nisam dogurao do tu, i dalje bih bio. Cijenim uspjeh i nivo do kojeg sam stigao i želim još rasti. Dok god volim to, radit ću, nebitno što će mi to donijeti. Zbog toga ne volim koristiti riječ uspjeh vezano za glazbu. Ljudi prepoznaju, nevažno o kojoj se vrsti umjetnosti radi, radite li to s dušom i srcem ili ne.

m: Dobio si velik interes i podršku od ruske ARMA 17, držao si rezidenciju u Moskvi do 2014. Koje su razlike između ruske i zapadnjačke publike? Ima li ih?

Etapp Kyle: Što se tiče ARMA 17, nije to bila baš rezidencija u punom smislu riječi. Bilo nas je koji su puštali tamo na regularnoj bazi i to je čak i bilo nazvano rezidencija. Oni su to nazivali tako i sam sam sebe nazivao rezidentom. Što se publike tiče, da, naravno da postoje razlike. To najbolje mogu usporediti s nogometnim utakmicama u Engleskoj i Japanu. U Engleskoj su navijači srčani, žele da njihov tim pobijedi, no u Japanu primjerice, igraju odličnu igru, no njihova je publika mirna. Jednostavno je drugačija kultura. Tako je i s publikom, ponekad su te razlike zbilja velike. Nisu bolje ili lošije publike, samo su različite.

m: Tvoje su produkcije sofisticirane i slojevite. Koje su emocije potaknule tvoje najbolje produkcije?

Etapp Kyle: Ne znam utječe li na konačan rezultat produkcije, jer ne mogu biti objektivan vezano za vlastite produkcije. Znam kakav je osjećaj sjesti i započeti traku. Inače, ako se ne osjećam baš najbolje, tada ne produciram. Ako se tako osjećam, legnem na kauč i gledam film, opuštam se, a budući da mi je studio kod kuće, dogodi se svašta. Bacim pogled na ritam mašinu, padne mi nešto na pamet i prije nego što shvatim, već sjedim i radim novu traku. To su ti naleti inspiracije, kad u 20 min. mogu prenijeti ideju u produkciju. Ponekad samo promijenim nešto u svom studiju i to me inspirira. Za mene je važno ono što uložim u cijeli taj proces, a to su pozitivne stvari koje kanaliziram u glazbu. Čak i ako se ne osjećam najbolje. Mislim, inače sam psihički stabilan (smijeh), no naravno da ima loših trenutaka. Čovjek sam. No, sve u mom životu se isprepliće s glazbom. Ona je konstanta, tako da gotovo uvijek mogu nešto dati, što ne znači da će rezultat biti nužno dobar, niti to znači da ću biti zadovoljan. Jednostavno, ako vidim da to ne mogu odraditi sa strašću, onda ostavim i ne radim. Na kraju krajeva, sve je u tvom ukusu i vještini slušanja te možeš li biti objektivan oko svoje glazbe. Uvijek pokušavam da moje produkcije budu posebne. Toliko je glazbe vani, dobre glazbe, ali na jako malo toga ćete se uhvatiti. Zato sam više koncentriran da napravim nešto bezvremensko, nešto jedinstveno. Ako ne osjećam da je to to, neću to izdati, iako je objektivno možda dobro.

m: Kako bi opisao underground nekome tko nema pojma što je to?

Etapp Kyle: Za neke ljude underground je pokret, otpor, povezuju to nekako gotovo s politikom. Ja ne mislim da je to underground. Ustvari se potpuno ne slažem s tim. Za mene je underground nešto što je stvarno, nešto što je kreirano bez ikakvih filtera između tvoje duše i svijeta. Poput nečega što samo ljudi s autentičnim pogledom na svijet mogu shvatiti.

Primjer: Postoji grad u Ukrajini koji se zove Uzhhorod. To je malen gradić, 300 km udaljen od mog grada. Radili su tamo dobre partyje, na kojima sam i sam htio nastupiti. Vidio sam da imaju nevjerojatno puno publike i to me iznenadilo. Onda sam čuo priču kako su okupili tolike ljude. Nisu to bili sve ljudi koji slušaju elektronsku glazbu, puno ih nije imalo pojma o njoj. Bio je jedan lik koji je rekao da ne sluša elektronsku glazbu, ali je volio klasičnu glazbu. Ekipa ga je pitala bi li došao na njihov event potpuno besplatno čuti što rade. Rekao je da bi i došao je. I svidjelo mu se. Na takav su način dolazili do publike. Ta publika su bili ljudi s općenitim ukusom.

Stvar je u toleranciji i otvorenom umu. Puno ljudi ode na neku umjetničku izložbu, ali malo njih i razumije djela koja su vidjeli. Ova glazba je lako prijemčiva na prvu, isto kao što svi znaju da je klasična glazba dobra glazba, zar ne? No, slušaju li je svi, odnosno je li je mogu svi slušati? Ne. Ne razumiju je svi. Radi se o osobnom ukusu, ali i sposobnosti za osjetiti ljepotu, ljepotu nečije duše, kreacije. Kada je ta glazba izmišljena, nisu svi bili glazbenici, niti su to htjeli biti. Bili su glazbenici ako su osjećali da to jesu. Danas ljudi žele biti glazbenici jer je to cool, jer mogu biti popularni. Svi žele biti popularni. Ponekad vidim te stvari na Instagramu, ljudi se ponašaju poput novinara, samo zato jer imaju kameru. Isto je i u elektronskoj glazbi. Zato je klasična glazba tako čista, tako prekrasna jer su ju tada dostavljali iz duše, ljudi koji su prirodno bili nadareni za to.

Ne želim reći da su ljudi danas netalentirani, mislim da bilo tko može kreirati bilo što, no ponekad se morate zapitati je li to zbilja vaša stvar. Svi su talentirani za nešto, svi mogu biti dobri u nečemu, no postoje stvari u kojima ste najbolje jer su to vaše stvari.

Zato kada govorimo o undergroundu, naravno da je to pokret, ali to je za mene nešto što dolazi iz srca.


m: Kažeš da danas svi žele biti popularni, što je donekle i istina. No, što misliš o općenitoj nagloj popularnosti elektronske glazbe posljednjih godina i njezinom ulasku u mainstream na velika vrata? Misliš li da svi ti ljudi zbilja slušaju tu glazbu ili većina ustvari samo slijedi trendove?

Etapp Kyle: Odlično pitanje. Ustvari, nikad nisam o tome zbilja razmišljao. Prilično sam siguran da je za mnoge od njih to samo trend. Kada govorimo o elektronskoj glazbi današnjice, moramo jednu stvar uzeti u obzir. Što je elektronska glazba današnjice? Gotovo je sve elektronska glazba danas. Pop glazba je elektronska glazba, sve jest napravljeno kompjuterski. Čak i moderna klasična glazba. Toliko je kompozitora, koji danas kreiraju svoju glazbu s kompjutera. Danas je sve to zajedno prilično zbunjujuće, sve se nekako izmiješalo. No, ako me pitaš specifično za techno, house, glazbu koju mi sviramo, moram priznati da je postala jako velika i moderna. Neki ljudi ovu fazu uspoređuju i s 90-ima, kada je techno bio stavrno ogroman, ali halo? Dajte, 90-ih nije postojao internet, ali ogroman broj ljudi je išao na rave. Danas je ogroman broj djece u tome. Naravno da svi slušaju to, kad je svugdje oko nas. Sad je to ogromna stvar, ali uopće nisam siguran je li to dobro ili loše. Nadam se da je dobro.

Ponekad čujem velike face i ljude koji su prije bili u tome, kako kažu da to više nije to, kako smo izgubili underground. No, ne razumiju da su prave stvar uvijek tu, nije to nešto što možemo izgubiti. To je jedno, a drugo je što svi ti dečki razmišljaju kako je super putovati svijetom, biti plaćeni jako puno i puštati svoju glazbu. Ne vidim u čemu je problem. Nije im uopće loše. Zato mislim da se ne bismo trebali žaliti oko toga, nego da bi trebali biti zahvalni na svemu tome. Naravno da uvijek ima problema; ljudi koji misle da znaju, obično ne znaju.

Ne dolaze svi u klub zbog glazbe, to se vidi. Neki su tu samo kako bi izašli u klub, neki zbog seksa i slično. Neki se ljudi ne opterećuju previše glazbom, pa kažu 'To je samo glazba, nije globalno zatopljavanje'. Ja bih rekao da je glazba za nas jednako važna kao i globalno zatopljavanje jer je dio naše prirode, jer dolazi iz nas.

m: Uskoro nastupaš na TRAUM eventu u Osijeku i ovo će ti biti i prvi posjet Hrvatskoj. No, već si upoznat s produkcijama Insolate i Volstera, čak si napravio i edit Volsterove trake u svom Boiler Room setu.

Etapp Kyle: Nisam znao da rade TRAUM, no već sam neko vrijeme upoznat s njihovim produkcijama. S Volsterom sam u kontaktu posljednjih pet godina, upoznao sam ga preko SoundClouda. Imamo sličan ukus, pa smo razmijenili dosta glazbe i uvijek sam se divio njegovoj produkciji. Zbilja je dobar. Onda sam shvatio da on i Insolate rade zajedno TRAUM. Oni su fini ljudi, dijelimo glazbu međusobno. Tako mi je i on poslao tu traku , koju sam kasnije uvrštavao i u svoje podcaste. Kad sam se spremao za Boiler Room, bio mi je to na neki način zadatak, jer sam o tom setu razmišljao u nekim okvirima; prije svega, set će biti snimljen, a promotori i kolege će se na neki način referirati baš na taj set; nije to podcast, to je set koji služi samopromociji. Zato ga je važno odraditi kako treba, bez tehničkih pogrešaka. Druga stvar je ta što će ga ljudi zbilja slušati, a pritom ne mislim plešući ispred zvučnika, nego zbilja slušati. Zato taj set treba biti i lagan za slušanje, ne možete ga sastaviti od 10 bangera za plesni podij. To ne ide tako. Morate ispričati priču s osjećajem. Inače, ja puštam kombinaciju deep i groovy techna. Želim da taj miks bude lijep u vašoj glavi, nevažno, idete li trčati ili do dućana ili ga slušate kod kuće. Treća stvar je što uz sve to morate natjerati ljude i da plešu, jer ipak nastupate u klubu, bez obzira što se snima.

Ono što ja želim od miksa je napraviti traku koja traje sat vremena, ne želim to nazivati miksom, jer je to priča. Tako je bilo i s ovim setom na Boiler Roomu. Pokušao sam biti što ekskluzivniji, htio sam da svaka traka bude posebna, tako da sam svaku editirao. Znao sam koje trake zvuče odlično zajedno, inače ih tako grupiram. Imao sam sve zajedno 50-ak traka, podijeljenje u male grupe od tri, četiri ili pet traka. Dogodilo mi se da sam trebao traku koja je imala vrlo snažan, deep, ali ne udarajući intro. Volsterova traka je bila takva.

m: Vjeruješ li u slučajnosti?

Etapp Kyle: Ne. Apsolutno ne. Slučajnosti ne postoje, sve se događa s razlogom. Tako i s ovim editom. Nisam ga ja kreirao, ja sam bio samo alat koji je spojio te energije koje su već postojale. To je samo izašlo kroz mene. Nisam to ja kreirao, ja sam spojio dvije trake koje su kreirali različiti ljudi.

m: Tko je Etapp Kyle kad nije u studiju ili za deckovima? Što voliš raditi u slobodno vrijeme?

Etapp Kyle: Kod mene je sve nekako vezano uz glazbu. Ili je za glazbu, ili je o glazbi. No, osim glazbe, volim brinuti o sebi, pa primjerice vikendom volim ustati ranije, otići na trčanje, otuširati se hladnom vodom i onda zdravo doručkovati. To me drži u formi da mogu biti budan nekoliko dana zaredom. Primjerice, prošli vikend nisam spavao 40 sati u komadu. No, želim biti u dobroj formi, kako bih mogao isporučivati glazbu na pravi način, ali i kako bih se osjećao dobro. Ipak, ovo ne znači da sam jedan od onih koji u klubu piju sok.

m: Voliš li odlaziti na after partyje ili si više tip za otići kući nakon? Što možemo očekivati od tvog prvog nastupa u Hrvatskoj?

Etapp Kyle: Ovisi o kakvom afteru pričamo. Obožavam partijati općenito. Doduše, ne radim to često, ali volim to. Ako je dobar party i dobar promotor s kojim se povežem, naravno. Ako mi je dobro i ako je vibra dobra, svirat ću i dulji set, nećete me se tako lako riješiti. To mi se dogodi svaki put kad puštam u Gruziji. Nije mi problem čak niti propustiti avion zbog toga, ako nemam sutradan nekih posebnih obveza i ako se tako povežem s ljudima. Ponekad to može uzrokovati probleme, no nije me briga. To su ti trenuci, ta magija kada nestane vrijeme. Znamo o čemu govorimo.

Hvala na zanimljivom intervjuu, sada sam još više intrigiran ovim posjetom Hrvatskoj, veselim se nastupu u Osijeku, na TRAUM-u.

Load the next article...
Loading...
Loading...