Search Show Menu
Home Latest News Menu
Intervjui

Goran Telak: "Još se nije pojavila situacija koju nisam uspio fotkati, ali bilo je dosta onih koje nisam mogao objaviti"

S druge strane objektiva

  • Mixmag Adria
  • 24 June 2018

Vjerujemo da ste navikli na našem webu, a i sličnim publikacijama čitati razne intervju pretežno DJ-eva, producenata, organizatora evenata i slično.

Globalna klupska i festivalska scena je ogromna i sadrži brojne aktere i ljude koji doprinose zabavi, kvaliteti i sigurnosti na našim voljenim eventima. To uključuje razglase, pozornice, osiguranje, domaćine, koordinatore, stage menadžere, backstage menadžere...Jedni od najbitnijih aktera, osim izvođača su svakako fotografi.

Oni su ti koji svojim okom, pozornošću i prisutnošću ovjekovječuju neke naše najdraže trenutke koje zatim ponovno možemo proživljavati jednostavnim pogledom na neku omiljenu fotografiju nezaboravnog tuluma.

Ovaj serijal intervjua smo pokrenuli kako bi saznali što se događa s druge strane objektiva, tko su ti fotografi, kako oni gledaju na clubbing, što su oni sve vidjeli i doživjeli i kakve nam priče imaju za ispričati.

Prvi intervju smo odradili s Goranom Telakom, fotografom iz Zagreba koji godinama već slika na popularnoj Zrće plaži. Naravno, njegov fotoaparat nije zapisivao događaje samo sa Zrća, već i klubova poput Opere, Johann Francka, Boogalooa, Aquariusa, Mansiona, i brojnih drugih klubova u Zagrebu, Dobar House evenata te čak za Axwellovu agenciju.

Goranove fotke stoje i iza Zrce Beach Instagrama koji je otvoren 2015. godine, a sada broji preko 41 tisuće followera.

Intervju s Goranom pročitajte u nastavku.

m: Kako je izgledao dan na partiju kad doslovno nisi imao što uslikati? Gdje je to bilo i kad?

Goran: Rjetko se kad dogodi da nema doslovno ništa ufotkati pogotovo na festivalskim mjestima. Ali kad god se zbilja dogodilo da je event bio flop obično se fokus okreće detaljima i uređenju kluba kao i portretima ljudi koji rade u klubu. Obično okrenem priču fotografiju na intimu samog kluba a ne na posjetitelje. Onako za promjenu. S druge strane kod voditelja kluba to onda ide obično “jel bi ti mogao spustit cijenu” kao i “jel možeš natiskati ljude u kadar da izgleda punije”. Imam poprilično iskustva sa obje situacije tako da se obično galerija uspije složiti.

m: Kako se rješavaš osoba koje se stalno nameću kako bi bile u kadru?

Goran: Vjerovao ili ne muška populacija i pojedinci su obično ti koji se stalno nameću da budu u kadru. Pogotovo kad alkohol proradi, sjetiš se da se moraš fotkati sa svakom osobom koju si taj dan upoznao na festivalu za razliku od žena koje si daju dvije ili tri fotke a poslije toga lagano im postane neugodno. Onako usput savjet ženama, skolioza poza kao i slomljen vrat i napučene usne uvijek izazovu giggle* kod fotografa.

m: Koji uvjeti u klubu su najteži za fotografa? Postoje li klubovi koji su zaista toliko teški za rad da ih voliš odbiti? Koji su to klubovi?

Goran: Još nisam naletio na klub koji ima tako teške uvjete da moram odbiti gažu. Ali govoreći opčenito o kompliciranosti, ništa ne pikne živac kao klubovi u “red light district” moodu i rasvjeti. Mogućnost dobivanja fokusa kao i izvlačenja detalja iz crvene boje izludi i najboljeg fotografa. Općenito pričajući o klubovima u Hrvatskoj koji su mi zbilja mrski za radit obično ovisi o upravi kluba jer ukoliko je atmosfera opuštena fotke su bolje…prodaje se zabava i glazba…sve mora bit podređeno tome a ne presingu koliko će ljudi se pojavit i skakanju fotografu po glavi sa savjetima.

m: Što misliš koja je najveća prednost tvojeg posla?

Goran: Najveća prednost…ne starimo….ne zbilja ne starimo, živimo su svom balonu isključeni iz svijeta i ne starimo. Barem dok škljocamo.

Neke od drugih prednosti su poznanstva i konstantna rotacija posla i radnog mjesta. Uvijek je neki pressing u igri i trčanje za fotkom tako da to nosi svoja uzbuđenja. Tko voli taj adrenalin i neizvjesnost lako će se snaći u nightlifeu.


m: Postoji li fotografija kojom se najviše ponosiš? O kojoj se fotografiji radi? Smijemo li ju objaviti i kako je nastala?

Goran: Hm ima puno fotki za koje mogu reći da se ponosim, nikad nisam spremao fotke i čuvao na disku. Nekako mi je to uvijek bilo lijeno i komplicirano svo to sortiranje i spremanje po katalozima. Po meni je fotografija trenutna umjetnost i šiljati vrh promocije. Služi da pikne onog tko gleda i zadrži oko i misli na njoj. Tako da fotke volim pustit samo da izađu van i kruže internet bespućima. Večina mojih najdražih fotki su sa Zrća. Svaka koja pokazuje emocije i bešutnu komunikaciju između DJ-a i publike je ta fotka. Volim bučne i kaos fotke na kojoj se može naći detalj koji vrišti s nekim smirenim detaljem. Najdraže sam fotke prestao brojati nakon što sam dva puta imao priliku pomisliti…”well to je to, sad mogu sretan umrijeti” jer neda mi se sudbinu izazivati. Koja je najdraža fotka je nemoguće reć, jer uvijek se nadaš još jednoj najdražoj poslije toga. Ali mislim da za sve svoje fotke znam točno kako su nastale i trenutak vezan uz njihov nastanak tako da odaberi jednu koja je tebi naj pa ti pričam o njoj..

m: Postoji li neka najluđa situacija u klubu koju si vidio, a nisi ju uspio ovjekovječiti kamerom? Kako je izgledalo?

Goran: Najluđa situacija koju sam vidio a nisam uspio fotkati se još nije pojavila ali pojavila se dosta onih koju nisam mogao objaviti. bilo je svega, od polu porno klinča po bazenu, spontanih prosidbi u pol kluba, ljudi koji izmjenjuju nježne dodire s inventarom kluba što u alkoholnim parama što tripu. Za mene osobno najluđa situacija koju sam imao do sada a koja je urodila vrh fotkom je trenutak dok sam jedan tren sjedio na 15-ak metara nad zemljom na rasvjeti iznad kupole kluba dok su nastupali Method Man i redman. Jedan tren sam gore držeći se s nogama za konstrukciju, drugi tren trčim dole i oko stage do “pit”-a ispred stagea padajući preko čaša i uklizavam na koljenima točno pred redmana i njegov stage dive preko moje glave.

m: Radiš li cijele sezone u jednom klubu kao rezidencijalni fotograf, može li se dogoditi da osjećaš da si sve već uslikao? Kao izgleda takva kriza i kako je prevladavaš? Postoji li konkretna sezona i konkretan klub u kojem si naučio kako se riješiti tog prokletstva?

Goran: Obično se preko sezone radi kao rezident fotograf, jer treba neko vrijeme dok se kompletan tim ljudi uigra. Hmm svaki puta pomislim da sam sve uslikao, ali uvijek se dogodi neki detalj zbog kojeg se nove situacije odigraju i taj detalj su uvijek ljudi. Kad se dogodi kriza a dogodi se negdje poslije polovice sezone, taman negdje između zadnjih festivala. Onda bježanje na dan dva od svega dobro dođe…taman do slijedećeg festivala, predah ukljućuje ne vađenje fotoaparata i poprilične količine kreativnih supstanci i dobro društvo. Otprilike kao i u svakom sličnom poslu koji zahtjeva kreativnost. Ta prokletstva su otprilike ista s nijansama od kluba do kluba, a najviše sam se s tim naučio na Zrću nositi jer svaka sezona traje otprilike 180 evenata.

m: Koju opremu najviše voliš koristiti i zašto? Što ti ona omogućava u usporedbi s aparaturom koju si koristio prije 10 godina?

Goran: Što se opreme tiće koristim istu već skoro 10 godina, počeo sam Canonom dok nisam dobio sponzorstvo od Nikonovog uvoznika što mi je otvorilo vrata prema tom brandu tako da sam od tad na Nikonu. Razlike u praksi nema prevelike jer oba branda nude slične mogućnosti. Stvar je preferencija i odabira…Nikon mi oduvijek nekako robusnije izgleda što je u mom slučaju bilo par puta presudno jer je aparat preživio .

m: Je si li ikad imao slučaj da je u istom klubu neki klinac mobitelom zabilježio atraktivniju fotografiju od tebe i kako vidiš današnju situaciju u kojoj je doslovno svatko tko ima iPhone "fotograf"?

Goran: Relativno se često dogodi da netko zabilježi atraktivnu fotografiju mobitelom pogotovo na festivalima i mislim da nije to čudno. Par tisuća ljudi i slučajna fotka koja izgleda vrhunski nije garancija da se može takva fotka svaki put isporučiti po potrebi klijenta. Tako da mi to još uvijek ne izgleda kao konkurencija koliko kao prvi korak u svijet fotografije. Isto tako zahvaljujući takvim fotkama i općenito navici ljudi na kojekakve aparate čini nas koji se profesionalno bavimo time nevidljivima i čini naš posao lakšim.

m: Što bi savjetovao svima koji se ovih dana uključuju u klupsku fotografiju? Što bi učinio ti da sad tek počinješ i bi li uopće krenuo u te vode na današnjoj sceni?

Goran: Run you fools… to je prvi odgovor… Na ovaj drugi odgovor bi bio malo složeniji…sve ovisi radi čega se želiš bavit time. Svatko imalo normalan se ne bavi time i svi koji se bave time su pomalo čudni i što duže radim ovaj posao; mazohističniji ljudi. Novaca i neke poštene zarade u tome baš i nema. Ako to radiš radi upada i druženja sa curicama? Za tebe nema aftera ti se igraš lightroomom.

Ostaje ti jedino da toliko voliš fotografiju u mraku za koju se vječito boriš s premalo, previše, nikad dovoljno, uvijek previše i skoro nikad taman svijetla…tada spadaš u kategoriju mazohista..tako da se slobodno priključi ostatku stada. Ima nas podosta

Load the next article...
Loading...
Loading...