Search Show Menu
Home Latest News Menu
Dodaci

House Call: Na putu s Alan Fitzpatrickom

Turneja sa šefom We Are The Brave etikete

  • Mixmag Adria
  • 12 July 2017

Srijeda

Argyle Street, Glasgow

Srijeda, rana večer u središtu Glasgowa, treći kat stambene jedinice. Stanari studenti su otišli u lokalni pub gdje ih očekuje pojačanje za pripremu večerašnje zabave. Dok njegov tim promatra, a ekipa za video streaming obavlja svoj dio posla, Alan Fitzpatrick provjerava zvuk. Glasno je. Iza njega jednokrilni prozori zveckaju, jer novoinstalirani Voidov zvučni sustav, upotpunjen s golemim zvučnicima, prebacuje zvuk stanovima preko puta, pa čak i dalje niz cestu. Iznenada upada pedesetogodišnji muškarac, zapuštene brade u vrećastom kobinezonu: "Što radiš pobogu, prijatelju?", moglo bi se ugrubo prevesti što je na lokalnom dijalektu ljutito odbrusio Alanu. Pridošlica je objasnio kako ne može čuti ni vlastiti TV, i da je bolje da prekinu glazbu, inače će biti problema. Smanjivši Princeovu 'Controversy' u milisekundi, visoki 33-godišnji DJ, rođeni Southamptonovac, reče mu da je bolje da onda iziđe: jer to stvarno neće biti ništa tiše. Sve će, međutim, biti završeno u vrlo razumnom vremenu pola sata nakon devet. Dobrodošli u We Are The Brave debitantsku turneju (club volume) house partyja.

Kad je Mixmag zadnji put intervjuirao Fitzpatricka, 2015. godine, bio je na samom vrhu techno tsunamija, njegov dugogodišnji simbiozni odnos s Drumcodeom podigao ga je do najvećih svjetskih klubova i festivalskih pozornica, od Junction 2 do Awakeningsa na ADE-u. Od tada je bilo više hitova, pobjedonosna traka "Det Gown" na Mosaicu tipičan je primjer njegovog stilskog izričaja kao DJ-a (da ne spominjemo njegovu sklonost šali). Zvjezdani skok, međutim, bilo je lansiranje We Are The Brave, brenda koji obuhvaća ne samo diskografiju i zabave, već liniju odjeće koju je Alan dizajnirao, umjetničke emisije i još mnogo toga. Pokrenut je s naglašenim naslovom "Mi radimo ono što želimo", njegov vlastiti dio sjajnog preporođenog "feel good" ravea, Mixmag mu se pridružuje na prvoj turneji, na nizu solo uzastopnih kućnih partyja u Glasgowu, Newcastleu i Liverpoolu, svih live streamanih, koje prate rasprodani nastupi u Manchesteru, zajedno s Warehouse Projectom i We Are The Brave premijerom u Room Two u Fabricu.

Četvrtak

Avenue Sunbury, Jesmond, Newcastle

"Spremni smo za malo kaosa", izjavio je Rob Howarth na drugom danu turneje u Newcastleu. Prema zakonu nema ništa što vlasti mogu učiniti kako bi zaustavile zabavu prije 22:00, pa je glavna briga čuvanje skupocjeneg (preko 100 tisuća funti) zvučnog sustava upakiranog u prtljažnik kombija kojim se vozimo sljedeća tri dana. Večeras stajemo u domu Bleep Collectivea, trojice promotora koji su prethodno bili domaćini Alanu u The World Headquartersu. Unatoč početku dana s praznim akumulatorom, zahvaljujući ostavljenim upaljenim svjetlima, sve se glatko odvija kako se okupljamo u hotelu. Alan se pojavljuje iz svoje sobe u All Saints džeparicama, u jednoj od njegovih dukserica brenda We Are The Brave, a na nogama mu je par limitiranog izdanja Nike Air Maxa, koje su samo dio njegove kolekcije od oko 60 pari tenisica, i pritom djeluju kao da su upravo izvađene iz kutije.

Vozeći se od širokim cestama centra grada prema užim, terasastim ulicama stambenih četvrti, još uvijek postoji lagana napetost nad onim što bi se večeras moglo održati nakon što je niz žalbi u Glasgowu kulminirao u tweetu koji još uvijek izaziva šalu. "Svjetsku nagradu za najodvratnijeg DJ-a dobija onaj koji trenutačno održava rave party dvije zgrade niže", požalio se jedan od susjeda i jadikujući retweetovao. "Jebi se Fitzpatrick."

No, kako nas Calum pozdravlja, noseći kapu i skupocjenu svakodnevnu odjeću, i dočekuje u svom domu jasno nam je da je u pitanju drugačiji đir. Za početak tu je dvostruko ostakljenje, a susjedi - svi studenti - već se miješaju u gomili dvadesetogodišnjaka u dvorištu, gdje je postavljen bar za ovu prigodu, dok je We Are The Brave logo lava oslikan sprejom na zidu. Izbacivač čuva stražnja vrata, koja vode ka dugoj sporednoj uličici s kontejnerima, dok se u prednjoj sobi 3D vizuelni efekti prenose na zid. Čak postoji i "soba dva" gore, odakle sve do hodnika dopire zvuk Danny Boyovog ultra rijetkog 'Discomixa'. No, izvan tog profesionalizma, mjesto djeluje zapušteno (vidljivo je da su se generacije smjenjivale) - grubi obrisi studentskog stana, skučena kupaonica prepuna praznih boca šampona, odjeća razbacana po podu.

Nakon što je izjavio na Twitteru da "svaka kuća u kojoj održavamo party u ovom mjesecu mora imati PS4 s FIFA 17", Alan mudro objesi o klin svoje virtualne kopačke nakon što je izgubio tri igre za redom u pretrpanoj kuhinji. Premda to naravno ništa ne umanjuje njegovu moć iza pulta. Kako se gomila tijela načičkala na udaljenom zidu, on počinje punim ritmom, te ga pozdravljaju grupnim navijanjem uz prodorne zvuke Johannes Heilovog dopadljivog 'EXILE 007 B2'. Temperatura raste, i nekoliko ljudi se izdvaja u vrt kako bi pušili, ali centralna stvar nastupa "We Do What We Want" naprosto pršti sad već tradicionalnim "duh duh duh, duh duh duh" basovima dok gomila zajedno pjeva.

Kada se kamere zaustave nakon službenih dva sata, atmosfera se mijenja, uronivši dublje u Alanove korijene. Parada klasika, uključujući Bizarre Inc 'Playing With Knives', Awesome Three-ov 'Do not Go' i Felixov 'Do not You Want Me', ali sve njih nadmašuje hardcore verzija Paula Van Dyka 'For An Angel', da bi se potom u jedanaest sati spustio na Energy 52 'Cafe Del Mar'. Jedva je prošlo jedanaest, kad smo se spakirali i krenuli van na vrata, a zabava je još uvijek bjesnila dok mi dajemo petama vjetra.

Petak

Old Hall Street, Liverpool / Gorilla, Manchester

"Ja živim od kuhanog doručka", kaže Alan sa svojim prepoznatljivim južnjačkim naglaskom. Napuštamo hotel, i oko podne smo u autobusu. U kombiju svira klasičan pop - Hall & Oates, Luther Vandross, Fleetwood Mac - on je u razigranom raspoloženju. "Sljedeći put nastupam u Berghainu. Zamislite samo tu scenu i taj nastup!", Pitao nas je dok svira njemačka verzija Neninih "99 Red Balloons", prije no što je vidio znak za restoran. "M & S i Greggs, može li život biti bolji?"

Nekoliko trenutaka kasnije zaustavili su se da žvaknu nešto u Greggsu (utisci: "Ima okus kao kraljevska piletina s pregorenim kokosom na vrhu"). Okružen parkiranim zglobnim kamionima, entuzijastično brblja kako se uspio približiti novom valu mlađih fanova i kako mu turneja pruža priliku da se proteže izvan svog normalnog raspona, uvjeravajući nas da će to opet raditi unatoč logističkim problemima koje uključuju takvi nastupi. "Kad bih imao više vremena, vjerojatno bi radio i sa stvarima iz 80-ih godina. Ako želite da bude zabavno, pogledajte zadnji sat nastupa kad svi pjevaju zajedno." Čak se spominju i događaji na otvorenom, kao nekada. "Sjećam se kako smo išli na rave partije pod lukovima mostova u Southamptonu. Propuzao bih kroz rupu s baterijskom lampom, a svjetla uopće ne bi bilo."

"We Are The Brave mi dopušta da sve svoje napore stavim pod jednu reklamu bez da to djeluje previše zbunjujuće", nastavlja, ispijajući M & S pivo. Objašnjava kako je njegova želja za dizajniranjem odjeće započela sa švrljanjima prije nego što je pomogao dizajnirati neke 998-ice za New Balance u SAD-u. "Onda imam prijatelje umjetnike poput Dave Whitea, koji je značajan suradnik Nikea", kaže on o čovjeku koji je dizajnirao ograničeno izdanje Air Maxa 95 i oslikao njegov 'Gorilla II' print, koji Alan posjeduje, dok slušamo Alanov 'Fabric 87' mix.

"Na isti način na koji Richard Branson ima te Virgin ovo, te Virgin ono, zašto ne imati alternativu? Imati ime znači da imate petlju, i da vas je baš briga." Nakon što je tamo nastupao s Drumcodeom, za londonski Tobacco Docks, kaže da je to prostor pogodan za klub, umjetnički performans ili pak za prodaju robe.

Regularno afterparty mjesto, zahvaljujući visokim stropovima i prostoru za pušače na krovu, uz to su nam obećali da postoji lift do stana smještenog na najvišem katu zgrade u kojoj se također nalaze kozmetički salon i joga studio. Samo što lift ipak nije izdržao Voidov sub, tako da smo svi uskočili pri nošenju zvučnika. Postoje ti nervozni trenuci kada se pitamo hoće li se sustav stvarno uklopiti u stan, ali jednom kad je instaliran, ta nervoza popušta. Samo što je prošlo 19 sati, još se uvijek nazire dan napolju iza crnih otpadnih vreća kojima su prekriveni prozori, što znači malo sporiji početak, a mlada publika utapa svoju sramežljivost uz pivu iz hladnjaka pokraj mix pulta. No, atmosferu podižu Alanove najnovije pjesme sa 'Brian's Proper Done One' EP-a, koji je objavio krajem travnja na Drumcodeu. Sa svojim loop semplom hardcore MC Ribza, vinil se preokreće i neprekidno škripuće, 'Wait A Second' izbacuje Special Request i LFO kroz techno juicer, dok 'Trance Init' razbija u ogromnom prijelazu tisućljeća Crasher riffa. Pravljeni za velike prostore, zvuče čak i veće u ovim skučenim prostorijama, dok plesači rasklanjaju prostor oko hladnjaka kako bi napravili mjesta za podij. Tim za streaming se pakira kako bi uhvatili vlak da stignu kući, zabava doseže svoj vrhunac, dok Alan poput prave zvijezde za pultom pušta Deep Dish 'Hideaway' uz Armand Van Heldenov 'You Don't Even Know Me'.

Blago pripita vožnja prema Manchesteru, i borba s vremenom kako bi se postavio Guerilla Shout vizualni show koji će pratiti večerašnji nastup u Gorilli. Razgovori se kreću od trgovine Choccywoccydoodah (Alanova supruga, s kojom ima dvoje djece, je dizajnerica torti), do toga što radi kod kuće i kako se bori sa svojim motocross motociklima. "Znao sam da će to biti moja najkomercijalnija traka", kaže on kako smo se dotakli uspjeha 'We Do What We Want', napisane u svibnju 2016. u studiju koji je tada bio na kraju njegovog vrta. Predviđena kao velika ljetna pjesma, kada ju je pustio na Junction 2, još uvijek nije imala ime. Usprkos tome pjesma je razbila, i godinu dana kasnije, traka je himna kakva je i trebala postati. "I onda ti postane muka od nje. Stvarno mi je muka od te stvari. Svi je žele čuti!"

Uz Alanovu duboku scenski promjenjivu pozadinu, We Are The Braveova trenutna lista rastura zabavu u jednostavnoj rave spilji kakva je Gorilla. Previranje klasičnih sci-fi jungle melodija kao što je Jo 'R-Type' u futuristički techno, Boxia se poklanja vlastitim rave korijenima pokazujući zašto ga je već prihvatio Drumcode. Vertical Drop (Paul Maddox, jedna polovica Spektrea) kreće još dalje u euforiju, njegov nastup uživo koji kombinira uzvišeni zvuk klavira, breakbeats i povremene prepade u oštre kvartente prijelaze. S herojskim mančesterskim apetitom za sesijom koja se upravo odvija, kuća je još uvijek puna u trenutku kada Alan preuzima pult, s pola publike iz Liverpola među morem lica dok Alan ponovno dominira.

Subota

Fabric, London

Šutljiva vožnja natrag u London. Mixmag ekipa je ugrabila nekoliko sati spavanja, ali Alan je dio 'onih bez sna'. Kasnije te noći u Fabricu još uvijek nije spavao, ali činio se svježim kao i na početku ove mini-turneje. Slijedeći uzburkane nastupe Boxia i Vertical Dropa, kreće Alan s masovnim skandiranjem. Nekako sve što svira zvuči teže, brže i napunjeno energijom nego što bi to u rukama bilo kojeg drugog DJ-a zvučalo. Šakama pumpa svoju 'Love Siren', zatim 'I’m in love... ', a sa refrenom N-Joijevog 'Anthem' pada u pulsirajući bas. On je u potpunom dodiru s masom, a njegove tenisice, one iste s početka priče još uvijek izgledaju blistavo kao da su izvađene iz kutije. Nekako, kao i Alan Fitzpatricka, ništa ih ne može dotaknuti.

Load the next article...
Loading...
Loading...