Search Show Menu
Home Latest News Menu
Blog

INSAJDER S01E07 - G-točka, Stres i Pakao Droge

Insajder se suočava s problemima koje može riješiti samo kemija!

  • INSAJDER
  • 2 April 2018

- Jebi si mater, kretenu jedan - vrišti Anita, komad od 19 godina koji me je malo prije pogodio papirićem u oko. Pretpostavljam da je na papiru napisana njena glazbena želja, no ignoriram ju, dok mi ona pokazuje srednji prst sa svježe lakiranim noktom koji izgleda kao ogledni primjerak iz magazina za manikuru.

Ovo je jedna od ugodnijih večeri u klubu.

Jučer me je Pandora, debela sisata glupača pogodila znojnim grudnjakom u čelo, ne bi li privukla moju pažnju. Nakon aftera me je opsovala jer nisam želio s njom doma.

- Imam triper - izgovorio sam se.

- Nema veze i ja - rekla je Pandora.

- Ha, ha, šalio sam se!

- Ja nisam.

Primamljivo, zar ne?

Kad sam bio klinac, krenuo sam u ove vode bez ideje koliko je ovaj posao zapravo naporan. Magazini ne pišu o DJ-ima čije su karijere završile suicidom, rezidencijom u psihijatrijskoj klinici i tinitusu, onom konstantnom zujanju, šumu, brujanju i zvonjenju u mojim ušima koje sam zaradio još u prvoj sezoni Fosforne Obale.

Nekad davno DJ bi bio dugokosi ostarjeli hippy s Lenonicama, prljavim Levisicama, lik pogrbljen u mračnoj kabini zadimljenog kluba, no današnja su očekivanja potpuno drugačija.

DJ danas treba biti mlad, zgodan, nabildan, skvarcan, s bezbroj tetovaža po cijelom tijelu, mora biti spreman piti, pušiti i drogirati se više od bilo koga u klubu, a na kraju balade mora biti i majstor Kamasutre i obdaren kao Roberto Cabrera. Poznavanje glazbe nije toliko važno kao nekad, ali dobro dođe. Tehnika miksanja je poželjna, te vlastiti singl s vremena na vrijeme. Čak i da je za singl odgovoran ghost producer, a ne sam DJ, tko to može izdržati? Takav tempo! Te prohtjeve!

Kažu da je kontrolor leta jedno od najstresnijih zanimanja na svijetu, no nitko ne priča o tome koliko je stresno biti DJ, pogotovo kad te uhvati panični poremećaj iliti napadaj panike.

Mogao bi danima objašnjavati taj fenomen, no oni koji ga nisu doživjeli ne mogu biti toliko maštoviti da zamisle taj osjećaj. Možda je najbolje da opišem prvi, onaj koji me je zveknuo još dok ni ja nisam imao blage veze što je to napadaj panike.

Uglavnom, srce mi je počelo nabijati kao ritam mašina Roland TR 808 na singlici Plastikman - Spastik! (1994) No, to je tek bilo zagrijavanje. Onda je srčeko počelo udarati sve brže kao Moby na ploči Thousand (1993). U sljedećoj fazi nisam mogao disati, pao sam facom na pod misleći da imam srčani udar i da umirem. I da umirem. I da i dalje umirem. Bez obzira na šok uskoro mi je postalo jasno da sam nakon pola sata umiranja već trebao biti mrtav. No i dalje sam davao znakove života. Napokon sam smogao snage da nazovem hitnu. U bolnici su mi objasnili da imam srce olimpijskog reprezentativca i da je senzacija koju sam doživio napadaj panike. Zatim sam dobio lijek. Anksiobion, ili tako nešto! Budući da sam prolaz iz kemije u školi dobio isključivo zahvaljujući besplatnoj svirki na rođendanu kćeri Prof. Menzurić, nisam znao što zapravo uzimam. No, Krpa, lik iz kvarta koji je po zanimanju alternativni farmaceut na crno, mi je objasnio kako on iste supstance koje sadrži moj lijek prodaje pod drugim imenom. Koncentracija u Krpinim tabletama je nešto veća, nego u Anksiobionu, no to je u principu ista stvar.

Samo, ovo što ja uzimam zove se lijek i legalno je, a ono što on prodaje zove se droga i zabranjeno je.

- Dobro Krpa, nije mi jasno što mi sad želiš reći - objašnjavam čovjeku dok mi on drži predavanje i dodajem:

- Nema šanse da kupujem to tvoje smeće kad mi ovo plaća zdravstveno osiguranje!

- Kao prvo Kličko nije smeće, nego je proizvod vrhunske kvalitete bez nus pojava - brani se Krpa i nastavlja:

- Kao drugo, znam da dobivaš Anksobion preko zdrastvenog, pa bi možda mogao odglumiti još koji napadaj panike, dobiti još tableta i pomoći prijatelju u nevolji!

- Kojoj nevolji? Murja?

- Ma ne! Zeko, onaj penzioner od kojeg sam nabavljao Anksobion, pokopan je prošle srijede.

- Nema šanse da ti dam i jednu tabletu!

- Ni za originalno izdanje Ecstasy Club - Jesus Loves the Acid (1988) na vinilu u mint stanju?

- A đe me nađe!

Krpa me je pročitao kao slikovnicu i nisam trebao izustiti ni riječi, ali ipak me je zanimalo jedno:

- Zašto se zove Kličko?

- Nema tu nikakve filozofije, kad udara, udara kao Kličko!

Život se pobrine da ti nađe slabost i ponudi ti opciju da svakodnevno glumiš napadaj panike, jer ako ništa drugo znaš kako to izgleda u stvarnosti.

Kao što sam već rekao na početku ovo je jedna od ugodnijih večeri u klubu. I dok gledam visoko podignuti srednji prst devetnaestogodišnje Anite, znam da ona ni ne sluti da će taj dugi manikirani srednjak na kraju večeri naći put do mog anusa i stimulirati mi G-točku.

Lijeno se saginjem i podižem papirić kojim me je gađala i jednostavno ne mogu vjerovati da na njemu piše: "Ecstasy Club - Jesus Loves the Acid".

Od kud njoj takva ideja? Kako uopće zna za stvar iz prošlog milenija? Ma koga briga! Okrećem se prema DJ torbi i vadim singl koji mi je Krpa priskrbio.

Preskačem papin govor na početku ploče i puštam direktno od hipnotičke teme koja na prvu mami vrisak ekipe u klubu.

Anita veselo prilazi pultu i grli me.

Droge iliti lijekovi, znaju stvoriti ekstremna raspoloženja. U jednom trenutku mržnju, a u drugom čistu ljubav.

Spuštam modul na lunarnu površinu, odnosno ruku na njeno dupe, kako bi provjerio u kakvim smo trenutno odnosima.

Modul ne pokazuje znakove neprijateljstva, pa ga puštam da kruži po površini.

- Party uskoro završava, pa što kažeš da zajedno ispraznimo minibar u mojoj hotelskoj sobi - predložim ležerno i nastavljam:

- Previše je za jednu osobu!

- Pa ti si pravi zloćko - oduševljeno će Anita, ne razmišljajući o tome da sam još maločas bio kreten.

- Znam!

- Može, ali samo da se javim frendici s kojom sam došla - odgovara Anita i gubi se u rasplesanoj masi.

U tom trenutku singlica počinje preskakati.

- Buuuuuuu - deru se ljudi na podiju, dok panično tražim sljedeću ploču.

Puštam prvu stvar koja mi je pala pod ruku, samo da ne slušam ovo sranje koje mi je Krpa uvalio.

- Govno jedno dilersko - promrmljam u bijesu i gledam prema šanku ne bi li naručio nešto žestoko.

I tada ugledam Krpu u zagrljaju s Pandorom, onom znojnom debeljucom od jučer. Anita joj prilazi, govori nešto, a ova odmahuje glavom i uvaljuje jezičinu u Krpina usta.

Anita se vraća do pulta i smije se:

- Frendica odlazi s onim likom koji nam je prodao Kličko!

- Baš mi je drago zbog njih - uzvraćam i poljubim Anitu u vrat, pa nastavljam:

- Samo da te upozorim, imam trišu!

- Molim?

- Trišu! Triper! Gonoreju! Kapavac!

Izraz užasa i gađenja na licu devetnaestogodišnjakinje bio je previše dramatičan da bi se i dalje šalio na tu foru.

- Zajebavam te!

- Budalo! Baš sam jučer bila kod Dr.Picukarića i čista sam kao suza - govori Anita s olakšanjem.

- Odlično, onda nećemo isprazniti samo moj minibar!

U klubu su se upalila svjetla, a partijaneri su se razbježali kao žohari u kuhinjama restorana koje sređuje Gordon Ramsay.

Pod jednom rukom mi je DJ torba, a drugu sam prebacio preko Anitinog vrata. Krpa se i dalje žvali s Pandorom i baš si mislim što će biti nakon otvaranja njene kutije. Da li da mu spomenem da debeljuca ima trišu?

- Kad se nađete u situaciji u kojoj ne znate odgovor, uvijek se pitajte što bi Isus učinio na vašem mjestu - govorio bi moj vjeroučitelj u osnovnjaku.

Zaista? Kad bi Isus na antidepresivima bio DJ u klubu i odvodio tinejdžerku u svoju hotelsku sobu, da li bi dileru koji mu je uvalio oštećenu ploču rekao da sisata debeljuca ima trišu?

Dok ne pronađem taj odlomak u Bibliji, bojim se da neću moći odgovoriti na to pitanje, a sada ionako imam pametnijeg posla.

Next »
Loading...
Loading...