Search Show Menu
Home Latest News Menu
Blog

INSAJDER S01E12 – Mrtva Priroda

Insajder uči životnu lekciju iz poniznosti?

  • INSAJDER
  • 10 June 2018

Budim se na podu nepoznate sobe. Pored mene je smrdljiva pepeljara puna opušaka. Iako su mi oči otvorene i dalje hrčem otvorenih usta dok mi iz njih viri djelomično skorena masa koja bi mogla biti dehidratizirana bljuvotina. pogledom tražim prepoznatljive uzorke u prostoriji i prvo što vidim je minibar. Minibar je otvoren i prazan, a ispred njega su prazne bočice različitih nepoznatih proizvođača alkoholnih pića. Nedavno sam bio na očnom pregledu i doktorica Vidak mi je pripisala naočale s tako debelim staklima da sam izgledao kao ronilac, pa sam odlučio sačuvati dobar izgled i prekrižiti čitanje na neko vrijeme. Ionako bi čitao samo kritike mojih izdanja i živcirao se. Nije me smetalo to što su kritike negativne, već to što su klinci koji to pišu u pravu. Moj novi singl je najveće smeće koje sam objavio u životu. Da etiketa Megafaca TR4X nije angažirala nekog prištavog obožavatelja, koji je napravio remiks verziju, singl bi ostao nezapažen. A na koju foru bi bio na turneji, putovao iz grada u grad i istovremeno stvarao klupske hitove? Avicii je mogao, pa zašto ne bi i ja? Avicii je navodno bio toliko produktivan da je nakon smrti ostavio 200 završenih singlova koje je snimio nakon što se je oprostio od karijere. Tako barem tvrde njegovi suradnici! No, Avicii je mrtav, a ja sam mrtav umoran, a po bljuvotini rekao bi da sam još nedavno bio i mrtav pijan.

Da imam ronilačku masku koju mi je Vidakica namijenila sad bi vidio gdje mi je mobitel, a ovako pipam po podu i pronalazim ga ispod kreveta. Obožavam taj komad plastike koji je vjerniji od bilo koje žene s kojom sam ikad spavao. Jedino se on uvijek probudi pored mene. Palim ga no, on mi pokazuje ikonu s prekriženom baterijom i ispušta zvukove očaja.

Dižem se iz ležećeg položaja i stavljam mobitel na punjene. Pokušavam upaliti TV, no primjećujem da je uređaj dekoriran pukotinom nasred ekrana. Iz nekog ga prkosa i dalje pokušavam upaliti, no prokleta sprava je mrtva kao Avicii, samo bez posthumnog opusa.

Osvrćem se oko sebe i primjećujem da je krevet nekorišten. Ne vidim nikakve prepoznatljive karakteristike prostora, osim što mi je jasno da se nalazim u smrdljivoj hotelskoj sobi. Bacam pogled kroz prozor i ne prepoznajem ulice grada. Sve što osjećam je odvratan smrad stajskog gnoja koji me okružuje.

- Bože, pa ja ni ne znam gdje sam - izustim ponizno i dodajem:

- je li ovo odmazda jer sam ševio Paukovu kćer?

Ulazim u kupaonu i otkrivam izvor smrada. Tuš kabina je začepljena kombinacijom fekalija koje upućuju na nekontrolirane probavne smetnje. Saginjem se i odčepljujem odvod, jer mi je tuširanje trenutno najvažnije na svijetu. Odjeća u kojoj sam prespavao ide direktno u smeće, jer bi mi nošenje iste svaki puta ponovno izazivalo osjećaj mučnine.

Nakon tuša započinjem mali ritual koji će me u samo nekoliko minuta pretvoriti u predivnog Insajdera s naslovnih strana. Divnog, susretljivog i nasmijanog DJ-a iz naroda na kojeg padaju komadi iz svih društvenih slojeva. Vadim tablete iz kofera i gutam ih na suho. Dvostruka doza antidepresiva, B-vitamina i kofeina. Jebeš kavu, od nje samo dobivam kiselinu u želucu.

Silazim u lobij i automatski krećem prema restoranu. Naručujem voćnu salatu i dobivam konzervirano smeće istreseno u čašu punu šlaga. Još prije nekoliko sekundi bacio bi konobaru ovaj napoj u glavu, no kemija je počela djelovati i osjećam se kao zen majstor u budističkom hramu, spreman na prihvaćanje i oprost. Iako sam oprao zube i tijelo, a na kraju potrošio pola bočice dezodoransa i dalje osjećam smrad. No, kao i ovo genetski modificirano voće, prihvaćam vlastiti smrad kao karmičko iskustvo.
- Insajder - netko me smireno tapša po ramenu i tjera me da okrenem glavu u smjeru kazaljke na satu: - To sam ja, Katrina!
- Katrina, izvrsno izgledaš - odgovaram refleksno, dok ljubim crvenokosu ljepoticu u obraze.
- Drago mi je da si nas odlučio počastiti svojim prisustvom i ove godine - zahvalno govori Katrina, dok ja u glavi pokušavam povezati sve konce.
Nemam pojma tko je žena ispred mene i o čemu govori, no budući da je njoj drago i meni je drago.

- Naravno, tu sam kao i obično - odgovaram pun samopouzdanja, no nisam siguran tko je ona. Menedžerica hotela? Nadam se da nije, jer kad sazna što sam napravio od sobe, vjerujem da će joj splasnuti osmjeh. Vlasnica kluba? Direktorica festivala?

No, budući da još uvijek nisam siguran gdje sam, prihvaćam i činjenicu da ne moram znati ni tko je žena preda mnom, jer ionako djeluje da je povjeravala da je se sjećam.

- Postoji li nešto posebno što mogu učiniti za tebe - dodaje Katrina i nastavlja uz osmijeh: - Samo da naglasim da ne mislim na ništa onakvo kao prošle godine, naime u međuvremenu sam se udala, a Robert i ja očekujemo prinovu kroz sedam mjeseci!
- Čestitam - odgovaram razočarano i dodajem: - Ništa mi ne treba, jedino bi volio pojesti neko voće i to je sve!
- Ne mogu vjerovati kako si divan - uzvraća Katrina i komentira: - Novinari su tako okrutni prema tebi, a ti si predivno ljudsko biće!
- Pretjeruješ, Katrina!

- Humanitarac, vrhunski glazbenik i nježni ljubavnik - tvrdi Katrina i nastavlja: - Vjeruj mi, takve je danas teško pronaći i da nema Roberta...

Inače mi na živce idu ljudi koji ne završavaju rečenice, no kemija je u potpunosti preuzela signale u mom mozgu i prihvaćam sve što je Katrina rekla. Jedino me muči taj dio s nježnim ljubavnikom. Ne znam je li gore to što se ne sjećam seksa s ovim komadom, ili što nije rekla da sam pohotni, nezasitni grubijan. Što to znači nježan ljubavnik? Papak? Mlohavi kobasičar? I još tome humanitarac! Kakav sam ja humanitarac? Po Katrininom opisu, ja sam sve što Alfa mužjak nije! Tko zna kakav je taj njen Robert? Vjerojatno neka frajerčina!
- Ja sad idem,a Robert će te pokupiti u osamnaest sati - progovara Katrina kao da mi čita misli.
- Jede mi se neko voće - obraćam se konobaru nakon što je Katrina napustila hotel.
- jeste li za još jednu voćnu salatu?
- Nikako - odgovaram s visoka.
- Možda voćni kolač?
- Imate li voće u svojem osnovnom obliku - nervozno progovaram.
- Imamo ušećerene jabuke!
- Pa to je obično više šećera nego jabuka - odgovaram razočarano i primjećujem da kemija popušta. Izgleda da će mi trebati trostruka doza,a tako mrzim te tablete. Istina da djeluju smirujuće, no pitam se jesu li trnci, povremeni tikovi, proljev i šumovi uhu vrijedni tog mira.

Želim jesti prokleto voće, a u ovom ga usranom hotelu nema. Tko će izdržati do osamnaest sati? Čekaj, pa na recepciji piše da je 17:45. Znači trebam što prije u sobu po torbu za nastup. Kakva je to gaža koja počinje tako rano. vjerojatno neki open air festival u šumi. Šumske jagode! Što bi sad dao za šumske jagode! Stimulacija okusnih bradavica šumskim jagodama je poezija slasti od koje mi cure sline. Cure mi sline i od Katrine, ali ona je očigledno zabranjeno voće.

- Robert - pruža mi ruku patuljak koji je došao po mene u sobu.
- Insajder!

- Mogu li ti pomoći sa stvarima?
- Ni govora - odgovara humanitarac u meni i nastavlja: - Molim te Roberte, pričekaj me samo trenutak.

Inače nikad nemam kutijicu s antidepresivima u DJ torbi, no izgleda da će mi trebati. Kakva pljuska! Da nema tog Roberta, Katrina bi... Što? To je Alfa koji ju je napumpao? To je vođa čopora na kojeg je pala,a ja sam divna osoba.

Robert ima posebni jastuk na stolici dok vozi terensko vozilo crne boje u kojem ja sjedim odostraga i maštam o slasnim kriškama ananasa na partiju uz bazen. Robert ne koristi navigator, nego poznaje grad kao svoj džep. Robert je Afrikanac, ili bar afričkog porijekla. Robert je obrijane glave, a njen oblik me asocira na kokos. Što bi sad dao da u ruci držim kokos i da mi se njegovi sokovi cijede po bradi? Sve!

Robert vozilo parkira pored neke škole i očekujem da obavi nešto na kratko i nastavi voziti, no on prilazi vratima i otvara ih u maniri sluge na dvoru kraljice Elizabete.

- Tu smo, samo me slijedite, molim - kaže Robert trčkarajući poput hobita.

Sve mi je jasno! Agencija me kažnjava, jer sam objavio ono smeće od singla, žele me degradirati i na kraju maknuti sa scene. Zato me prate sve te negativne recenzije! Što ću bez ove karijere? To je sve što imam! Neki dan sam shvatio da ne znam ni žarulju promijeniti! nesposoban sam za fizički rad, imam bipolarni poremećaj, završenu gimnaziju i ni jedan dan iskustva u ničem drugom osim puštanju mjuze. Umrijet ću kao Avicii.

Ne mogu vjerovati kud su me poslali. Na školsku priredbu! Penjem se na pozornicu sa spuštenim zastorima kao u četvrtom osnovne. Kakve su to gluposti? Gdje su hostese?
Na pozornici je DJ pult, a iza njega nalazi se stol s voćnim sokovima i vodom.

- Roberte, gdje su moje šumske jagode?
- Koliko znam, sezona šumskih jagoda počinje kroz sedam mjeseci - uljudno uzvraća Robert.
- Jabuke?
- Žao mi je - odgovara Robert.
- Banane?
- Nema ih - čudi se Robert.
- Bilo kakvo voće?
- Mogu vam natočiti voćni sok - trudi se Robert.
- Jeb'o te voćni sok, da te jeb'o - nekontrolirano urlam na pigmejca s visoka, dok se zastori pozornice polako razmiču:
- Pa znaš li ti uopće tko sam ja?
- Idiot - smireno odgovara Robert.
U tom trenutku voditelj na pozornici počinje s najavom:

- Velika nam je čast da je svoje slobodno vrijeme posvetio Zajednici Djece s Downovim Sindromom, nakon što je obišao cijeli svijet i ove je godine s nama...
Okrećem se Robertu i tapšam ga po ramenu:
- Imaš pravo, ja sam jebeni idiot!
- Molim te nemoj koristiti psovke pred djecom - uljudno mi se obraća Robert.
Vadim trostruku dozu tableta, gutam ih na suho i penjem se po stepenicama koje vode do DJ pulta.

Ispod pozornice je krcati parket školske dvorane. Mali Downovci, njihovi roditelji, prijatelji i profesori.
Vesele se kao da je pred njih došao Mesija. Najiskrenija publika ikad. naviru mi sjećanja iz prošlih godina kada sam nakon nastupa s djelom klinaca otišao u lunapark i na jedan dan probudio čovjeka u sebi. Čovjeka, a ne sebičnu ljušturu koja smatra da ima probleme dok glumi zvijezdu.

- INSAJDER - zadere se voditelj, a ja počinjem puštati.

Najsretnija publika na svijetu skače do plafona, a osmjesi na njihovim licima su nešto što nikakav novac, bogatstvo ili može ne može zamijeniti. Nakon stotinjak dana turneje napokon osjećam ispunjenost. Napokon znam da je sreća mališana koji plešu preda mnom čista. Bez alkohola i droge, bez dodatnih stimulansa. Volio bi da to i za sebe mogu reći, no upravo dajem sve od sebe kao da mi je ovo najvažnija gaža, jer i je.

- Prekrasno si odradio set, Insajder - obraća mi se Katrina nakon nastupa i dodaje:
- Zar ne Roberte?
- Dokazao si se kao ljudina - govori Robert.

- Ako je netko ovdje ljudina onda si to ti Roberte - odgovaram Pigmejcu koji je pedeset centimetara niži od mene, ali me smirenošću i dostojanstvom nadmašuje kilometrima.
- Odbacit ću te do hotela - obećava mi Robert.
- Ne treba, uzet ću taksi, da vi možete više vremena provesti zajedno, ipak očekujete prinovu!

- Pravi je džentlmen - komentira Katrina.
- Dakako da je - uzvraća Robert.

Stižem u hotel, taksistu dajem napojnicu i ulazim u bar. Na polici vidim bocu Viljamovke s cijelom kruškom na dnu boce.

Pokazujem barmenu prstom i on prinosi bocu čaši.
- Tu čašu ostavite sebi, a meni molim vas dajte cijelu bocu. Najradije bi ju razbio na komade i odmah pojeo krušku, no bilo bi šteta razbacivati se s plemenitom tekućinom. Nije da nemam vremena, a i kruška će mi biti slađa nakon što ispijem kapljevinu.
I dalje ne znam gdje sam, no nakon pola sata ionako će mi ponovno biti svejedno.
Živjeli!

Next »
Loading...
Loading...