Search Show Menu
Home Latest News Menu
Intervjui

Irvine Welsh: "Ne bih postao pisac da nije bilo acid housea"

Legendarni pisac je upravo izdao novi nastavak u Trainspotting serijalu.

  • Mixmag Adria
  • 7 May 2018

Razgovor s Irvine Welshom je poput onih razgovora koje vodite u pet ujutro a raspon im je cijelo ljudsko postojanje. U sat vremena dotaknut ćemo kapitalizam, muškost, kontrakulturu, kreativnost, duhovnost, droge, acid house i naravno njegov najnoviji nastavak Trainspotting serijala Dead Men's Trousers.

Roman okuplja poznate likove – Renton, Begbei, Sick Boy i Spud, s predvidljivo uzbudljivim rezultatima. Možda je radnja malo previše over-the-top za prosječnog promatrača, ali posvećeni Spotteri će uživati u vožnji, te, pojedinačno okarakterizirati svakog lika, njegove probleme i osobne nedostatke otkrivajući pritom Welshovo mišljenje o njima i društvu oko njih.

Pukom slučajnošću DMT izlazi tijekom proslave 30 godina Ljeta Ljubavi, kulturološke revolucije koja je navela Welsha da napiše Trainspotting na prvom mjestu. Saznajemo kako njegov interes za outsidere društva i njihov životni stil, još uvijek inspirira njegove radove 3 desetljeća kasnije.

Koji je tvoj odnos s DMT-om?

Imao sam par flertova s njim kroz godine, ali to nije hedonistička ili party droga. To je eksperimentalana droga, za razliku od acida koji krivi vašu percepciju u vezi toga gdje ste stvarno. Ne radi se o distorzijama svijetla i zvuka. Vi stvarno pođete u drugi svjet, pritom ste svjesni da još uvijek sjedite na svom kauču. Prema tome, čisto iz akademskih razloga pisanja knjige, odradio sam još jedan mali flert s DMT-om prije par godina.

Ponavljam, mind-blowing stvari su veoma interesantne i smatram da će konzumacija DMT-a samo rasti jer se polako primičemo svijetu u kojem ne proizvodimo fizička dobra. I mi pokušavamo razumjeti sve kroz razmišljanja i meditacije te istraživanja unutarnjeg svemira. Ako pogledate sve filozofije danas koje dobivaju na važnosti primijetiti ćete da se rade o mudrosti, spiritualizmu ali su bazirane na kvantnoj fizici. Ta fuzija znanosti i religije, to je nova fronta, novo bojište.

Jesu li te iskustva s DMT-om promjenila na bolje ili na gore? Je si li se ponašao drugačije nakon njih?

Najbolja stvar u vezi DMT-a je kako nema straha kada ga uzmeš. Puls ti ne postane jači, ne znojiš se, što je zapravo dosta kontraintuitivno za svaku drogu koja pruža tako nevjerovatno iskustvo. To indicira da si pokušao već prije, mjesto na koje te odvede je mjesto na kojem si već bio: mali gnomovi te vode naokolo i isprate te, potom letiš kroz svemir i vrijeme. Neki ljudi padnu niz planinu, neki ljudi lete uz planinu, a neki ljudi dožive slike sa Posljednje Večere.

Ne postoji prava anksioznost oko toga. Također je bitno istaknuti kako ne postoji mamurluk od DMT-a. Osim 15-ak minuta tragova koji se vide na očima, ali brzo nestanu. Doslovno možeš poć u teretanu ravno nakon završetka svoje DMT vožnje.

Kako postaješ zreliji, mijenja li se tvoj odnos s drogama?

Nisam zainteresiran za droge u hedonističkom smislu trenutno. Za mene, to je sve eksperimentiranje. Da na tržište dođe nešto novo što je jednostavno fantastično, čini mind-blowing high, nalik ecstasyu '86 ja bih bio prvi u redu da probam. Dao bi toj novoj stvari šansu, ali osjećam da kako starim da se moj odnos prema opijenosti mijenja. Mislim da je to zato što sam bio opijen toliko puno puta, znaš što će se dogoditi čim saznaš što će se dogoditi. Jednostavno nema onog pravog osjećaja. Znaš i što te čeka slijedeći dan s mamurlukom. Tako da, opijenost pada dok mamurluci rastu. Postoji točka križanja u kojoj postane kontraproduktivno uživati droge.

Zašto si odlučio napisati Dead Man's Trousers?

Opet sam surađivao s ekipom iz Trainspottinga i Trainspotting 2, i jednostavno su me likovi nanovo zaintrigirali. Zapitao sam se: "Što oni rade sada, kako žive?". Trainspotting se kao takav bavi prijateljstvima i izdajama, Porno se bavi rivalstvom i osvetom. Novi roman je slijedom toga morao obraditi temu nekog uvrnutog iskupljenja, odnosno krajem putovanja na kojem su likovi već dosta dugo. Jednostavno sam promislio da bi bilo zanimljivo posjetiti ove likove opet, vidjeti gdje stoje u životu i čime se bave.

Tvoji likovi imaju snažne anti-kapitalističke stavove, ali su u isto vrijeme upetljani u poroke kapitalizma. Zašto se romani još uvijek bave ovom dihtomijom?

Ljudi poput mene, koji su oduvijek mrzili kapitalizam, su ti koji su toliko nostalgični za njim i želimo ga održati sada jer smo stvorili ovu lojalnu civilizaciju. Ali sada je gotovo, polako se ruši. Nema više baze za tim zapravo, ali problem leži u tome što nismo našli nikakvu zamjenu za njega. Nismo dovoljno evoluirali, nismo dovoljno sazrijeli da bi se bavili više egalitarskim sistemom. Dok se strukture iz povijesti polako ruše, ljudi će se adaptirati kao što su se i adaptirali oduvijek kroz ljudsku povijest, ali ovoga puta čini mi se da je nešto drugačije. Ovog puta čini se kako će ovo biti neugodna vožnja. Ljudi se još uvijek investiraju u stvari koje su tu, oni misle :"O bože pa mi gledamo u bezdan, hajmo se držat ovog što imamo ovdje i uživati u tome dok traje., pretvoriti to u fetiš i radovati se tome".

Iako tvoji karakteri mogu raditi na pozitivnoj promjeni, oni se vraćaju komforu kapitalizma.

Ako pogledate stare ljude, oni ostavljaju oporučno puno jebenih sranja svima, znaš na što mislim? "Idemo nabacati koliko god možemo sranja mladima" Imamo ljude koji imaju 95 godina i mogu glasati. Pa to je jebeno apsurdno, jer imaš također ljudi od 14 godina koji to ne mogu. Po meni to nema nikakvog jebenog smisla.

U principu, cijela stvar danas, novac u kapitalizmu, nije više u industrijsko-vojnom kompleksu. On je u zdravstvenoj industriji i u obrazovanju, ali posebno u zdravstvu i to je glavni razlog zašto mnogi žele američki sistem u Velikoj Britaniji. Žele da NHS završi, ideja je da se ljude drži živima i bolesnima koliko god je moguće. Svo nas smeće od hrane koju jedemo truje, svi proizvodi koje proizvodimo su sranje, svi mobiteli koje koristimo prže naš mozak i za sve te probleme koji nastaju imamo lijekove. Dakle živimo 100 godina ali barem 50 godina tog života živimo u boli i neugodi pritom slušajući idiote poput Trumpa i ovih pizdolizaca iz Brexita kao izvikuju slogane i govore nam da se sve može vratiti nazad u mitološko doba, kada smo bili zdraviji i mlađi. To je egzistencijalna potvrda koju ljudi žele, da će sve biti bolje i da će njima biti bolje. Ali nije tako, svijet samo ide nagore.

Na jedan način prezirem svakog od likova Trainspottinga pojedinačno ali i dalje okrećem stranice i želim znati više o njihovim sudbinama. Je li to poanta?

Mislim da i je u tome stvar. Ne mora ti se svidjeti lik u knjizi, samo moraš biti zainteresiran za njega, ni ja nisam pretjeran fan likova o kojima pišem, jednostavno želim saznati što će se dogoditi njima na sljedećoj stranici.

Koristiš li ih kako bi pokazao koliko toksična može biti muškost?

Da, mislim da smo svi investirani u razne stvari i opet, patrijarhat proizvod kapitalizma, to je proizvod podjele rada. Ne benificira muškarcima, muškarci su ti koji se ubijaju na jebenim bojištima i umiru od trovanja azbestom na gradilištima i zabijaju ih u rudnike. Patrijarha je kroz povijest iskorištavao muškarce, ali je i doprinjeo tom industrijalnom identitetu koji sada opada.

Mislim da je su ovo veoma testirajuća vremena za ljudsku rasu upravo zbog toga. Muškarci se moraju odreći patrijarhata ali i žene. Puno žena je investirano u patrijarhat. 52% bijelih žena je glasalo za trumpa čak i nakon njegovih komentara o pičkama. Žene moraju aktivno prigrliti feminizam, a to je velika stvar za napraviti. Izazov je za cijelo čovječanstvo da pređu preko svega toga.

Treba li se više muškaraca svjesno potruditi biti feministima?

Da, mislim da trebaju u jednom smislu. Mislim da je najbolji način za muškarce da budu feministi jest da sjednu i maknu se jebeno s puta ženama. Njihov je red da dovedu svijet u red, jer smo ga mi nevjerojatno sjebali.

Begbie se pretvorio u umjetnika. Otkud je došla ta ideja?

Jednostavno sam razmišljao kako je on mrtav kao karakter. Ili će stvarno fizički umrijeti ili će zauvijek biti u zatvoru. Nisam mogao dopustiti da u još jednoj knjizi izađe iz zatvora na 10 minuta, napravi potpuni kaos i opet se vrati iza rešetaka, poput nekog komičnog interudija. Dakle ovaj lik vodi novi dramatični život i postavio sam si pitanje "Što ga može iskupiti?". Jedina stvar koja može promjeniti čovjeka kada ušeta u 40-te i počnu se osvrtati na same sebe, je umjetnost i ljubav. Tako da sam ga okružio umjetnošću i ljubavi kako bih vidio što će se dogoditi. Zatim sam pomislio kako je to sve to ok, ali je dosadno imati 'običnog' Bigbiea. Što ako je on zapravo još uvijek pravi gad a sve to koristi kao kamuflažu. To mi se činio kao idealan način da on širi svoj kaos a da ne završi u zatvoru.

Renton dere po tabletama za spavanje kako bi olakšao comedown od kokaina. Što misliš o eksploziji stvari poput Xanaxa kao rekreativne droge?

To je neizbježno zar ne? Sve je to opet dio tranzicije u kojoj se nalazimo, dugoročne tranzicije u društvu. Ako pogledate kroz povijest prijelaz iz feudalizma u kapitalizam je trajao jako, jako dugo. Na jedan način, kada god imamo neku tranziciju prati je i neka pošast. Pošast je tada bila Crna Smrt zbog stanja osobne higijene i nesanitarnih gradova. Sada prelazimo iz kapitalizama na konceptualizam i zato što je sve psihološki, sve se vrti oko kreiranja znanja umjesto fizičkih dobara, imamo psihoaktivnu pošast u obliku droge. Imamo supstance koje mijenjaju umove i raspoloženja, to je pošast s kojom se nosimo danas. Ljudi mogu uzimati droge jer bježe od stvarnosti ili jer slave život, ali svakako to je narativa današnjice. To je psihoaktvina narativa i naravno da će droge biti dio toga.

Renton je menadžer DJ-ima u knjizi i način na koji to opisuješ je perfektan. Je li to sve proizlazi iz tvog osobnog iskustva kao DJ-a?

U principu da. Kroz DJ-e koje poznajem i DJ menadžere koje poznajem, s kojima sam putovao i živio. Naravno radi se i o mojim osobnim iskustvima. To je totalno jebeno sranje od posla. Mislim, moraš imati nekoliko njih da bi se isplatilo, a što ih više uspješnih imaš to više traže od tebe kao menadžera. Mislim da je to priroda svakog umjetnika, ne kritiziram DJ-eve, kritiziram pisce, rock zvijezde i slikare. Što se više ulažeš u taj posao to te on više izolira i cijelu stvar treba dodatno nadgledati i upravljati do te mjere da postaje infantilno. Ne izvlači najbolje iz nikoga, a Renton je dobio taj posao bejbisitera. On je poput oca koji natrpa svoju familiju u auto i onda je vozi danima na praznike, samo što Renton to radi svaki jebeni dan svog života.

Rentonovo iskustvo s dance glazbom je poprilično cinično. Njemu je sve fokusirano na zaradu. Je li to nešto na što su ljudi danas slijepi u kontekstu komercijalizacije dance glazbe?

Da, danas je to sve masovno komercijalizirano. Mislim da su umjetnici i DJ-i u dance glazbi danas još uvijek stravstveni u svom radu, ali mislim kako su postati uspješan i biti uspješan dvije jako različite stvari. Jako je teško održati fokus nakon prvih uspjeha.

Zabavna industrija je jedno od rijetkih mjesta gdje ljudi stvarno mogu zaraditi velike novce. EDM u zabavnoj industriji je jedno od par mjesta gdje još uvijek ima mjesta za rast i razvoj, gdje ljudi stvarno mogu otkriti nešto novo. A ako su stvarno dobri, mogu i nešto od toga i dobiti.

Tehnologija je učiniila sve pristupačnim. Barijere za ulaz u taj svijet nikada nisu bile niže. No, ono što čini dobrog DJ-a je sposobnost da probire prave trake iz mora glazbe, te da iste upozna i razumije. Kako ih se može razložiti, gdje se mogu rezati i miksati s drugim stvarima. To je prava umjetnost i vještina DJ-a, sposobnost da se upozna glazba i da se publika odvede na glazbeno putovanje.

Zašto je DMT toliko puno u svijetu dance glazbe?

Vidite, samo sam promislio gdje bi se Renton trebao nalaziti. Primarno se radi o tome da on pokušava dokučiti što se sve događa sa svime I on to radi iz mjesta koje voli, ali to je sada postala industrija. Postalo je nešto što ga zakapa. Organizacija kluba, promocija klupskih noći i zabavljanje, ubacivanje ljudi u klub I pritom se zabavljati je postalo nešto poput pokretne trake za njega.

Imaš li koji savjet za preživljavanje za malo zrelijeg ravera?

Ako želiš izvuć cijelu noć s kemijskom potporom, osiguraj se da sutra nemaš ništa za raditi. Nije loše i odraditi toplu kupku prije spavanja da ne zaspeš s upalom mišića. Osim takvih sitnica ključ je u strategiji. Recite sami sebi “Sad ću solidnih sat vremena plesati i to će biti to za mene”. Druga stvar je da sjednete i miksate i chillate i pričate i visite s ljudima do zadnjeg sata. Onda zadnjih sat vremena napravite svojim, dajte sve jebeno od sebe, jer će mnogi mislit 'gle ovu staru pizdu još ima snage u njemu!' Vi ste tek počeli, a oni tu skaču zadnjih 10 sati.

Knjiga izlazi rame uz rame s 30. obljetnicom Ljeta Ljubavi. Koje je tvoje iskustvo s acid houseom?

Rekao bih transformativno. Što se mene tiče, da nije bilo acid housea ja ne bih bio pisac. Kada sam tek počeo pisati htio sam pokušati zarobiti u riječima taj osjećaj noćnog izlaska u klub, na ecstasyu, plešući na 4/4 beat. Htio sam sve to zarobiti na stranicama knjige. Zato sam i prešao iz standardnog engleskog jezika u poseban preformativan jezik iz Trainspottinga. Ali jezik treba pričati, a ne čitati. Preformativni jezik zapravo ima svoj beat, pa je taj pun žargona škotski jezik postao moj 4/4 beat. Moji tipografski eksperimenti, poput Marabou Stork Nightmaresa, su tekstovi koji idu iz jednog smjera u drugi i riječi se raspadaju i mijenja im se font, te neke riječi kao da su otpale s dna stranice. To je bio moj efekt položen na beat. Htio sam da čitatelji okreću stranice i promisle 'Koji kurac?' kada ih zapljusne takav stil pisanja. Time sam postavio sam sebi šprancu za daljnje pisanje.

Jesi li do toga došao dok si vani bio na ecstasyu?

Da zapravo, bio sam cijeli uronjen u to. Razmišljao sam kako je to sve promijenilo, kako ljudi moraju biti uzbuđeni nekim stvarima sada. Ne žele samo sjedati i gladiti svoje imaginarne brade, ne žele razmišljati o dubiozama, žele biti uključeni na način koji je emocionalan i uzbudljiv.

Gdje si se nalazio kada je acid house uzeo maha?

Sjećam se da sam odlazio u Shoom i da sam bio jedina pička koja nije bila na ecstasyu i ništa nisam razumio. Negdje godinu dana kasnije sam bio u Prueu u Edinburghu i promislio sam kako bih i možda mogao pojesti tu pilulu. U to vrijeme sam bio snažno protiv droga, jer sam bivši ovisnik o heroinu i mislio sam kako ne želim više ni s kakvim sranjima imat problema. Ali kako to biva, svidjelo mi se. Shvatio sam da je to jedno potpuno drugačije iskustvo, jedna potpuno drugačija droga. Jednostavno sam samo malo oklijevao probati je. Naravno, čim sam uzeo prvu, u mojoj glavi ja sam izumio acid house.

Tada si imao 30 godina. Je li ti bilo čudno biti malo stariji, a biti na ecstasy putovanju?

Nakon punka uzeo sam pauzu od 5-6 godina da budem kompletno čist, orijentiran na karijeru, dosadni gad koji radi od 9-5. Oduvijek sam htio raditi nešto kreativno i to mi je dalo poticaj koji mi je trebao. Promislio sam, to je to, to je ta eksplozija energije i ja ću je natjerati da radi za mene.

Bio sam propali glazbenik koji je htio raditi nešto kreativno. Dalo mi je taj osjećaj isticanje, jer sam već pokušao sve to i nisam uspio, ovo je bio drugi val, moja druga šansa. Nisam htio raditi iste greške, ovaj put sam odlučio da ću uspjeti.

Može li se Ljeto Ljubavi ponoviti?

Mislim da u trenutnoj situaciji ne može, jer nemamo više kulturu, imamo medije. Te stvari moraju proći inkubacijski period u 'undergroundu'. Sada underground ne postoji. Čim se nešto otkrije, odmah je vani u medijima i posvuda, sve zbog moći interneta.

Punk rock ili acid house?

Acid house, jer mislim da je punk rock bio apsolutno značajan, a acid house se ne bi dogodio da nije bilo punk rocka, no smatram da je acid house dosegao neke stvari koje je punk rock samo pokušao dosegnuti. Punk rock je bio cijeli oko politike, a acid house nije, dok je s druge strane acid house imao znatno veći politički utisak. Punk rock nikada nije došao do Blackburna, na primjer. Acid house je bio direktna opozicija vladi od strane ljudi koji to pokazali na način da se zabavljaju.

Punk rock je bio provokativan i sve to, no čim je država skontala da se radi o psu koji laje a ne grize izgubila se sva snaga pokreta i državu je zabolio kurac. Dok je recimo, acid house bio više oko toga da se ljudi skupljaju i okupiraju javna mjesta, skladišta i tvornice. Bio je cijeli u mobilizaciji masa na raznim mjestima. Nasamarili su vlasti, nasamarili su svaki oblik autoriteta samo organizirajući raveove. Na jedan svoj način, acid house je, pogotovo u ranim danima, bio sve ono što je punk rock trebao biti.

Dead Man's Trousers je vani preko Penguin izdavačke kuće.

Next »
Loading...
Loading...