Search Show Menu
Home Latest News Menu
Cover Face

Kerri Chandler: Bezvremenska ikona house glazbe

Kralj Kerri danas je jednako relevantan kao i prije

  • Mixmag Adria
  • 6 April 2017

Godina je 1978, mladi je Kerri Camar Chandler, kao i obično, strpljivo čekao svog oca Joea da ode životariti ulicama East Orangea u New Jerseyu. Prednja vrata se zatvaraju: iza zastora Kerri krišom gleda kroz prozor Joea kako baca svoju tanku nogu preko bicikla i odlazi Steuben ulicom. Vruć je i sparan ljetni dan u Kuzuri Kijiji naselju, ali Kerri je kul (hladan) kao krastavac. Njegov 13-godišnji trbuh se puni leptirićima: vrijeme je.

Otrčava u dnevnu sobu, toliko uzbuđen da promašuje stepenicu i pada licem na tepih. Ne zaustavlja se ni kako bi opsovao, Kerri skače na noge, grabi stolac iz blagavaonice i vuče ga prema stvari "Koja Se Ne Smije Dirati". Tamo, uz zid, naizgled svijetleći kao Sveti Gral, stoji tatina DJ oprema: dva podešena Acoustic Research XA gramofona, Clubman 101 Metor mikser i dovoljno vinila za koje bi se i Carl Cox začudio. Smiješak se prostire Kerrijevim licem. Briše svoje znojne ruke na svoju crvenu Adidas majicu, vadi istrošenu kopiju Lonnie Liston Smithovog 'Expansions' iz kolekcije, stavlja na gramofon i stavlja iglu. U njegovom razvijajućem umu događa se vatromet.

Sljedećih nekoliko sati Kerri izvodi svoju rutinu koju radi mjesecima: usavršava svoje pupajuće DJ vještine istovremeno osluškujući zvukove s dvorišta ispred kuće neprestano pazeći na očev bicikl. No, na ovaj posebno sparan, vruć dan, Joeu je pukla guma, i svoj bicikl "šeta" kući, već bijesan. Kada otvara vrata, vidi svojeg sina i bijele Panasonicove slušalice oko njegove glave, držeći maxi singl ploču Jakkievog 'Sun...Sun...Sun...' u jednoj ruci i gramofonski tanjur u drugoj. Glazba "rastura" zvučnicima. Izraz lica njegovog sina je čisti nerazblaženi teror.

"Bio je to bassline. 'Moram čuti taj prokleti bassline!'" prisjeća se Kerri Chandler, detalji su desetljećima stari, a njemu su svježi kao da su se dogodili jučer. "Uovio me. Djeluje smiješno: Stojim na tom stolcu kao mali klinjo, s pločom u ruci, a on ušetava. Uhvaćen!"

Začudo, ono što Kerri vidi na licu svojeg oca nije eksplozivni, vulkanski bijes kakav je očekivao, već je bio naoružan ogorčenjem. "Što dovraga radiš Camar? parilo mu se iz ušiju. Bez obzira na ljutnju, smiješno je izgledao na vratima, obilno se znojeći u kratkim hlačama i zeleno bijeloj Adidas majici. "To košta hrpu novaca, sine - moram s tim raditi!".

Kerri je ostao paraliziran. "Pa, DJ-am."

"Nemaš ti pojma što radiš. Spusti se od tamo, nisi DJ!"

"Jesam, ja sam DJ" odgovara Kerri, polako vraćajući svoje samopouzdanje. "Gledam te mjesecima."

"Znaš što, DJ-u? Pokaži mi što znaš." Potičući vlastiti gnjev, Joe daje test svojem preplašenom sinu. "Ako možeš DJ-ati, ideš samnom u klub ovaj vikend. Možeš zagrijavati za mene." - zastaje, zaista polako, i okreće svoju izjavu kao nož u Kerrijevom trbuhu: "Ali ako ne možeš, pribit ću te na križ."

Ultimatum: jebeno vrti sine, i pokaži da imaš vještine. Ili prihvati posljedice. Panika prelazi preko Kerrijevog lica kao hladan tuš. "Sve što sam mogao vidjeti jest sebe u Isusovoj pozi." smije se Kerri.

Mladi dječak uzima Martin Circus vinil s hrpe, naštimava ploču, a njegov otac ostaje u šoku.

"Imao sam nekoliko ploča s kojima sam radio rutinu, samo za zajebanciju, pa sam krenuo miksati te disco ploče zajedno. A on kao da želi zaplakati. Gleda me na način "Wow, pa ti znaš gdje se nalaze svi brejkovi, znaš sve dijelove! Radiš s dvije ploče!" Kerri se prisjeća.

Little Kerri pušta Kanov klasik 'I'm Ready, Sharon Reddinu 'Can You Handle That' i Donald Byrdovu 'Places And Spaces' Punokrvni disco i funk napad. Joe napokon uspije progovoriti: "Vodim te u Rally Racquet Club ovaj vikend." Očit ponos mu se može vidjeti na licu. "Počet ćeš zagrijavati za mene".

"Sjećam se reakcije: nikad nisam vidio ljude da tako plešu"

To je bio dan kad je Kerri diplomirao iz DJ iz krinke u pravog DJ-a - ili kako su ga zvali u tatinom klubu, "DJ Little Man". Za stalno je preuzeo svirku od 9-10:30, stajao bi na sanduku svake subote uvečer u ispeglanom odijelu i kravati, puštajući ploče, dok su građani New Jerseya divljali na glazbu koja je izlazila iz zvučnika.

"Sjećam se da sam puštao 'Disco Circus'" Kerri priča o prvoj ploči koju je pustio u tatinom klubu. "Uvijek sam htio vrtiti brejk - i nastavio sam ga ponavljati i ponavljati. Sjećam se reakcije: Nikad nisam vidio ljude da tako plešu, agresivno i veselo istovremeno. Pomislio sam 'Ne puštam ovo. Činim ljude sretnima, i kontroliram odrasle pločama!?' Bilo mi je to vrlo čudno; Nisam znao da mogu izvesti nešto tako."

Tamo, na tom drhtajućem sanduku, rođena je legenda - iako tada to možda nitko nije znao.

40 godina kasnije, na drugoj stani Sjeverne Amerike, hladna je siječanjska večer u Seattleu, Washington. Vrijeme na zidnom satu pokazuje 4:16 ujutro, a Kerri sjedi u premekanom lounge naslonjaču, iscrpljen, ali ushićen. Svi razgovori se vraćaju na njegovog oca. Večeras je prvi put da Kerri stoji iza para gramofona od očevog pogreba koji se održao tjedan prije. Joeva prisutnost ispisana je u velikim i podebljanim slovima kroz cijelu večer.

"Smiješna stvar je to što je puno mojih prijatelja zabrinuto za mene - 'Ideš putovat opet, da nije prerano?'. A ja im govorim, moram uskočiti nazad, da vidim kako se osjećam.' Mislim ne radim ništa apsurdno kao stadion ili nešto slično. Sve su to male gaže ovdje i u Kanadi, sve kako bi vidio o čemu razmišljam, " objašnjava. "Trebam nekakv ...ne mogu reći 'završetak'. Više se nekako moram ponovno pronaći."

I dok je to zasigurno vrijedno poštovanja, nije svečano za Kerrija. On nije ovdje da bi oplakivao Joea: on je ovdje da ga slavi.

"Kad sam bio u njegovoj kući [spremao stvari za sprovod] našao sam, ispod kreveta, prvi Acoustic Research gramofon. Podigao sam ga i sjeo na njegov krevet, i samo sam zurio u njega. Bio sam gotovo uplašen od toga, jer nisam bio siguran što da mislim" kaže on. "Znate, on je bio moj najveći fan. On bi mi uvijek znao reći, 'Kerri, to je kao trka, [i] ne upravljaš s palicom, skočiš u Ferrari i voziš.”

Ne mora se ni reći da biti DJ sredinom 1970-ih je značilo biti na čelu procvata jednog posebnog oblika umjetnosti, koji nije imao pravila ili strukture, a kamoli prepoznatljive financijske budućnosti. Cilj nije bio bogatstvo i slava, to je jednostavno bila ljubav prema glazbi. Ne samo da je nevjerojatno rijetko da su par gramofona i mikser bili na raspolaganju, nego i lekcije koje ga je njegov otac učio bile su neprocjenjive.

"Rekao mi je na početku: Nikad ne ubrzavaj traku pitchem, kada je tu neki žičani instrument ili vokal jer će se čuti. Uvijek to radi s bubnjem ili basom – s nečim kratkim i nečim što je „stabby“, jer tada možeš promijeniti tempo postepeno." Kerri objašnjava. Lekcije su bili brojne kao što su bile i od neprocjenjive vrijednosti: moraš znati svoje ploče; ne sviraj jedan stil glazbe cijelu noć; moraš znati kad ubrzati kako bi pokrenuo gomilu a kad ih pustiti da odmore i naruče piće. Vodio bi Kerrija na tuđe svirke da mu pokaže što su radili dobro, a što krivo. To su lekcije koje bi nesmotreni DJ-evi učili godinama, ako ne i desetljećima .

"Kako počneš i kako završiš je najvažnija stvar. To je kao film, čak i najbolji film, ako je kraj sranje, onda je i cijeli film sranje. “ Izgovara Kerri zlatno pravilo svog oca Joea. "A ja sam to sve doživljavao kao atmosferu dnevne sobe, nije da samo ja puštam glazbu, nego svi mi.“

Stvar je u ovome: Ako biste ikada bili tako sretni da se nađete u noćnom klubu gledajući Kerri Chandlera kako stoji za pultom, prebacujući se s rada na pločama na klavijature kao divlji derviš, uzmite trenutak kako biste registrirali povijest i dajte naklon Joeu.

"Držao sam se svojeg. Nikada nisam odlutao prateći neki trend"

"Uvijek mi je govorio: pošalji ljude kući pjevajući. Pošalji ljude kući, a da ih ne spustiš.“ Kerri tjera ljude na ples već 40 godina, prošlo je skoro četvrt stoljeća otkad je izašao njegov veliki prvi klupski hit ‘Get It Off’. Većina njegovih ranih suvremenika su davno otišli; ostali su spajalice na kalcifiranom Dad House krugu. Vrlo, vrlo malo ih nastupa u klubovima poput DC10 ispunjenih najkulerskijim svjetskim dvadestogodišnjacima, ili se nalazi na naslovnicama međunarodnih glazbenih časopisa. Kerrijeva dugovječnost i kontinuirana relevantnost jednostavno se ne događa slučajno.

Premotajmo traku unatrag nešto više od sat vremena. Završne su minute u Q Clubu u Seattleu, i Kerri svira je odavno premašio vrijeme zatvaranja u 2 ujuto. U stvari, prošlo je i 3 sata ujutro, a ne pokazuje znakove usporavanja. Smiješi se ekipi upijajući sve upravljavši Technicsima kao renesansni kipar koji radi s mramorom. Odjednom skače iz kabine i s gomilom na plesnom podiju, skače gore i dolje pjeva sa ljudima 'Rain'. Daj osjećaj vitalnog. Stvarnog.

"Meni nije nikada ne nedostajalo posla, to vam mogu reći.“ Govori Kerri poslije opisujući kako se njegova ekipa promjenila (i nije promjenila). "Držao sam se svojeg. Nikada nisam odlutao prateći neki trend. No, tu novije generacije dolaze i otkrivaju ono što sam učinio, tako da mislim da to radi u ciklusima.”

Gotovo da možete vidjeti liniju nastavka razvoja, od njegove DJ Little Man faze do Kaoz pseudonima, do današnjeg, stalanog, konstantnog porasta u profilu koji se suzdržao od vrtoglavih vrhova, ali i zastrašujućih provalija. Karijeru koju je gradio discom, migrirao je prema klasičnom New York / Jersey garageu, producirao svoj prvi singl i odmah potpisao za Atlantic Records. Uspostavio je svoju Madhouse etiketu 1992. godine i preselio u Italiju, gdje je zacementirao svoj status na kontinentu. To je bila povoljna odluka, jer Europa je bila stalni izvor nastupa i dodvoravanja.

I u ovoj dugoj pripovijesti, njegov stil se, naravno, razvio - od ranog NYC housea do deep house zvuka 90-ih i ranih 2000-tih do danas. Možete vidjeti kako je gospel utjecao na njegov soulful pristup na 4/4, a ti bogati vokali mogu se čuti kroz njegove setove. No, njegov stil je također preuzeo više moderan ton, zamjenjujući one divne proto-house bubnjeve boljom produkcijom, većim zvukom koji funkcionira u festivalskim šatorima i klubovima poput DC10 na svojim podetiketama kao Madtech i Kaoz Theory. Možda ono što radi majstorski je spajanje tih novih tekstura s klasičnom deep house paletom zvukova koristeći sve kao platno na kojem modulira i kombinira s živim pianom i efektima. Nije ni čudo da je nova generacija sve to upila ovdje u klubu Q, i širom svijeta.

Sat počinje blinkati 5 sati ujutro, naši poštovani kreveti nas zovu, ali mi se vraćamo Joeu posljednji put, prije nego se rastanemo pitajući Kerrija postoji li ijedan trenutak večeras kada je prisustvo oca najviše osjetio.

Kerri stavlja ruke iza glave i naslanja se nazad u dubinu svoje fotelje. “Moram reći, ‘Lost In Music’, je vjerovatno bio taj trenutak,“ izgovara nakon duge pauze.“Vidio sam da mi je iskočila na playlisti i upitao sam se: Kako bi ona zvučala sada ovdje? I odmah me je podsjetila na tatu, i pomislio sam ‘idem je pustiti, to je jedna od njegovih omiljenih. Idem vidjeti čak kako se ja osjećam. Da li će me uzrujati? Hoću li biti sretan? Kako će ljudi reagirati?'"

Točno možemo odrediti trenutak: Kerri je započeo s dubom Chica u bezvremenskom disco klasiku, a potom je prešao na vokalni edit - a Seattle ekiap je podivljala. Ono što nismo znali jest da pjesma ima dirljivu težinu.

"'Lost In Music’ me vraća na neko mjesto. To je kao kad čujete ploču i to te odvede na neko poznato mjesto, neku od tvojih uspomena. Svaki put kad se sjetim te pjesme vidim ga kako ju pjeva, pucketa prstima. Imao je svoj način za to, kao jedan od onih lounge pjevača, ali s velikim osmjehom na licu. Bio je veliki šaljivdžija. No, od svih njegovih ploča, nju je jako jako volio.”

Kerri izvlači iPhone i počinje pretraživati kroz milijune fotografija. Konačno se zaustavio na onom što je tražio: slika tate Joea, odjevenog u ubojito bijelo odijelo: pola Mavin Gaye, pola Scarface, sjajući jebenom karizmom. "On je mogao stvoriti nešto veliko iz ničega”, kaže Kerri. "Zabava nije krenula dok moj tata ne bi došao. Znao je kako pretvoriti bilo koju situaciju u nešto što je jednostavno nevjerojatno.”

On i dalje gleda svoj telefon u tišini. Napolju, Seattle je izgubljen u crnoj tami: sat u W apartmanu približava se 6 sati ujutro. "‘Lost In Music’ sve je učinio nostalgičnima.” uzdahnuo je, napokon. "Natjeralo me da shvatim da je glazba bezvremenska. Ljudi žive svoje trenutke na isti način kao i ja, a sada oni vjerojatno imaju svoje uspomene o tome kako su uživali u njoj. A ja imam svoje.”

Load the next article...
Loading...
Loading...