Search Show Menu
Home Latest News Menu
Blog

Line-up po spolovima: Odlazak u krajnost, bila ona pozitivna ili ne, rijetko nosi pozitivne rezultate

Borba za jednakost

  • Mixmag Adria
  • 1 March 2018

Može li se kreativnost, popularnost, znanje, kvaliteta i umjetnost dijeliti na spolnu jednakost? Prema novoj organizaciji Keychange, ne samo da mogu nego i „moraju“.

Živimo u 21. stoljeću, u 2018. godini kada je stvarno vrijeme da predrasude, diskriminacija, šovinizam i rasizam odu u daleku tamnu prošlost ljudske povijesti. Mnogi ljudi se i danas osjećaju i jesu nepravedno potlačeni, osuđivani i gledani s prijezirom, isključivo zbog neznanja, nerazumijevanja i netolerancije pojedinaca prema drugačijoj boji kože, podneblja iz kojeg netko dolazi, nacionalosti i drugih stvari.

Nedavno smo objavili članak inicijative Keychange koja zagovara jednakost žena na lineupovima festivala, a inicijativi su se pridružili brojni festviali počevši s osnivačkim partnerima Reeperbahn Festival (Njemačka), BIME (Španjolska), Iceland Airwaves, Way Out West (Švedska), Musikcentrum Sweden, Tallinn Music Week (Estonija), MUTEK (Kanada) i The Great Escape (UK).

Keychange podržava Creative Europe program Europske Unije, a cilj im je do 2022 stvoriti „zakletvu“ organizatora da jednakost implementiraju na svim konferencijama i festivalima tako da prisutnost žena i muškaraca bude 50/50. Moram priznat da to zaista zvuči kao veliki pomak za industriju gdje uglavnom prevladavaju muškarci.

No pitam se je li to zaista potrebno? Je li potrebno u današnjim tolerantnijim vremenima (bar prividno tolerantnijim – ako primjerice pogledamo što se trenutno događa u Americi) jednakost gurati do onih mjera i kad to možda nema smisla? Je li se ovdje radi o liberizaciji ili o nametanju? Vratit ćemo se na ovo.

Daphne Oram

Prvi pioniri elektroničke glazbe bile su žene, ako niste bili upoznati s tom činjenicom. Prije sintesajzera i elektroničke glazbe kakve poznajemo, dvije zaposlenice BBC-a, Daphne Oram i Delia Derbyshire radile su kao inženjerke zvuka u BBC-evoj "in-house" Radiofonijskoj Radionici u studiju u Maida Valeu u Londonu. Obje žene su popločale put za druge žene u istoj radionici i jedne su od neopjevanih heroina britanske elektroničke glazbe. U toj radionici su stvorene i neke poznate glazbene teme, poput one za seriju Dr. Who iz 1963, brojni džinglovi za radio postaje i tv emisije te još mnogo toga.

Žene su tu, kao što vidite, oduvijek – i u pop glazbi i u našoj voljenoj elektroničkoj glazbi. U stvaranju plesne elektroničke glazbe (misleći prvenstveno na bazne house i techno žanrove) pioniri su ipak muškarci – gej muškarci crne boje kože. Drugačija glazba i drugačije umjetnosti nekog doba uvijek su stvarali „drugačiji“ ljudi za drugačije. Stvarali su ih kako bi zajedno osigurali utočište od svijeta koji ih nije razumio kroz glazbu, druženje i ples. Na našu sreću, taj pokret je doživio proboj za probojem sve do visina zbog kojih danas imamo festivale elektroničke glazbe koje posjećuju deseci tisuća ljudi. Ako je nešto inkluzivno, onda je to elektronička glazba – „You may be black, you may be white, you may be jew or gentile. It don't make a difference in our house!“. Ako ne znate odakle je ovo, možda je vrijeme da odradite lekciju iz povijesti house i elektroničke glazbe. Pod ovaj „house“ na kraju citata ne misli se samo na glazbu, već na kuću u kojoj su svi dobrodošli bez obzira na vjeru, boju kože, seksualno opredijeljenje ili spol. Ako netko ima osobno problem s tim, onda je problem u njemu i ne pripada u zajednicu elektroničke glazbe. Štoviše, apsurdno je sudjelovati u nečemu što je izgradila gay zajednica ako imaš nešto protiv gejeva.

Paradise Garage, New York

Svijest prihvaćanja drugačijih i manjina je veća nego ikad i tako treba biti – danas malo tko ispod oka ili s gađenjem / mržnjom gleda nekog drugačijeg od sebe – danas se osuđuju upravo diskriminatori, puno više nego manjine (bar u modernom zapadnom društvu).

No, nekako se bojim da je danas važnost jednakosti, slobode govora i borbe za prava manjina i drugačijih došla do čudnog perioda kada su i konzervativne i liberalne strane potpuno poludjele. Dakle, konzervativci više nisu konzervativci nego postaju KKK, idu na „white power“ skupljanja i rade sranja kakva Amerika nije dugo vidjela, a sve zbog straha koji je zapalila politika. Strah je zajebana stvar i ubija razum, logiku i ljudsku empatiju.

S druge strane, liberali, među koje i ja spadam i čvrsto vjerujem kako svi imaju pravo na sve, od slobode govora do seksualnog opredjeljenja i do prava da se nekog ne osuđuje jer dolazi iz zemlje gdje, jebiga, ima nekoliko terorista, su uvrijeđeni za svaku stvar. Jedino što je gore od fašista, religijskih fanatika, Željke Markić i "pametnih" individualaca koji smatraju da je zemlja ravna su ekstremni liberali koji graniče ili prelaze granicu s teorijama zavjere i vrijeđaju se na svaku stvar. To novo doba milenijalaca u kojem su svi „uvrijeđeni“ za svaku sitnicu koja nije 100 posto politički korektna mi polako ide na živce.

Sjećate li se Prijatelja? Friends je bila druga serija u povijesti američke televizije koja je prikazala lezbijsko vjenčanje, prikazali su poljubac dva muškarca i bavili se temama prijateljstva, ljubavi, izdaje, nesigurnosti i općenitih životnih problema kroz humor. Ta serija je za 90-e i početak 2000-ih bila vrlo napredna i promovirala jednakosti najbolje što je mogla. Otkako je dostupna na Netflixu, seriju je po prvi put gledala čitava nova generacija tinejdžera i mladih koji vide Friends kao gotovo homofobičnu seriju u kojoj se "rugaju" ženama, debelim ljudima i homoseksualcima, što stvarno nije istina. Stvar je percepcije i vremena u kojem je ta serija snimana. Komičar Jim Jeffries je rekao: „postoji razlika između onog što „mislim“ i onog što mislim da je smiješno za reći.“ Nije smiješno da je netko debeo, ali dobra šala na račun debelih osoba koja ionako nije mišljenje nego šala, ne bi trebala nikoga ozbiljno uvrijediti u idealnom svijetu.

No vratimo se na ovu novu priču s festivalima i jednakošću lineupa.

Mišljenja sam da je glazba umjetnost i da je isključivo bitna kvaliteta iste, bilo da ju radi ili izvodi muškarac, žena, gej, crnac ili bijelac. Posljednih godina porast žena na sceni je zaista sve veći i to je super. Ne vidim kako bi ikome to moglo smetati. Na trenutnom coveru Mixmaga nalazi se Peggy Gou, zvijezda koja je u posljednje dvije godine doživjela nevjerovatan rast popularnosti zahvaljujući brojnim nastupima i nekoliko uspješnih izdanja. Kad bismo bili puni predrasuda rekli bismo, evo još jedne ženske DJ-ice koja se prodala izgledom ili dobrim marketingom. Iako to dvoje uvijek pomaže, i htjeli ili ne, dio je glazbene industrije, Peggy je studirala produkciju, uči svirati glazbene instrumente i pjeva. U idealnom svijetu, nitko ne bi trebao dobiti priliku ako nije kvalitetan izvođač i producent, što ona zaista jest. No i sama Peggy je ovo rekla: "Doista me uznemiruje kad čujem glasine da je etiketa izdala moju glazbu samo zato jer "sex sells". Wow, to boli."

Peggy Gou

Ima brdo uspješnih DJ-eva i DJ-ica koji su svoja imena zacementirali na lineupove festivala i klubova diljem svijeta. Neki s pravom, neki zbog marketinga, podobnosti, „sex sells“ faktora ili izgleda. Takav je svijet, ne mora nam se to sviđati. Danas postoje brojni lineupovi koji uključuju samo žene, kao odgovor na pretežno mušku industriju ili kao potrebom za upoznavanjem publike sa ženama koje rade dobre stvari. I u tome nema baš ništa loše. To viđamo često i kod nas u regiji, i mislim da publika čak preferira takve lineupove domaćih izvođača. Tako mi je svejedno hoću li na lineupu slušati samo žene, samo muškarce ili 50/50 – bitno mi je samo da je glazba dobra i da oni koji su za pultom znaju što rade.

Biti DJ je poziv, a ne trend ili posao kao što je to detaljno opisano u članku na Grotto – The Way of life. Mnoge žene ulaze u to jer im baš treba neka nova zanimacija, poput Paris Hilton ili Sashe Grey. Mnoge žene prvo odluče biti DJ-ice, prvo kupe traku od ghost producenta, prvo ulože sve pare u marketing, a tek onda stanu za pult. Mislim da to nitko ne želi gledati, niti slušati. Za fejk setove i fejk produkcije ne bi trebalo biti mjesta u ovoj industriji. To vrijedi i za muškarce naravno. Koliko samo imamo kvalitetnih DJ-ica u regiji, a među njima i producentica koje same rade glazbu. Neke surađuju s drugima, neke ne rade glazbu, već se fokusiraju na nastupe, i ako razvale podij, jasno je da tu pripadaju. Samo je jedan mali dio žena DJ-a krenulo nastupati zbog sekspila, izgleda i sisa – i tako su sjebale druge, istinske DJ-ice koje naporno rade kako bi bile prepoznate i shvaćene. Od tud dolazi i određeni hejt prema ženama za pultom, jer su „sve preko kreveta došle tu gdje jesu“. To naravno, nije istina. Zamisli da se godinama trudiš, usavršavaš svoj zanat i kad tvoja prilika napokon dođe, jedini razlog zbog kojeg si ju dobila nije tvoj rad i zalaganje već izgled ili nečija agenda.

Jayda G

Karijere (često netalentiranih ljudi) se generiraju kroz marketing i ghost produkciju – primjer je Hannah Wants, za koju je otkriveno da ima ghost producenta. Takvi se najčešće bore s nejednakošću i pričaju kako nisu ozbiljno shvaćeni (zašto bih ozbiljno shvaćao nekoga tko je platio svoj uspjeh?), dok one prave, snažne, neovisne žene umjetnice gaze sve pred sobom svojom kvalitetom i radom. A i uz kvalitetu treba imati smisao za biznis, za brend i stil. To je sve bitno, bez toga se ne postaje zvijezdom.

Jayda G je primjerice izvrsna selektorica, ali ne zna miksat – i to ne kao da nije vrhunska – nego jedva spoji dvije trake da su u raspadnutom ritmu 10 sekundi. Bitno da vrti s ploča i da je gošća na Boiler Roomu. Osobno mi se njezina karizma i mjuza jako sviđaju, ali sestro, mogla si naučit miksat prije nego si se pokazala na jednom Boiler Roomu na kojem mnogi sto puta talentiraniji nikada neće dobiti priliku. Tu jedna Jayda ima prednost naspram hrpe muškaraca. Gdje je tu jednakost? Navodno neke DJ-ice traže da budu jedine na lineupu. Jel' one pomažu tako drugim ženama u industriji? Pa već su dvije godine za redom, Mixmag DJ-i godine upravo žene! The Black Madonna 2016., i Nina Kraviz 2017. - voljeli ih ili ne, pitanje je osobne preferencije, isto kao što netko voli ili ne voli Solomuna - ne radi se o spolu.

Da sam organizator nekog velikog festivala i da bukiram 50 izvođača – bukirao bih ona imena koja, 1. želim na svojem festivalu jer gradim zvuk i buduću reputaciju, 2. osobe čija glazba mi se sviđa, bilo da se radi o muškarcima, ženama ili jednorozima, 3. DJ-eve koje ja osobno želim gurat i predstavit jer mislim da to zaslužuju ili sam namirisao nečiji potencijal, 4. osobe čiji su me setovi oduševili.

Neću valjda skupiti 50 imena i onda reći – „fuck!, imam 38 muškaraca i 12 žena – moram izjednačiti jer će me mediji i feministi izbombardirati kako sam šovinistički festival. Žena je manje u ovom poslu. Ako me zanima bukirati izvođače po gore navedenim kategorijama, a to ne predstavlja jednakost po Keychangeu, onda imam problem. Moram birati više žena samo jer su žene. Onda će netko primjetiti da mi je na lineupu 30 posto crnaca, 40 posto bijelaca, 20 posto Azijata i samo 10 posto indijaca. Po tome očito nisam rasist, ali nedostaje jednakosti. Kog boli za kvalitetu ili zvuk festivala – idemo sve navedeno po 25 posto...ček...zaboravio sam na gejeve...samo ih je 30 posto...

Kvaliteta uvijek ispliva na kraju – naravno ne svačija, jer ne živimo u savršenom svijetu.

Možda trebamo pokrenuti inicijativu prema kojoj bi na europskim festivalima, pogotovo u zapadnoj europi trebalo biti 50 posto izvođača iz Istočne Europe jer su nepravedno zakinuti? Koliko realno ima DJ zvijezda iz Rusije, Poljske, Češke, Estonije, Mađarske, Grčke, naše regije itd., a koliko iz Engleske, Nizozemske, Njemačke, Belgije? Ni tu nema jednakosti. A ruku dam u vatru da ih može biti i više od zapadnih kad bi dobili priliku.

No, prilike si svatko sam stvara na kraju. Tako i umjetnici u Istočnoj Europi, žene, muškarci, heteroseksualci, homoseksualci, crnci, bijelci... na nama je kao društvu da smo inkluzivni prema svima i da nemamo nikakvih predrasuda, već da ljude ocjenjujemo po karakteru, a umjetnike po kvaliteti. Mnoge nove inicijative u feminizmu su "odobrili" muškarci i dali "priliku" ženama za jednakost. Nije li to neki novi šovinizam - tko može "dozvoliti" ženama da budu 50/50? Žene bi trebale po defaultu biti jednake s muškarcima.

Keychange ima dobru ideju, i razumijem njihov krajnji cilj - borbu protiv seksizma i borbu za jednakost, što je i dalje bitno po pitanju njihovog mjesta u društvu i primjerice jednakih primanja, ali mislim da nema potrebe „nametati“ 50/50 lineupe, već se baviti kvalitetnim izvođačima, pa će i žene „organskim“ putem sačinjavati 50 ili više posto lineupa.

Nadam se da nitko nije "offended" - ili kako mi kažemo, "najte kaj zamerit".

Tekst: Tomislav Brusač

Load the next article...
Loading...
Loading...