Search Show Menu
Home Latest News Menu
Cover Face

Nadnaravno biće: Robert Hood, techno pionir koji odbija usporiti

Detaljni razgovor s jednim od najplodonosnijih techno umjetnika

  • Mixmag Adria
  • 26 July 2017

Pioniri slave utjecajne karijere istinskih umjetnika vizionara. Među prvima, Robert Hood, kojeg uskoro slušamo na Moondance festivalu u Trogiru.

Pionir je netko tko razvija ili po prvi put koristi novu metodu. Netko tko donosi napredak u području znanja prije nego što ga pomakne u nove dimenzije. U elektroničkoj glazbi postoji nekoliko pionira koji su uspostavili žanrove, predstavili nove stilove i stvorili do tada nepoznate zvukove. Bez njihovog talenta i vizije, glazba jednostavno ne bi bila ono što je danas.

Nije nikakva tajna da je techno, adrenalinski gigant brzog tempa, onakav kakvog ga danas poznajemo, nastao u Detroitu. Jeff Mills, pionir. Mad Mike Banks, pionir. Rolando, pionir. James Stinson, pionir. Ovi ljudi su usred političkih i društvenih previranja stvorili nešto na temelju čega će graditi svoju karijeru i što će ih definirati kao umjetnike, ali i nešto što će odrediti vrijeme u kojem je formirana glazba. Zazivanje buke i zvuka. Reakcija i militantni stav s napajanjem od +130 bpm i krajnja brzina. Techno je techno zbog tih ljudi.

Netko tko je jednako utjecajan i sastavni dio techno uspjeha tijekom posljednja dva desetljeća je Robert Hood. On je umjetnik koji je od 90-ih posvetio svoju dušu stvaranju unikatnih i transcendentnih djela. Tijekom njegove rane suradnje s Jeff Millsom i Mad Mike Banksom, bio je dio Underground Resistancea i potaknuo planetarno značajan minimalni techno zvuk.

Njegova diskografska kuća M-Plant predstavljala je dom za ambiciozne i komplicirane produkcije, kao i albume poput 'Minimal Nation', 'Omega' i među posljednjima, album 'Paradgym Shift' koji je preko Dekmantela nastavio i dalje propagirati njegovo nasljeđe.

Pod pseudonimima kao što su The Vision, dr. Kevorkian, Inner Sanctum i Monobox, Hood je izgradio svoje ime kao nitko drugi, a tijekom posljednjih godina kanalizirao je Božju poruku kao ponovno rođen kršćanin. Najnovije utjelovljenje Robertovog zvuka dolazi nam preko Floorplana, projekta koji čine on i njegova kćerka Lyric. Gospel usredotočena i melodijski vođena glazba, u suštini je potvrda njegovih vjerskih puteva i predstavlja način plasiranja religijskih poruka novoj grupi sljedbenika i fanova.

Bilo da to znamo ili ne, kao fanovi Roberta Hooda mi nismo samo obožavatelji, već smo i sljedbenici, mi smo apostoli njegove glazbe. Odabiremo njegov techno kao našu propovijed i svaki put kada ga vidimo kako nastupa, doživljavamo njegovu moć koja prožima naša tijela. Bez obzira da li ste religiozna osoba ili ne, definitivno postoji nešto suštinski snažno u njegovom nastupu. Bilo da odlučite vjerovati u višu silu ili ne, tu je taj sveti aspekt u njegovoj glazbi koji ne možemo staviti u stranu.

Uhvatili smo Robert Hooda prije još jedne grandiozne američke turneje kako bi detaljno razgovarali o njegovom životu. A sve u cilju da vidimo što čini čovjeka iza njegovog glazbenog izričaja, te smo razgovarali o njegovom veličanstveno sjajnom novom albumu, kako bismo otkrili na koji ga način religija vodi i nadahnjuje.

m: Možeš li nam reći kako je to bilo nekada u Detroitu kada si počeo producirati techno? Kako si namjeravali postići razliku kada si prvi put krenjuo?

Robert Hood: Valjda, Detroit, techno, čak ni ne znam da li smo ga tada nazvali technom. Počeo sam raditi u reggae klubu i trgovini ploča, nisam baš bio nešto ozbiljan u stvaranju glazbe, a onda sam odjednom osjetio nagon i potrebu za elektroničkom glazbom. Nabavio sam ritam mašinu iz zalagaonice i kupio klavijature od Underground Resistancea koji je tada tek počinjao. Postupno se povećavala potreba za produciranjem i stvaranjem glazbe, iako je to u vrijeme Detroit još bio na 'cracku' a hip hop je bio kralj. Imali ste NWA i Ice Cube, i na njih se svodila glazbena scena Detroita, mada je postojala underground house scena, i to prilično progresivna. Sjećam se da se veoma snažno oslanjala na house glazbu u Chicagu, odnosno na Marshall Jeffersona i Mark Imperial. Sve to pomiješano s Ice Cube i s ekipom naprasno me je oblikovalo.

m: Kako si se prvobitno povezao s Underground Resistanceom, osim što si kupio instrumente od njih? Jesi li očekivao da će te to podići onako kako se i dogodilo i je li to odmah promijenilo tvoj život ili se pak promjena odvijala postupno, korak po korak?

Robert Hood: Bio sam sretan što sam upoznao Mike Banksa i Jeff Millsa, naravno i zbog toga što sam uopšte zakoračio kroz ta vrata. Sjećam se kako sam razmišljao "o da, upao sam". Htio sam stvarati glazbu i snimati na KMX-u, međutim to nije bilo baš uspješno te sam samo napravio demo snimke. Mike 'Agent X' Clark me upoznao s Mike Banksom, koji me pak kasnije predstavio Jeff Millsu, koji je tada bio poznat kao The Wizard. Sjećam se kako sam otišao kod njega kući, u njegov studio i upitao "Gdje je Wizard?". Dočekao me je omalen mali tip iza dvije miksete 4-tracks, iako sam ja očekivao da taj 'čarobnjak' malo većeg stasa. Gledao sam u sve te ploče okačene po zidovima, i promatrao njega kako uređuje dvostrane vrpce kiruškom preciznošću, izvodeći to poput čarobnjaka, pa sam rekao sebi "dobro to mora biti taj tip". Ostalo je povijest i nakon sastanka, sve je sjelo svoje mjesto. Istovremeno Underground Resistance je bio je vrlo militantan, ništa se nije požurivalo, sve se planiralo i izvršavalo s izuzetnom preciznošću. Morao sam biti strpljiv, opustiti se, proći kroz određenu hijerarhiju i naučiti "kako biti ubojit", kako bi to Mike Banks rekao.

m: U prvih pet do deset godina stvaranja ovog techno zvuka, zvuka koji je sada postao potpuno tvoj, jesi li očekivao da ćeš postati čovjek kakav si danas i da ćeš uživati ovakav ugled na sceni? Jesi li shvaćao što se događa, i jesi li vidio promjenu? Ili si samo radio dok se nisi povezao sa sve više ljudi?

Robert Hood: Prvobitno sam se nazivao Robert Noise, a kasnije i The Vision, ime koje sam preuzeo iz Marvelovog stripa, neznajući zapravo da je to najava nečeg mnogo većeg u mojoj budućnost. Kasnije sam to osjetio s 'Internal Empire', a ista stvar se dogodila i s 'Minimal Nation', za koje sam negdje duboko u mom umu i duši, osjećao da će nešto veliko proizići iz toga, samo tada nisam znao što. Biblija kaže "oči ne vidješe i uši ne čuše sve što je Bog pripremio za nas". Korak po korak Bog mi je ukazao na obrise onoga što će doći, a dolazile su velike stvari.

m: Ostao si dosljedan svojim korijenima i tijekom svoje karijere razvijao si se kroz vrijeme. Nikad nisi napravio kompromis u svom zvuku. Kako postižeš to?

Robert Hood: Pa, ostati svoj, ostati prizemljen. Moja supruga mi pomaže u tome. Ona je toliko iskrena o tome što čuje, pa mi kaže "o da, to štima", "ne žuri da održiš korak s budućnošću, ti si budućnost" i istodobno "nemoj se bojati prihvatiti budućnost". Često mi zna reći: "Moraš ovu poškropiti s trunčicom soli", "trebaš malo više poraditi na ovome" ili kaže "to je pretjerano". Ponekad mi čak naredi "nemoj raditi večeras, idi spavati". Ona me čini realnim, ali i Bog me drži prizemljenim, i Božja riječ me fokusira. Kao ljubitelj glazbe uvijek sam se čudio zašto netko mijenja dobitnu kombinaciju. Ako imate neku formulu koja radi zašto je mijenjati? Ako nešto nije polomljeno, zašto ga popravljati? Glazbena industrija je toliko promjenjiva i uzrokovat će promjene u vašem umu koji postaje poprište borbe. Počnete se pitati: "Da li stvaram relevantnu glazbu, ili da li ona drži korak s najnovijim trendom?" Nikad nisam bio moderan tip čovjeka, volim raditi ono što radim.

m: Gledajući trenutačno stanje, misliš li da se techno promijenio od onda kada ste vi počeli? Smaraš li da je to bila istinski pozitivna evolucija, ili postoje aspekti koji ti se ne sviđaju? Kako vidiš žanr u 2017?

Robert Hood: Sada je techno vrlo jak i stabilan, ali istodobno osjećam da je vrlo samodopadan kao u kasnim 90-im, kada je scena bila gotovo prezasićena glazbom. Moramo biti oprezni s pravcem u kojem idemo. Sada je dobar trenutak da se scena malo prodrma i učini nešto drukčije i provokativnije. Potrebna je nova energija i mladi producenti, hrabri dovoljno da naprave nešto ekstremno i radikalno. Sjećam se kako je taj detroitski techno 'stvor' bio toliko hrabar da se nije bojao okušati u bilo čemu, bilo da se radilo o akustičnim instrumentima, trubama, klaviru, flautima. Nisu to bili samo zvuci sintesajzera. Biti dovoljno hrabar i uzeti Martin Luther Kinga uzorak i spojiti ga s 909 mašinom i stvoriti svojevrsno duhovno jedinstvo i nešto drugačije. Sada mi sve postaje stvarno monotono.

Da, to bi potaknulo novi pokret, novi zvuk i nove ideje. Ja sam dijete sedamdesetih. Odrastao sam slušajući Barry Whitea, Stevie Wondera, Marvin Gayea, Elton Johna i ljude poput njih. Nitko nije zvučao slično, svi su imali svoj vlastiti jedinstveni zvuk i mogli biste staviti iglu na ploču i odmah prepoznati da je to Electric Light Orchestra ili Fleetwood Mac. Odmah biste znali koga slušate. Sada ništa nije prepoznatljivo, a ja potičem iz razdoblja u kojem je James Brown bio James Brown i nije se miješao u horizonte George Clintona. Moramo vratiti eksperimentiranje u glazbu, poput onih dana kada je Kraftwerk eksperimentirao s elektroničkom i akustičnom glazbom. Nije to bila glazba za plesanje, već se ona jednostavno samo slušala. Moramo se osvrnuti natrag da nešto preokrenemo, i pokušamo nešto novo i tako samo slučajno nabasamo na nešto.

m: Ako govorimo o Detroitu, misliš li da se još uvijek može izgraditi i postati ime u sklopu današnje, prilično prezasićene, svjetske scene?

Robert Hood: U pravu ste, vlada veliko zasićenje, mada još uvijek mislim da je veoma lako napraviti ime jer i techno i house glazba su toliko popularne da, ako ubodete pravi akord i izmiksate prave kemikalije, možete odmah stvoriti ime od sebe. Iako je Detroit vrlo zasićen, ljudi su još uvijek željni toga. Gotovo da neizbježno možete procvati iz opskurnosti, postati netko i pristojno živjeti radeći ono što volite. Ali je istovremeno i velika konkurencija i morate biti usredotočeni. Ne mogu vam misli biti tako razbacane da ne znate tko ste, morate znati tko ste. Ako znate tko ste, definitivno možete ostaviti svoj pečat.

m: Što misliš o stanju stvarnih klubova u ovom trenutku, jesu li se promijenili i razvili na pozitivan način? Kada si počeo nastupati u klubovima?

Robert Hood: Klubovi su poprimili taj mentalitet rock zvijezde. Sjećam se još krajem 80-ih, početkom 90-ih cijela scena je bila prilično nova, ali DJ bi mogao izaći na plesni podij, izmiješati se među gomilom a da ga nitko ne bi zamolio da se slika, potpiše autogram, ili napravi selfie, i slične stvari. Sada morate ostati u garderobi i ne miješati se s clubberima, to vrijedi i za mene. Nekako smo zaglavili u taj način razmišljanja o rock zvijezdama da to jednostavno nije prihvatljivo. Sjećam se da sam odlazio u klubove kako bi se dobro zabavio, a onda bi netko rekao: "Hej, evo Roberta, kako si?" i jednostavno produžio dalje. Danas su DJ-evi nove slavne ličnosti, a na nas su zalijepili etiketu Boga, ali mi smo samo ljudi. Društvene mediji imaju dosta veze s tim, ne možete stavljati ljude na pijedestal, ali izgleda da je do toga došlo, tako mi se čini.

m: Kao što smo spomenuli ranije, ti si vrlo produhovljen čovjek. Kakav je redoslijed bio, da li ti je vjera pomogla u glazbi, ili je tvoja glazba bila način usmjeravanja vjere?

Robert Hood: Moja glazba i moja vizija dolaze iz moje vjere, idu ruku pod ruku. Moja vizija je došla od Boga, moje ideje za stvaranje elektronske glazbe usađene su u mene od strane Božjeg duha, i po meni to ide jedno s drugim. To je ono što svi dijelimo, svatko ima svoju jedinstvenu viziju i darove. Ljudi to nazivaju vašim sjeverom, vašim vlastitim sjeverom, vašom vlastitom obećanom zemljom, gdje pokušavate prokrčiti svoj osobni put. Vjera i moj odnos s Bogom definitivno su moja pokretačka snaga, to je moj oblak tijekom dana i moja vatra u noći. On mi daje snagu i moć. Vjerujem da je Božji duh poput bunara žive vode koji nikada ne presuši, poput rijeke koja neprekidno teče, uvijek svjež protok novih ideja. Tako izgleda biti povezan s Bogom. Njegov duh neprestano teče kroz mene, tako da nikada ne moram ostati bez koncepta ili ideja.

m: Zahvaljujući Floorplanu, ovo je mjesto gdje tvoji fanovi mogu čuti glazbu inspiriranu gospelom, melodičnu strane tvoje glazbe. Jesi li želio promjenu od pomanjkanja djela Robert Hooda ili je oduvijek postojao plan za produciranjem drugačijeg glazbenog stila.

Robert Hood: Pa samo sam želio pokazati svoju drugu dimenziju, nakon što sam odradio 'Nightime World', htio sam predstaviti melodičnu, laganiju stranu onoga tko sam, a ne samo tu minimalističku, deminutivnu stranu. Htio sam vas povesti u moje djetinjstvo, kada sam kao dijete slušao The Crusaders, George Bensona i brojne druge jazz umjetnika detroitske epohe. Floorplan mi je dopustio da to i učinim, ljudi ne poznaju mene kao obožavatelja, The Praise i Worship Robert Hooda - čovjeka Božjeg u kojega se sve više razvijam. Htio sam vas odvesti u svoju crkvu i istodobno izgraditi zajednicu vjernika, jer nije tu samo riječ o meni kao vjerniku, nego dijeljenju poruke kako bi se ova nova malena nacija usredotočila isključivo na Boga.

m: U Floorplan je sada uključena i tvoja kćer Lyric, doprinosi li to stresu? Kad smo vas vidjeli na zajedničkom nastupu, stajali ste pokraj nje dok je ona miksala, sa zadovoljnim osmjehom od uha do uha. Jasno je da te ispunjava ponosom. Jesi li ju ti glazbeno odgajao ili je njen njezin izbor slijediti sličan put?

Robert Hood: Lyric je otpočela sa DJ-ingom u crkvi, i to na zahtjev vođe The Praise i Worship melodija koji ju je pitao da li bi se htjela pridružiti timu kao DJ. Imala je tu jedinstvenu ideju o uključivanju techno glazbe u komunikaciju, što se ranije nije moglo čuti. Mora da je to bila Božja i božanska intervencija, bio je to njen pohod koji je započela pjesmom 'Let It Be Famous'. Moja supruga i ja smo razgovarali i razmišljali o tome kako bi bilo sjajno da Lyric nastupa sa mnom. Prije nekoliko godina u Movementu, na live setu detroitske scene, pridružila mi se, prepustio sam joj DJ 'palicu' usred seta, i možda nekih 15-20 minuta dopustio joj da se sama snalazi, da radi i pušta što god je željela. Postupno mi je počela govoriti koje bih elemente trebao ubaciti u moje pjesme, tako da sam se sve više oslanjao na nju, njene ideje i mišljenje o onome što radim postali su mi jako važni. Liryc je počela govoriti: "Dopusti mi da ovo smiksam, zajedno oblikujem, i odsviram bas liniju". Njen sluh i prirodni instinkti brzo su se razvijali, tako da sam je morao uključiti u Floorplan. Osjetio sam da Floorplan treba biti dvojna skupina, jednostavno se uklopilo, bilo je to već predodređeno. Moja je kći rođena na dan očeva, imamo neraskidivu vezu. To partnerstvo je stvoreno na nebu.

Na novom M-Plant EP, Lyric je odradila remiks trake 'Never Grow Old'. Njen zvuk ima upadljiv, jasno istaknut, house-heavy bassline. Kako je došlo do tog remixa? Jasno je da voli house.

Pa da, ona je MK i Frankie Knuckles fan. Nisam joj ja skrenuo pažnju na njih, ona je sama pronašla te ljude tražeći glazbu. Ona mi kaže: "Što misliš o ovome?", a ja sam ono poput, "ok, da". Ona je naklonjena houseu. Govorim joj o Stacey Hotwaxx Hale i svim tim ženskim DJ-evima, i zaista joj se sviđaju. Ona stalno dolazi k meni s idejama za sljedeća izdanja Floorplana, posjeduje tu glad za house glazbom i dobro je vidjeti tu energiju, tu žudnju za glazbom. Lyric je poput mene dok sam odrastao, jednostavno sam volio glazbu, bilo koju dobru glazbu, bez obzira na žanr. Mi komuniciramo i povezujemo se na taj način, to je vrsta veze koju bismo moj otac i ja imali da je on bio živ u to vrijeme.

m: Je li generalni za plan Lyric da nastavi s Floorplanom, ili će se okušati i usredotočiti na vlastiti zvuk?

Robert Hood: Opet se vraćam na ono što sam rekao o Underground Resistanceu, riječ je o strpljenju, i da si uzme dovoljno vremena da se oblikuje u nekoga tko može sam istrajati bez njenog oca. Ona mora biti snažna u poslu u godinama pred njom, ukoliko zaista želi da se bavi time. Imam veliko strahopoštovanje prema njoj i prema tome kako napredovala tako brzo, jer je zastrašujuće koliko brzo uči. Samo je promatram, jer kao što su mi rekli u Underground Resistanceu "znat ćeš kada je kolač spreman".

m: Ne možete požuriti umjetnost.

Robert Hood: Ne možete požuriti umjetnost. Upravo tako, točno.

m: Vaš novi album je jasan povratak ka minimalanom stripovanom techno zvuku, onakvom s kojim ste započeli. Kakva je pozadina, ali i vaše mišljenje o albumu Dekmantel?

Robert Hood: Naziv snimke je 'Paradigm Shift' i glazba ne mora nužno predstavljati radikalni pomak u razmišljanju, ali u duhovnom pogledu radi se o Robertu Hoodu, čovjeku vjere. To je preobrazba u ovo novo duhovno stvorenje. Prije toga, Robert Hood je prežljavao, bila je velika stvar preživjeti u Detroitu. Ovo novo stvorenje sada ne razmišlja samo o preživljavanju, već se održava i stremi, i to uspješno, nezaustavljivo i pobjedonosno. Koristeći ključeve i alate koje mi je Bog podario, osvajam teritoriju jednom za drugom pobjedom. Nekoliko novinara me je pitalo: "Kako to da u svojim pedesetim godinama ste sposobni suprotstaviti se gravitacijskim zakonima prirode, poraziti ih, umjesto da usporite u ovom dobu". Ja sam nadnaravno stvorenje, nova kreacija, tako da su sve stvari nove. U stanju sam uravnotežiti Floorplan, Monobots i Robert Hooda zajedno sa svim tim mojim različitim aspektima. To je ono što Biblija propovjeda: "Ja mogu učiniti sve kroz Krista koji me jača". Neophodno je duhovno buđenje u promjeni paradigme da bi se funkcioniralo tako. Biti muž, otac, sveštenik, ratnik i molitelj, a to je osjetljiva ravnoteža.

m: Možete li istaknuti nekoliko pjesama koje bi sumirale ovo što ste upravo rekli, koji govore o ethosu albuma?

Robert Hood: Tu je 'Nephesh', što na hebrejskom znači um, koji je tijelo. Mi smo sastavljeni od uma, tijela i duha. Dakle, "Nephesh" je ono što se fokusira - um i kao što sam spomenuo ranije, to je mjesto gdje se održava borba u svima nama, u našim mislima, u našem umu, u načinu razmišljanja. Biblija kaže, "čovjek je isto što i njegove misli", nije bit u tome kako se osjećamo, nego u tome kako ja mislim, kako vi mislite, što je to što mislite o sebi samome. Svi smo čuli za izreku "da vaš stav određuje visinu". Druga pjesma je "Pnuema" koji je grčki naziv za Duha Svetoga, to je ono što meni ili bilo kome od nas daje moć i mudrost da razumijemo nekoliko Božjih stvari, naravno, Božje misli su daleko iznad naših misli. Počinjemo da shvatamo tko je Bog i tko smo u Bogu, to nam daje autoritet da se temeljimo na njegovoj riječi i da budemo ono što mislimo da jesmo. To ide natrag ka meditaciji, tako da nam je potrebna snaga Duha Svetoga da nam daruje mudrost kako bismo to uvidjeli.

m: Dosad si s Dekmantelom prošao mnogo toga, postoji jasna povezanost između vas. Je li to bila svjesna odluka da s njima postigneš mnoge stvari, ili misliš da je to udruživanje dva povezana duha?

Robert Hood: Sjećam se sastanka sa Thomasom iz Dekmantela. Mislio sam da je ekscentričan tip. Bio sam na festivalu i došlo je vrijeme mojeg nastupa. Čim sam spustio iglu na prvu ploču, dogodila se strašna oluja koja je sve otpuhala. Sjedio sam u ovoj zgradi, čekajući da oluja utihne kada smo Thomas i ja počeli razgovarati. Ispočetka sam mislio da je osobenjak, pomalo čudan, i pomislio sam "tko je taj tip?". Što sam više razgovarao s njim, više sam mogao vidjeti njegovu nautaživu glad i strast za technom, pa sam ga promatrao tijekom godina. Jednu sam godinu nastupao za njih i atmosfera je bila osjetljiva. Mogao sam reći da su bili učenici ove glazbe. Osjećao sam se kao da ih podučavam, dijeleći nešto s njima, a oni su bili željni da to nešto dobiju. Samo gledajući tu rastuću strast, način na koji su organizirali zabave i festivale, i kako su se brinuli o slaganju glazbenika i DJ-eva na način kako su oni to željeli. Znači nije bilo riječi samo o tom hype trenutku, nego se tu radilo o kreiranju atmosfere koja je bila vrlo techno, vrlo nizozemska, pritom posvećujući pažnju Detroitu, Berlinu i svim elementima techno kulture. Poklanjali su pažnju kulturi, a ne na hypeu.

m: Dekmantel ima jasan misaoni proces kojim čine da stvari budu što bolje, koliko je god to moguće, i to za sve učesnike uključujući i umjetnike. Lijepo je vidjeti da postoji veza s tobom, s tvojim EP izdanjima, s tvojim nastupima i to takva da izgleda poput magnetske privlačnosti između ljudi koji rade prave stvari i nekoga tko radi prave stvari tijekom cijele karijere?

Robert Hood: To je to, to je upravo to, ponosan sam na to što rade, jako me interesira gdje će ih put odvesti u narednih pet do deset godina.

m: Gledajući sve što se događa u svijetu, Donald Trump u SAD-u, Brexit u Velikoj Britaniji. Kakva je uloga techno glazbe kako bi pružila bijeg i oslobađanje pred takvim nedaćama?

Robert Hood: Wow, to je dobro pitanje. Sjećam se završetka izborne večeri, kada smo se morali suočiti s realnošću da je Donald Trump naš novi predsjednik. Izašao sam van, hodao oko kuće pokušavajući da priberem misli. Kao čovjek vjere, baš kao što sam morao naučiti moliti za Georgea W. Busha i Barack Obamu, kad molim ujutro, sada molim za Donalda Trumpa. To mi je pomoglo da se oslobodim. To je ono što nam treba. Oslobađanje. Sveto Pismo, tj poslanica Rimljanima 8,28, koja mi je pomogla da se oslobodim ove ideje glasi: "Sve djeluje kako bi pružilo dobro onima koji vole Boga, onima koji su pozvani prema svojoj svrsi". Elektronička glazba je svrha – svrha da nas odvede negdje drugdje. Uvijek sam doživljavao techno kao futurističku željezničku stanicu koja će nas odvesti daleko, ali istovremeno moramo se vratiti na prapočetke i baviti se životom. Techno je tako terapeutski, glazba iscjeljuje. Sjećam se da sam te izborne noći, kada se sve završilo, otišao u studio i pokušao skladati glazbu da bih postupno pobjegao od toga, što mi je pomoglo iscijeliti dušu. Sanjao sam možda 4 ili 5 tjedana prije izbora da je Donald Trump odnio pobjedu, bio sam strašno uplašen što nosi budućnost za moju kćer. U skoroj budućnosti, mislim da bih u svojim djelima to mogao iskazati. Glazba je eskapizam.

m: Konačno, po tvojem mišljenju, što je potrebno da bi netko bio pionir?

Robert Hood: Biti hrabar, nemojte se bojati raditi ono u što vjerujete. Morate biti spremni na riskiranje, to je ono što znači biti pionir, ne možete se bojati neuspjeha. Griješio sam iznova i iznova, ali sam učio iz mojih neuspjeha i pogrešaka. To je poput GPS-a, kada vam kaže da ponovno izračunava zadatu rutu kako biste se vratili na pravi put. Na svom putu napraviti ćete brojne pogreške, i skrenuti na krivim zavojima, ali ne možete se bojati učiniti to.

Robert Hooda možete vidjeti i čuti na Moondance festivalu 12. kolovoza/augusta.

Load the next article...
Loading...
Loading...