Search Show Menu
Home Latest News Menu
Blog

Tajni DJ o tome kako je Glastonbury promijenio njegov život

Svi su nas mrzili jer smo bili lijepi, bez love i puni energije

  • Mixmag Adria
  • 3 June 2018

U jako ranim danima bila je to vožnja National expressom i onda samo upad. Nikakve ograde. Skoro svaki bend je bio ostarjeli prog-rock ili metal. Pokoji joint, malo lagera i možda malo akcije s gljivama i to je bio smjeh i pol. Druge droge nisu postojale za nas. Nije bilo mobitela, nije bilo love. Nije bilo ni načina da nabaviš nešto. Doslovno si nosio sve što trebaš sa sobom. Gledali smo zavidno na ljude koji su imali aute i kombije, unatoč tome što su bili u istim govnima kao i mi. Postojao je samo jedan toalet u backstageu i nije bio ugledniji od ostatka lokacije. Nije bilo VIPa, a rijetki su se potrudili kampirati. Došli bi tamo u utorak prije vikenda i nije bilo potrebe za 'glampingom' i stvarno bi bilo teško naći ikog u šatoru, jer bi svi bili budni više od tjedan dana. Možda bi uhvatili koji sat sna ispod nekog kamiona nalik najgorem mehaničaru na svijetu. Ili možda na nekom od zvučnika. Ne, stvarno.

Zatim smo počeli ići kao ekipa, Bilo je to prije nego je cijela stvar s acid houseom uopće uzela maha, i svi smo svirali u bendovima. No sad je to već bio funk, ne metal. Mi smo bili ti koje su napadali zbog mijenjanja ugodnog status quoa prije 30 godina. Mi smo bili proto-hipsteri, iako nitko zapravo nije imao bradu, osim par tehničara i par stvarnih čarobnjaka. Mi smo bili ti koji su kvarili stvari drugima. Hipiji su nas mrzili. Mi smo bili kompići sa Spirl Tribeom, DIY i Tonkom i bili smo među prvim ljudima koji su rejvali tamo. Mi smo bili milenijalci acid housea.

Mi smo bili prvi koji su svirali house i techno. Bio sam među prvim DJ-evima koji su svirali trake sa strane, a ponekad i između velikih bendova na velikim pozornicama, ili ih barem miksali skupa, i to je nešto na što ću oduvijek biti ponosan. Drugo ljeto ljubavi nije ostavilo velikog traga na Glastonburyu jer smo mi već dobro zagazili u stvari koje je acid house tek započeo raditi. Imali smo ogromnu limenu kadu dupkom punu čaja od gljiva i vojnom šatoru koji je funkcionirao kao bar. Svirali bi satima sa svojim bendovima, a potom bi satima svirali trake. Odustali smo i darovali čaj nekome. U ta vremena si stvarno mogao ući tamo bez lipe u džepu. Puno je stvari bilo besplatno, uključujući biti tamo. No jedne godine prodavači su svoju robu morali naplatiti, i stvari su se promijenile.

Goli muškarac s velikim drvenim štapom je stalno dolazio u naš bar i zahtijevao čaj jer je on 'ubojica zmajeva'. Mi smo mu rekli da je on zapravo igrač stolnog biljara. Potom smo mu rekli da ima neki zmaj u polju do nas i on je otišao provjeriti. Vratio se nazad blijed kao krpa bez truni krvi u licu. Upravo je po prvi puta vidio novu skulpturu zmaja koju su nedavno postavili. 'Ja sam igrač stolnog biljara' zaderao se i zaspao na jednoj od naših klupica pa smo ja i najsnažniji transvestit na svijetu odlučili iznijeti ga van poput bolesnika na nosilima, te ga ostaviti u najvećoj gužvi i gledati kako se teleportira u Danteov pakao. Slijedeći put kada smo ga vidjeli popeo se na jedan od tornjeva pored pozornice i drkao je po publici. Srećom, nismo ga nikada više vidjeli.

Bili smo prvi koji su se odijevali kao idioti. Jedne godine su došli neki ljudi iz Torture Gardena obučeni u ose od lateksa... i nešto je tu počelo. Sljedeće godine bio sam obučen u potpuno novu sudačku uniformu na šesti dan festivala i pričao sam samo o dijeljenju žutih i crvenih kartona. Ima nešto u vezi sudaca što nadilazi čak i autoritet policije i nije ti baš svejedno. Događalo mi se da mi hipiji plaču na koljenima jer im ne želim reći zašo su dobili crveni karton.

Nosili smo balske haljine i smokinge i plesali na cigane u Lost Vaguenessa s gay momcima i lezbijkama na house glazbu 20 godina prije NYC Downlow. Svaka generacija misli da je bila prva.

Jedne godine sam svirao na Radio 1 stageu 52 sata bez pauze. Dva i pol dana i noći sam miksao trake. Sa sobom bi nosio pun karavan ploča i CD-ova jer za razliku od početnika, znao sam koliko ove stvari mogu trajati. Setovi nisu bili dva sata, već osam, 16, 24!

Nemam osjet mrisa pa sam tako jednom curi spašavao vjenčani prsten iz hrpe govana. Jednom su me morali nositi s nastupa helikopterom jer mi je pukla kila, i ponosan sam što sam imao čast povratiti u jedinom čistom toaletu u medicinskom centru. Nikada nismo morali provjeravati kakvo će vrijeme biti jer je uzaludno. Ništa nas neće spriječiti u tome da se zabavimo.

Uvijek smo se nalazili kod Malenog Šatora za Čaj. Uvijek smo i zatražili malo malenog čaja malenim glasićem. Čak smo si i osigurali saunu i to je jedino mjesto u kojem smo svi bili čisti. Čak smo se potrudili i saznati koliko ljudi stane u 'Miniscule of Sound', a odgovor je 22 dok se jedan od zidova ne uruši.

“Beak! beak! beak!” još uvijek čijem taj liverpulski glas koji je prodavao kokain, kada su njega imali samo slavni. Nevjerojatna dizalica pred kraj svega i kada bi nam ponestalo goriva u tanku.

I nema političara, bez obzira kako su super, koji bi pokušao ili promislio o tome da nas pridobije. Jer smo šljam koji nije pristojan i svake godine glasa i mijenja mišljenja. Svake godine molio sam se da padne kiša, ne jer sam loša osoba, nego jer bi se tek tada zabavljali.

Kroz period od 15 godina pretvorili smo Glastonbury iz skorenog blata u ono što svi vole danas, a organizatori danas jedva priznaju naše postojanje i s veseljem su nas zaboravili sada kad odjednom svi žele ići tamo. Mi smo bili prvi koji su radili mnoge stvari u kojima vi danas uživate, ali pod prijetnjama nasilja od zaštitara i policije.

Gledati sve to na ekranu nije ni blizu toga kao i biti tamo, jednako kao što gledanje nogometa na TV-u nema veze sa igranjem u toj momčadi. I dok sam ja ovako sjetan, znam da ću opet poći i da kada pođem da ću se zabaviti svake minute. Naći ću nešto bizarno na periferijama i nikada neću vidjeti ni starletu ni falafel ni gitaru.

Isto tako znam da za svakog poznatog srednjeklasnog pop-up DJ-a, za svakog plastičnog DJ-a i za svaku loše odabranu megazvijezdu postoje djeca i radnici koji su tu prvi puta i koji će jednog dana poput mene pogledati unazad i reć " ovo je bilo nešto najbolje u mome životu".

Na kraju dana, na nama je da napravimo, i živimo, Ljeto Ljubavi svakoga ljeta.

Load the next article...
Loading...
Loading...