Search Show Menu
Home Latest News Menu
Dodaci

Talijanski ponos: Nova škola Italo Disca u Napulju

Grad njeguje vruć i vrlo talijanski stil dance glazbe

  • Jack Needham
  • 29 September 2017

Dolazim u Napulj nakon desetosatne vožnje vlakom kroz talijanski ruralni dio. Ovdje sam kako bih otkrio novu vrstu modernih Italo disca koji rađaju nešto što postaje poznato kao 'Napuljski Zvuk', odnosno 'The Napoli Sound'. Čuo sam o gradskom neprikosnovenom šarmu i izobilju razmetanja hrabrošću, o južnotalijanskoj romansi utkanoj u kamene pločnike i bogata dvorišta. No, sada kiši i velika planina Vezuv koja gleda preko Mediterana, ogrnuta je u oblake. "Nismo na ovo navikli u Napulju, no ne može sve biti savršeno," kaže Raffaele Arcella, aka Periodica Records , suosnivač Whodamanny, koji me pronašao kako se skrivam od kiše u kafiću.

Otkada su 70-ih godina napuljska imena kao što su Pino Daniele, saksofonist James Senese, Ernesto Vitolo i supergrupa Napoli Centrale stvorili glazbeni identitet Napulja, koji je fuzija jazz rocka i leftfield funka s posebnim, no nemogućom nijansom za definirati, a koja je standardna za život pored mora. "Ako ste živjeli ovdje, imate taj osjećaj u sebi i uvijek će biti tamo," kaže producent i suosnivač Early Sounds Recordingsa, Pellegrino Snichelotto. Njegov je mini LP iz 2016, ‘Periplo’, izgrađen na gradskom naslijeđu sa šest traka balearic jazza i tropicalie koja momentalno u vaš koktel, na prvo slušanje, stavlja kišobrančić; ekspedicija u "mediteranski disco", koji je bilo Napulja dekadama.

"Napulj je morska luka. Kada ploviš prema gradu s mora, luka izgleda kao da širi ruke prema oceanu, pozdravljajući različite ljude i tjerajući ih da se izgube u našim ulivama. Postoji volja za dijeljenjem jedni s drugima, a otvoreni smo i prema utjecajima, no važno je reći da volim Napulj iz istih razloga iz kojih ga i mrzim. Teško je, ponekad nije lagan grad za živjeti, no to se osjeća na ulicama. Reflektira se na glazbi ljudi, i na našoj također," kaže.

Kroz 80-te cvjetala je ogromna scena domaćeg elektronskog Italo disca, često kroz labele i distribuciju koje je osnovala Camorra kriminalni sindikat, koji su izbacivali stotine, ako ne i tisuće izdanja godišnje. Zamjena arpeggio bas linija za euro trance synth, Camorra glazbeni model još uvijek na neki način postoji do danas u 'neomelodico', podžanru talijanskog popa, koji se može naći samo u južnim dijelovima zemlje. Nekoliko ovih ranih izdanja se uopće moglo čuti izvan Napulja, i to kada bi staromodni odlučili prodati svoje prašnjave kolekcije na buvljacima. Iako su ova izdanja prošla generacije, ipak nisu otišle dalje od gradskih zidina, no utemeljile su karakterističan napuljski zvuk.

"Mnogi ljudi misle da je talijanska elektronska glazba samo Italo disco, glazba koja se radila 80-ih, ali Italo je sve što je napravljeno u Italiji dizajnirano za diskoteke, od prošlosti do danas," kaže Dario Di Pace. On ima solo glazbene ekspedicije kao Mystic Jungle, no zajedno s Whodamanny i Enrico Milord Fierro, ova talijanska supergrupa formirala je The Mystic Jungle Tribe, sintisajzerima opsjednut trio rođenih Napolitanaca. Između njih je uska zajednica kolekcionara, DJ-eva i party ljubitelja, Tribe se razmeće i s drugim projektima. Zajedno Arcella i Fierro imaju egzotične izlete kao The Normalmen, dok je pod Rio Padice monikerom, Di Pace izdao EP-eve za Clone i Dekmantel. Merko Palomba, Fabio Gits i Cristiano Cesarano čine Soul Express, važan dio napuljskog noćnog života, koji je doveo Pender Street Steppers, DJ Rahaan i Jayda G na Mediteran i uzrokovao blokiranu cestu u januaru ove godine, nakon nastupa napuljske ikone, Tonya Esposita.

U Napulju sam imao strahopoštovanje prema automobilima. Otprilike sam šest puta izbjegao smrt za dlaku od taksija, a jednom je pored mene prošao konvoj mopeda s klincima ne starijima od 14, koji su usput pisali poruke na svojim mobitelima. Za razliku od utrka na četiri i dva kotača po ulicama, život pješice se čini manje opasan po život. "Mi ovdje sve radimo lagano, nigdje se ne žurimo," kaže Arcella i pokazuje njihovu glazbu. Dok se ja i Arcella vozimo preko brda koja okružuju Napulj, stižemo u West Hill Studios, dvorište u kojem su Tribe proveli šest mjeseci i bezbrojne sate radeći na njihovom najnovijem LP-u ‘Plenilunio. Studio je skrivena špilja čuda, prepuna Casio sintisajzera, s plišanim tigrom u stvarnoj veličini i tarantulom koja ponekad dopuzi unutra. "Ovo mjesto je i njihovo," kaže Arcella opušteno.

Odavanje počasti njihovim korijenima je važno za Tribe. Dok preslušavamo 'Plenilunio' Raff pita "zvuči li ti talijanski?" barem četiri puta. Za Di Pacea, njegov prvi solo LP‘Tropical Interlune’ ima utjecaje američkih zvukova 70-ih i 80-ih. "U to sam vrijeme počeo slušati američki boogie i disco, no nakon nekog vremena sam se zapitao zašto bih tražio inspiraciju u kulturi koja nije moja? Ja nisam Amerikanac i to nije moja kultura, pa sam počeo otkrivati talijansku glazbu. Talijanski jazz funk, electronicu i disco, i sve je bilo nevjerojatno. Kada puštam DJ set, volim puštati talijanske trake jer..." napravio je pauzu. "Talijanskog ponosa?", upitah. "Naravno.", odgovara i dodaje: "Kada otkriješ i proučavaš ovu vrstu glazbe, ne možeš se više vratiti ničem drugom."

Štogod to bilo, Napolitanci su i više nego strastveni. Prilagodite se omiljenoj pozzeriji na isti način kao i nogometnom timu, a njihov pogled na glazbu nije ništa drugačiji. "Ovdje u Napulju, vrlo smo sentimentalni, u dobrom i u lošem smislu. Jedan si od mojih prijatelja? Ne, ti si brat, ti si krv. Ako si mi neprijatelj, ne mogu te više vidjeti, ne postojiš za mene," objašnjava mi Raff s očitim entuzijazmom. "Biti iz Napulja je karakterna crta, pa kada razmišljaš o 'napuljskom zvuku' razmišljaj o njemu na ekstreman način. Vodimo veliku brigu o tome što osjećamo, tako da je glazba iz Napulja ili ekstremno sretna, ili ekstremno tužna. Mi radimo glazbu samo kad smo sretni. Nesvjesno je ustvari, jer moramo imati dobre osjećaje kako bismo radili glazbu."

“Sve počinje od estetike," dodaje Dario, objašnjavajući njihov gotovo proročki pristup glazbu. "Mi ne razmišljamo koji tip glazbe želimo producirati, mi ga prvi zamislimo..." Uzmimo naslovnu traku 'Plenilunio' albuma, njihove glazbene interpretacija cvjetanja cvijeta, ili ‘Terrazza Sul Mare’, iz 2016 ‘Qvisisana’, koja vas odvodi na ‘Terrace On The Sea’, čak i ako slušate iz stana u sjevernom Londonu.

Idućeg sam dana hodao gradom na 28 stupnjeva i po suncu, prošao sam pored bezbroj ljudi uživajući u hladnom Peroniju, do Futuribile Records. Od otvaranja, u prosincu/decembru 2016, Futuribile je postao jedan od najvećih gradskih izvora talijanskog vinila, čije su stupove čvrsto držali Di Paceova i Cesaranova neumorna potraga za zaboravljenim trakama koje su trebale postati klasici. U jednom trenutku Dario mi pruža ploču s oprezom, jednu koja ima status svetog grala, a po čijem se omotu vidi da je prošla nekoliko generacija. To je 'Flour Music' od Hans & Romeo, izdana 1985, a trenutno se na Discogsu prodaje za nešto više od 200 eura. Poster hi-NRG heroine Sabrine Salerno ponosno stoji na oglasnoj ploči 30 godina nakon što je 'Boys, Boys, Boys' postala pool party himna; potvrda njihove ljubavi prema talijanskim ikonama.

Futuribile također djeluje i kao neslužbeni klub Early Sounds Recordingsa i njegovog podlabela Periodica, koji je formiran kako bi predstavio nove artiste i "vrlo lude stvari bez restrikcija," kako Dario opisuje, a od 2014. mrda plesnim podijima s izdanjima koja krive um, od Piyojo i Riccardo Schirò kroz plovidbu kroz Miami glazbu 80-ih u Zampera & Mutto. Međutim, Early Sounds Recordings je ono gdje je sve počelo; u izdavačkoj kući koja je od EAS001 2011. postala dom Nu Guinea duu, kojeg čine Lucio Aquilina i Massimo Di Lena.

Pod njihovim bivšim solo monikerima Lucio Aquilina i Massi DL su zgrabili pažnju Cocoona, Cadenza i Matthew Dearovog Spectral Sounda, koji su izdali neke od njihovih prvih ploča. "Oko 2006. smo se obojica upoznali s pravim ljudima, predstavili smo prava izdanja, počeli biti sve veći i veći i jednog smo dana mogli postati 'velike face', no to nije bio naš stil," prisjeća se Massimo njihovih ranih godina. Big room techno imao je svoje pozitivne strane - "fee je bio zbilja visok," prisjeća se Lucio - no kako je duo počeo uranjati sve više u funk, disco i jazz, njihov se ukus razlikovao. Kroz prosvjetljenje koje je donio Theo Parrish ("bio je savršen lik koji nam je približio da možemo puštati te trake u klubu i da će se ljudima svidjeti, kaže Massimo) rodio se Nu Guinea. “Danas kada nastupamo, uvijek steknemo nove prijatelje i tu smo gdje želimo biti. S ruljom smo za koju osjećamo da joj pripadamo.", dodaje Lucio.

Da je stil života u Napulju imalo opušteniji, bio bi ispod razine mora. Dan ovdje ne počinje dok malo ne padne temperatura, nakon 16h. Čak se ni nakon ljudi nešto previše ne naprežu. "U toplijim su zemljama ljudi uvijek opušteniji. Odete li u Brazil ili na Kubu, svi su usporeniji i opušteniji, a mi u Napulju imamo taj isti duh," misli Massimo. Možda se zbog ove veze toplije klime, Nu Guinea 2016 godine priključila francuskoj etiketi Comet Records za ‘The Tony Allen Experiments, kolaborativni projekt dua i bivšeg bubnjara Nigerie, Fela Kuti-a. Nedavno su tekstopisca Wayne Snowa učinili počasnim članom, produciravši njegov svjetlucavi ‘Nothing Wrong’ EP.

Danas, Nu Guinea je zamijenila Napulj Berlinom, no utjecaj techno grada nije ih povukao natrag, njihovim bivšim glazbenim identitetima. "Mislim da klima utječe na na šu glazbu, no na nas ne utječe hladnoća Berlina, radimo suprotno, a naša je glazba egzotičnija.," govori Massimo. Novi album 'Amore' izlazi na novoformiranoj etiketi dua NG Records, koji je posveta gradu iz kojeg su otišli, romantična posveta ljubavi kroz medij palm tree funka. "Toliko smo povezani s Napuljem da ne vidimo udaljenost. Taj grad je naš mali otok sreće i to se neće nikad promijeniti."

Posljednjeg dana mog boravka, vozili smo se 45 minuta van grada do obale Torre del Greco za Famiglia Discocristiana. Nalazi se u samom podnožju Vezuva, na mjestu uz more nazvanom Café Street 45, gdje je moderni dnevni Club Tropicana. Pića nisu besplatna, no talijanski negroni je vrlo jak. Dolazi domaćin Lorenzo Sannino kojeg Raff opisuje kao "Italiju u jednoj osobi," i Cesarano me informira da "postoje ploče koje samo postoje u Lorenzovoj torbi." On je napolitanski DJ Harvey, a njegovi mjesečni partyji postali su popularni među lokalnim plesačima te zavidnim 'diggerima' koji pokušavaju uloviti djelić neke od ploča koje je gotovo nemoguće vidjeti. "Mogao bih ti reći, ali morao bih te ubiti," kaže Sannino na moje pitanje odakle dolaze ploče iz njihovih rijetkih kolekcija.

Gledajući na obalu i odvojen od desetometarske litice bijelom ogradom, terasa Café Street 45 gleda na zapadu na Sorrento, Napulj na Istoku i (ako se nagnete) otok Ischiu. Na moru svijetle baklje, dok ribari provode petak navečer loveći lignje, no na kopnu Sannino i njegov gost večeri, minhenski selektor La Discoboulet puštaju usporene serenade, čudni disco iz svih krajeva planeta. "Ponekad, moji prijatelji i ja odemo u planine i puštamo svoje nove trake na otvorenom, kako bismo vidjeli kako se zvuk širi kroz doline. Ustvari, idemo na mjesta gdje se osjeti snažna konekcija između Napulja i svete atmosfere ili drevne folklorne inspiracije," govori Sannino te unatoč mom ukorijenjenom skepticizmu prema glazbenoj spiritualnosti, njegov jedinstven pristup DJ-ingu čini se da ima savršenog smisla, dok je istovremeno nemoguć za opisati. Osim usamljene ploče James Browna te Talking Heads ‘Girlfriend Is Better’, selekcije noći na Shazamu se nisu prikazivale, tjerajući me da uživam u trenutku, koji je u modernom clubbingu postao luksuz koji svima nedostaje. "Nešto jedinstveno ovdje pripada," kaže Sannino, pokušavajući istaknuti zašto to Talijani rade bolje. "Ne može se to izraziti riječima, nego samo kroz glazbu."

Load the next article...
Loading...
Loading...