Intimne, nostalgične fotografije ranih dana techna u 90-ima

Godine 1988., kada je mladi Werner Amann tek izašao iz škole u Bavariji u južnoj Njemačkoj, otputovao je na 'low budget' city break u London. Bio je na nekim manjim “dance partyjima” u svom rodnom gradu, ali među bivšim gradskim industrijskim područjima pronašao je novi zvuk koji je bujao među skladištima i poljima oko M25.

“Sa sobom sam ponio svoj fotoaparat, ali nisam fotografirao na warehouse partyjima”, kaže. “Ali to je možda bio moj prvi pravi susret s acid houseom.”

Privučen energijom, uskoro će se redovito naći na vikend partyjima. No budući da je započeo studij fotografije nakon što se preselio u Berlin, sad bi ponio sa sobom i svoj fotoaparat, te bi snimao portrete posjetitelja klubova u svim stanjima, od plesa, pušenja cigareta, do spavanja u nekom mračnom kutu, pa čak i mladog Richieja Hawtina koji vrti vinile 1994. godine.

Posjećujući partyje većinom u Berlinu, i to sada već legendarna techno mjesta kao što su E-Werk, Tresor i Love Parade, Amann bi također putovao izvan grada u druge dijelove Njemačke i šire – zabavljajući se na Maydayu u Dortmundu, Omenu u Frankfurtu, na underground partyjima u Sjevernoj Rajni, u Limelightu i Sound Factoryju u New Yorku, do parada u Zürichu i Parizu.

Sada, kopajući slike iz opsežne arhive sastavljene od tisuća i tisuća snimaka, niz njegovih slika je svrstan u njegovu novu knjigu fotografija nazvanu 'Kein Morgen'. Ta poruka “bez sutrašnjice”, što knjiga u prijevodu znači, svojevrstan je hommage trenutnom, 'zaboravi-sve ostalo' stanju uma noćnog tulumarenja. “Samo je važno biti ovdje i sada i to iskusiti s drugim ljudima,” Amann objašnjava što je bilo tako primamljivo u toj sceni. “Postojala je određena svježina – techno i druga plesna glazba još uvijek je bila relativno nova i provokativna, a mogućnost da to dokumentiram kroz fotografije me privukla.”

Danas je na mnogim mjestima u Berlinu, ali i u sve većem broju underground prostora diljem svijeta, zabranjeno fotografiranje unutar kluba. No početkom 90-ih bilo je uobičajeno da ljudi lutaju plesnim podijima i fotografiraju. “Rijetko sam bio jedini s kamerom”, kaže Amann. “U mnogim slučajevima bilo je nekoliko fotografa – gledajući sada unatrag, moglo bi se reći da je to bilo svježe i nevino vrijeme [ranih 90-ih], ali techno i rave već su bili prilično veliki i također pomalo medijski događaj.”

Nakon pada Berlinskog zida 1989. i ponovnog ujedinjenja Istočnog i Zapadnog Berlina, techno je eksplodirao u podzemnoj kulturi noćnog života grada, kao izraz slobode i jedinstva, nakon godina goleme fizičke razdjelnice koja je prolazila kroz srce grada. “Imao sam osjećaj da bih mogao dokumentirati nešto vrlo posebno i također nešto značajno i povijesno”, kaže Amann. “Posebno s obzirom na to kako se techno scena razvila u Berlinu - to je bila paralela s razdobljem nakon zida.”

Hvatajući rane sate, faze iščekivanja partyja, prostore za pušenje i afterpartyje – Amannove slike izbliza i s osobnim detaljima istražuju euforične uspone i umorne padove noćnog izlaska. Istraživanje ovih pojačanih emocija koje su duge večeri lišene sna Amanna posebno privlačile: “Vidite ljude u različitim stanjima ekstaze, usamljenosti do povezanosti, dosade”, objašnjava. “Klub ili rejv je vrlo koncentriran, zgusnut prostor u kojem možete proživjeti sve te čisto ljudske emocije.”

Knjiga također pokazuje prepoznatljivu, ali međusobno povezanu estetiku i stilove techno kulture diljem svijeta, od crne kinky kože, do šarenije mode New Yorka. Na kraju, partyji su bili mjesta gdje su se ljudi jednostavno mogli izraziti. “Mislim da danas postoji više mjesta na kojima se možete izraziti bilo kojom vrstom odjeće koju nosite”, kaže Amann. “Ali u to je vrijeme klub bio jedno od rijetkih mjesta gdje si mogao nositi bilo što. Klub ili rejv, bilo je to kao pozitivna utopija, gdje su se mogli okupiti svakakvi ljudi,” nastavlja. “Bilo je to vrlo posebno mjesto, gdje ste mogli naći razne vrste ljudi koji se okupljaju i bježe od sivila života oko njega.”

'Kein Morgen' Wernera Amanna objavio je Spector Books.