Search Menu
Home Latest News Menu
Blog

Hoće li se ikada ponoviti još jedno "Ljeto Ljubavi"?

Iskreno se nadamo da hoće

  • Mixmag Adria
  • 26 May 2018

Za one među nama koji su premladi da bi ikada okusili punu veličanstvenost koja je bila Ljeto ljubavi, bilo je uzbudljivo: kao da se najnevjerovatnija avantura odvija upravo pred nama. Ne samo u glazbenom novinarstvu ili Top of the Pops, već na naslovnim stranama tabloida, na TV vijestima, a najbolje reportaže su stizale od starije braće i sestara koji su vikendima uživali u tim avanturama. Trčali su preko cijele zemlje, bježali od policije, grlili strance, plesali u poljima s ljudima iz That Londona, gledali sunce kako izlazi dok sjede na haubama automobila, a potom brže bolje produžili na slijedeći party. Sve to prepričavalo se sa sjajom u očima, kao da je sve to bilo nešto više od same zabave, ali to nešto se dogodilo njima.

Teško je opisati koliko je zapravo parohijalna, rasistička i homofobična Velika Britanija bila 80ih. Konzervativna vlast je bila sve što smo znali i činilo se kao da joj nema kraja. Zavrnuti rukavi i neuparene čarape za mnoge su bili vrhunci bunta, a čak i u malom trgovačkom gradiću poput našeg, nasilje je bila omiljena noćna zabava. Ako vas je počela zanimati alternativna glazba, kao što je mene sa 14. godina, tada ste znali da to znači odlaske na gaže i preuzimanje života u svoje ruke. Nije bilo budžetnih aviokompanija, interneta, TV je imao četiri kanala koji nisu radili po noći, a Ibiza je bila mjesto za pop zvijezde, čudake i veoma bogate ljude. Nitko skoro nije ozbiljno putovao i često je u zraku bio osjećaj da su jedina zadovoljstva u životu John Peel i cider. Ukratko bilo je žestoko sranje. Pa kada su počeli razgovori da će netko uzeti mobilni telefon (!) kako bi kontaktirao misteriozne organizatore (!!) zabava na kojima su ljudi uzimali droge od kojih su se svi voljeli (!!!), naravno da nas je to zanimalo.

1990. kada sam počeo rejvat kako treba, pratio me osjećaj da još uvijek party nije u punom zamahu, a sve što mi je bilo obećano bilo je tu: delirij, energija, sudar rasa/klasa/seksualnosti, osjećaj da svi sudjeluju kao jedan kolektiv. Ljeto je odavno završilo ali je ljubav još uvijek bila tu. U stvari, ako me pamćenje služi, usprkos "nikad neće bit kao osamdeset-osme" floskulama, i usprkost tome što su glazbene i društvene različitosti jačale (pogotovo podjela na rave i club zvuk) sve do 1993. ljubav i jedinstvo se nisu potpuno raspali. Raspali su se u jungle, goa, trance, handbag i mnoge druge. Do te točke ništa nije bilo razdvojeno više od jednog stupnja, bilo da naginjete američkom houseu, brzim breakbeatovima ili nećem drugome bilo je dovoljno traka za sve da budu zadovoljni, a bilo ih je dovoljno jer su isti ljudi i pravili i izvodili te trake.

A to je bila žarišna točka te eksplozije: ne jedinstvo u nekom apstraktnom smislu poput 'hej-wow-amo-se-svi-voljet-idržat-za-ruke, nego u smislu gdje su se ljudi povezivali, djelili ideje i vještine. 1988. Ništa se nije moglo dogoditi bez velikih nogometnih firmi i njihovih međugradskih veza i neutažive žeđi za avanturom. Nije se moglo dogoditi bez reggae soundsystem kulture, bez mreže gay klubova, koji su već uspostavili house glazbu u UK, bez klanova poput Psychick Youth, Club Dog ili Spiral Tribea, bez soul vikendaša, bez bogatih Tacherinih maminih i tatinih sinova i kćeri, bez mladih u modi i bez funky dreadlocksa. Bez gangstera koji su vidjeli brzu zaradu i bez ljudi koji su već neko vrijeme organizirali zabave po skladištima Londona, Leedsa i Bristola. I naravno, bez mene i mojih prijatelja, koji smo bili sasvim obićna braća i sestre koji su "posuđivali" stare Peugotove 205ice kako bi ludovali u M25ici.

Da, činjenica da su svi u isto vrijeme imali svoj medeni mjesec sa ecstasyem je bila najveći dio toga što je omogućilo da se Ljeto Ljubavi dogodi. Ljudi koji se nikada ne bi normalno sreli su odjednom najbolji prijatelji (doduše, sa cijenom od 15-20 funti mnogi su se ipak odlučili za lakši budžet te uzimali speed i acid, što je dodalo još jednu dimenziju već postojećem kaosu). Plimni val razvoja tehnologije je imao i svoj značaj, promotori opremljeni mobitelima, flyerima i hiper socijalnim vještinama, prodavaonice glazbe te ekipe su se svi povezivali na načine koji su za to vrijeme bili revolucionarni, a danas ih uzimamo zdravo za gotovo. Normalizacija multikulturalizma je odigrala svoju ulogu. Da, rasizam je još uvijek buktio, ne možemo bit utopisti, toga je bilo i unutar acid housea, ali mnoge stvari su se drastično mjenjale. Rave meltdown se zasigurno može gledati i kao primjer poigravanja sa identitetima građana UK bazirano na različitosti.

Može li se to opet dogoditi? Većina te magije 88' je bio osjećaj povezanosti, činjenica da su ljudi izlazili iz svojih sigurnih mjehurića, upoznavali se po prvi puta, započinjali razgovore s "od kud si i na čemu si?" i radili na vezama od tud. Danas smo već povezani, možda i više nego što bi zaista trebali biti. Cijeli svijet je nadohvat ruke, pa se postavlja pitanje može li se ponovno zapaliti plamen znatiželje, istraživanja i avanture? Na jedan način mislim da može: znamo da svaki put kada smo proveli dobru noć, vikend ili ljeto – gdje kokain i ketamin nisu dominirali scenom, tad smo upoznali nove ljude, prijateljstva a ponekad i ljubavi. U tim trenutcima povezujemo se s vrijednostima koje smo tada stvorili, povezujemo se s ljudima, s idejama.

Na mjestima poput Tblisi, Georgia, vidimo minijaturne acid house revolucije koje se događaju iznova. Još uvijek je sve moguće, sve je važno, čak i kad te revolucije ne pogađaju svih u isto vrijeme. Da prafraziram sci-fi autora Williama Gibsona "Slijedeće ljeto ljubavi je već ovdje, samo je nejednako raspoređeno". Jedna stvar je sigurna, s: ksenofobijom, dezinformacijam, filter bubble dogmama i vjerom u naš individualni hype, te zaluđene, oznojne stvarne veze su potrebne danas jednako kao što su bile potrebne 80ih.

Next Page
Loading...
Loading...