Search Menu
Home Novosti Menu
Blog

Kronike plesnog podija: Discotheque

Otpor nacističkoj cenzuri po pariškim podrumima (I.dio)

  • Arsen Pavešić
  • 23 May 2019

U novoj rubrici ''Kronike plesnog podija'' autora Arsena Pavešića, Mixmag Adria donosi vam priču o nastanku disko klubova u Europi...

Riječ discotheque u oksfordski rječnik ulazi 1959., a u hrvatsko-srpski ju uvodi Bratoljub Klaić, u svom izdanju ''Rječnika stranih riječi'' iz 1978. pa kaže kako pojam dolazi iz francuskog jezika i predstavlja kolekciju gramofonskih ploča u posjedu pojedinca ili ustanove. Povijest kaže kako je bila riječ o izvjesnim pojedincima iz francuskog pokreta otpora koji su, negdje od 1942., puštali svoje kolekcije swinga po podrumima okupiranog Pariza i tako prkosili nacističkoj cenzuri. Jedna od lokacija bila je ispod hotela u ulici Rue de la Huchette, gdje i danas djeluje jazz klub Le Caveau. Doduše, ne postoji podatak o naslovima koji su se puštali, ali gotovo je sigurno da se čagalo na:

''In the mood'' (Glenn Miller)

''Sing, sing, sing'' (Benny Goodman)

''It don't mean a thing'' (Duke Ellington)

Za razliku od pojma disc jockey, kojeg je prvi izgovorio radijski voditelj Walter Winchell još 1935., nije poznato koji je francuski otporaš osmislio naziv discotheque. Možda se iza te ideje krije Paul Pacine, čija funkcija u francuskom pokretu otpora nije razjašnjena, ali je zato poznato da je bio jedan od najvećih kolekcionara jazz i swing glazbe u Parizu i upravo je on stajao iza pokretanja prvog pravog disko kluba u Parizu (i na svijetu), svega 2 godine nakon kraja rata. Whisky A Go Go otvoren je 1947. (riječ je, navodno, o istom lokalu koji je kasnije preimenovan u Rock'n'Roll Circus i u kojem je 1971. život izgubio Jim Morrison). Klub je dobio naziv po američkoj žestici koja je nakon rata postala vrlo popularna među Parižanima i atraktivnim plesačicama/animatoricama.

Rue De La Huchette, Pariz

Očito je da je među francuskim otporašima postojao svojevrsni disko lobi koji je iskoristio poslijeratni kaos kako bi se izborio za svoje interese. Činjenica je da su imali legitiman argument – underground (doslovno) zabave kao bunt protiv njemačke okupacije. Okolnosti za tako rano otvaranje disko kluba u Parizu stvorene su, ironično, upravo zbog te iste okupacije. Poznato je da su gradske vlasti, u strahu od njemačkog ''blitzkriega'', u lipnju 1940. predale grad, bez ikakvog otpora. Na sličan je način Pariz i oslobođen, u kolovozu 1944., uz minimalan otpor i povlačenje Wehrmachta pa je, za razliku od većine europskih gradova, rat za Parižane prošao bez većih šteta. Grad je tako stekao uvjete za puno bržu normalizaciju života od, primjerice, razorenih Berlina ili Londona. K tome, ako izostavimo istočnoeuropske metropole koje su nacističku čizmu zamijenile onom sovjetskom te čitav Pirenejski poluotok pod diktaturom Franca i Salazara, Pariz je logičan kandidat za otvaranje prvog disko kluba. Koliko je taj potez bio preuranjen govori i činjenica da je prvi val otvaranja sličnih klubova desio tek 10-ak godina kasnije. Tome u prilog idu i glazbeni trendovi s kraja 40-ih i početka 50-ih godina. Džezeri koji su stvarali plesni swing otišli su u, manje plesni, a više eksperimentalni bebop, a publiku diljem svijeta osvajaju vrhunske vokalne izvedbe velikana poput Franka Sinatre, Elle Fitzgerald ili Billie Holiday. Samim time, glazbeni profil kluba Whisky A Go Go ostaje enigma, a velika je vjerojatnost da se i dalje oslanjao na kolekcije Paula Pacinea i sličnih. Taj jaz u produkciji plesne glazbe pogodovao je eksploziji novog, plesnog, zvuka sredinom 50-ih i prvih rock'n'roll izdanja kao što su:

''Rock around the clock'' (Bill Haley)

''Tutti frutti'' (Little Richard)

''Shake, rattle and roll'' (Big Joe Turner)

Jedna od prvih koja je prepoznala taj trend bila je DJ-ica iz kluba Whisky A Go Go, Regine Zylberberg koja je, 1953. prva odlučila upotrijebiti dva gramofona i omogućiti neprekidno puštanje glazbe.

Husar, Rijeka

Društvo prijatelja zabavne muzike

No prije nego se posvetimo Regini, osvrnimo se na jednu epizodu koja prkosi logici i dotadašnjem tijeku događaja, a desila se kod nas, u bivšoj Jugi, točnije u Rijeci 1957., kad je skupina mladića, udruženih u ''Društvo prijatelja zabavne muzike'' pristupila tadašnjem vijeću Narodne omladine s idejom o pokretanju plesnih večeri za riječku mladež. Ideja se rodila u studiju Radio Rijeke, gdje su spomenuti mladići puštali ploče nedjeljom poslijepodne. Glazbena selekcija bila im je vrlo suvremena, čemu su svoj doprinos dali prijatelji i rođaci pomorci koji su ih opskrbljivali rock'n'roll novitetima iz inozemstva. S obzirom na ograničenost financijskih i tehničkih resursa, ideja je bila da se, umjesto angažmana vokalno instrumentalnih sastava, puštaju ploče s gramofona na razglas. Neobična ideja prvotno je odbijena, no naposlijetku je Društvu dodijeljen jedan neuređeni podrumski prostoru centru Rijeke. Radnom akcijom podrum je očišćen i uređen, sklepana je razglasna oprema pa čak i ventilacija, a glazba se puštala prvo s jednog, a potom s dva gramofona. Naziva diskoteka ili disko klub u tadašnjem jeziku nije bilo, stoga je klub nazvan – Husar, gdje se ''ples s ploča'' održavao svake subote i nedjelje od 18 do 23 sata.. U kojoj je mjeri, izvan granica bivše države, odjeknula priča o ''socijalističkom disku'' nije poznato, ali unatoč tome što je Jugoslavija bila prilično atipična socijalistička država, Husar će ostati zabilježen kao jedan oksimoron svog doba i kronološki, sasvim slučajno, drugi disko klub u Europi (!!!)

Regine Zylberberg

Regine

Je li Regine Zylberberg ikad saznala da se, iste godine kad je odlučila napustiti Whiskey A Go Go i otvoriti vlastiti klub, negdje u Jugoslaviji već puštao rock'n'roll s dva gramofona? Ako je i saznala, nije to nikad spomenula u svojim intervjuima, u kojima je, s ponosom isticala kako je prva koristila dva gramofona za puštanje glazbe. Regine je rođena u Belgiji, u obitelji poljsko-židovskog porijekla, zbog kojeg je djetinjstvo provela skrivajući se po samostanima u Francuskoj. Kraj rata dočekala je sa 16 godina u Parizu. Uslijed opće euforije udala se za stanovitog Leona Rothcagea, borca za slobodu, bliskog krugovima u kojima se kretao i Paul Pacine. Regine, crvenokosu, atraktivnu ljubiteljicu mode i glazbe, Pacine je odlučio zaposliti u klubu kao garderobijerku. Nekoliko godina kasnije, Regine je postala menadžerica kluba. Supruga je ostavila. Židovsko porijeklo koje ju je, pod nacističkom okupacijom, moglo stajati glave, donijelo joj je sreću kad je odlučila pokrenuti vlastiti klub. Navodno joj je kredit za klub Chez Regine dao Edmond Leopold de Rothschild, inače stalni gost kluba Whiskey A Go Go.

Chez Regine, kraj 50-ih

Chez Regine otvoren je početkom 1958., u četvrti Saint Germain des Pres, popularnoj zbog svoje multikulturalnosti, brojnih barova i kavana, umjetničkih ateljea i uličnih glazbenika. Regine je u klubu bila DJ, dekorater, hostesa i zabavljačica, a publiku je bila miks američkih vojnika, studenata iz afričkih kolonija, izbjeglica iz Španjolske i Portugala te domaćih ekscentrika. Prema riječima same Regine, glazba je bila najveća promjena u odnosu na prijašnji klub, gdje je postala monotona i dosadna, a do otvorenja 1958. rock'n'roll je već uzeo maha pa su se na njenoj playlisti tako našli hit singlovi kao što su:

''Jailhouse rock'' i ''Hound dog'' (Elvis Presley)

''Johnny B. Goode'' (Chuck Berry)

''Miss Molly Good Golly'' (Little Richard)

''Great balls of fire'' (Jerry Lee Lewis)

Ali i neke latinoameričke pjesme:

''La bambe'' (Ritchiea Valens)

''Tequila'' (Daniela Flores)

''Banana boat'' (Harryj Belafonte)

Whisky A Go Go joj možda više nije odgovarao po glazbi, ali odgovarali su joj razni celebrityji koji su tamo zalazili pa je iskoristila svoje kontakte i u Chez Regine dovukla razne face kao što su John Wayne, Gene Kelly, pakistanski princ Aly Khan, Charlie Chaplin, Robert Mitchum, Salvador Dali, Ava Gardner ili Vojvoda od Windsora i njegova supruga Wallie. Regine, koju je 70-ih godina New York Post nadjenuo titulu Queen of the night, na vrhuncu svoje franšize imala je 23 noćna kluba diljem svijeta.

Jockey Tanzbar

Aque Grani

Do kraja 50-ih godina, Europa je doživjela otvaranje još samo jednog disko kluba i to, pomalo iznenađujuće, u SR Njemačkoj. No to se nije dogodilo u nijednom njemačkom velegradu, a današnja prijestolnica klupske kulture Berlin tada je bio prijestolnica hladnog rata, što će i ostati narednih 30 godina. Prvi njemački disko Jockey Tanzbar otvoren je 1959. u gradiću Aachenu, na granici s Belgijom, poznatom kao Aque Grani, još iz vremena Rimskog carstva po svojim termomineralnim ljekovitim vodama. U 2.svj. ratu pertrpio je golema razaranja, a ušao je u povijest kao prvi njemački grad u kojeg su ušli saveznici. Jockey Tanzbar otvoren je prvo kao restoran, ali nakon prve godine slabog poslovanja, vlasnik je odlučio angažirati Klausa Quirinija koji je, pod pseudonimom DJ Heinrich počeo održavati plesne večeri, na kojima je puštao ploče s rock'n'roll hitovima. Zbog blizine granice s Belgijom i Nizozemskom, lokal je doživio instantni uspjeh, a jedna od zanimljivosti bio je dress code za gospodu – kravata, bez koje ulaz nije bio dozvoljen. Klaus Quirini je potom postao predsjednik prve njemačke udruge diskoteka u Njemačkoj, a 2000. je objavio i knjigu ''Der Disc-Jockey: die Geschichte der Discotheken'' – njegovo viđenje povijesti disko klubova, u kojoj navodi kako je upravo Jockey Tanzbar prvi disko na svijetu, a on prvi DJ...

U drugom nastavku Kronika plesnog podija bavit ćemo se 60-im godinama, twist ludilom, valom otvaranja disko klubova kojeg su zajahala i neke ex-Yu destinacije te nastanku beatmatchinga u New Yorku...

Next Page
Loading...
Loading...