Search Menu
Home Latest News Menu
Blog

Kronike plesnog podija: Discotheque (II. dio)

Od twista do disca

  • Arsen Pavešić
  • 30 May 2019

Za I. dio klikni ovdje.

60-e godine prošlog stoljeća pamtimo kao period vrhunca polariziranog svijeta, na korak do 3.svj. rata, ali i period ekonomskog uzleta mnogih europskih država. Kvalitetniji životni standard odrazio se na stil života pa tako i na glazbu i industriju zabave. Iako je Pariz još uvijek uživao status europske prijestolnice noćnog života, val otvaranja disko klubova do kraja desteljeća zahvatio je Englesku, Italiju, Španjolsku, Nizozemsku i – Jugoslaviju. Svijet je prvo ujedinio twist, zatim su ga zaludjeli Beatlesi i Stonesi pa i hipijevska kontrakultura.

Dick Clark, američki TV voditelj, ušao je u povijest kao prva prava TV zvijezda, a njegov glazbeni show American Bandstand jedna je od najdugovječnijih emisija u SAD-u (ispred nje su samo Saturday Night Live i kviz Jeopardy). Emitirala se od 1952. do 1988., a početkom 60-ih je uvela i nastupe glazbenika. Chubby Checker, mladić iz Philadelphie, sa svojim hit-singlovima ''The twist'' i ''Let's twist again'' bio je među prvim glazbenim gostima. Iako je ''The twist'' bila obrada singla Hanka Ballarda iz 1959., Checkerova je verzija postala planetarno popularna, kao i specifičan ples twist koji se plesao u prvim njujorškim klubovima, Shepheard's, Peppermint Lounge i Le Club te se ubrzo proširio na sve kontinente i postao prvi globalni plesni fenomen u povijesti. Paralelno s twist ludnicom, u Liverpoolu se osnivao bend koji će izazvati iduću globalnu maniju - Beatlemaniju. Pohod Beatlesa i londonskih Rolling Stonesa na svjetske top ljestvice, stadione, koncertne dvorane i klubove tadašnji su mediji prozvali ''britanskom invazijom''. Posebno veliku pažnju izazvala je u SAD-u, budući da su rock'n'rollom dotad vladale američke glazbene ikone kao što su Elvis Presley, Beach Boys, Buddy Holly, Chuck Berry ili Roy Orbison. Dok su Stonesi od početka njegovali imidž zločestih dečki, Beatlesi su osvajali svojim dječačkim izgledom i hitovima poput ''Love me do'', ''She loves you'' ili ''A hard day's night''. Rock'n'roll, a i Beatlesi skupa s njim, do kraja 60-ih mutirali su nekoliko puta, a '68. na legendarnom Woodstocku, razne r'n'rfrakcije po prvi put su se mogle čuti na jednom mjestu. Istovremeno je plesna, klupska glazba otišla u smjeru r'n'b trenda, iz kojeg će nastati i prototip disko zvuka. Krajem 60-ih plesalo se i na:

Aretha Franklin – Respect (1967.)

Turtles – Happy together (1967.)

Marvin Gaye – I heard it through the grapevine (1968.)

Sly & The family stone – Dance to the music (1968.)

Stevie Wonder – My cherrie amour (1969.)

Glazbene mutacije pratili su i sve brojniji disko klubovi i njihovi DJ-i, među kojima je prednjačila nova londonska scena. Kolijevka londonskog noćnog života svakako je kvart Soho u West Endu koji je i danas poznat po brojnim barovima, restoranima i klubovima. Prvi jazz klubovi u Sohou otvoreni su još krajem 40-ih. Među najpoznatijima su bili Ronnie Scott’s Jazz Bar, The Flamingo Club i The Four Aces, ali korijeni disko klubova ne leže u nijednom od njih, već u tzv. coffee barovima koji su postali trend krajem 50-ih. Umjetničke kavane, u kojima se okupljala beatnik generacija, počele su, početkom 60-ih, organizirati ilegalne plesnjake u večernjim terminima, bez valjanih dozvola za točenje alkohola. Najpopularniji su bili Les Enfants Terribles, Le Macabre, The 2i’s i Moka. No prije nego što je u Sohou otvoren klub La Discotheque 1964., jedan ga je drugi kvart londonskog West Enda pretekao. Mark Birley, čiji je otac Oswald bio službeni portretist britanske kraljevske obitelji, otvorio je '63. klub Annabel's u Mayfairu, ali s obzirom da je funkcionirao kako members-only klub, prava gradska klupska scena ipak se stvarala u Sohou.

The Scene, London 1964

La Discotheque slijedili su The Scene i Le Duce, a neki od DJ-a koji su ondje puštali ploče bili su Ian Samwell, Guy Stevens, Jeff Dexter , John Peel i Duke Vin, Jamajkanac iz Kingstona, poznat po tome što je konstruirao i iznajmljivao prve klupske razglase u V.Britaniji. Duke Vin je '73. pokrenuo i poznatu uličnu paradu, Notting Hill Carnival. Osim Londona, '63. je i Manchester većimao svoj prvi klub. Twisted Wheel je kombinirao live svirke i DJ večeri, a američke r'n'b i soul ploče puštali su Roger Eagle i Bob Dee. Njihova glazbena selekcija dobila je naziv Northern Soul.

Jedna od europskih država koja 60-e pamti po uspjesima je Italija. Industrijalizacija i urbanizacija pretvorile su ju u velesilu, a važan segment tog razvoja odigrala je planska migracija stanovništva s ruralnog juga u gradove. Osim toga bilježi se i razvoj turizma na ligurskoj i jadranskoj rivijeri te starim jezgrama Rima i Venecije. Temperamentni južnjaci u kombinaciji s mladim turistima bili su idealni za disko klubove. Prvi među njima bio je Club 64 u gradiću Portoferraio na otoku Elba, između Korzike i zapadne obale Apeninskog poluotoka, inače poznatom po Napoleonovom egzilu. Club 64 otvoren je 1964. u vili grofice Marine Weiss di Valbranca, u staroj jezgri Portoferraia.

Piper Rim 1965; Paradiso Amsterdam

Manje od godinu dana kasnije je i Rim dobio svoj prvi disko klub – čuveni Piper koji je, u početku, bio pravi kulturni centar: klub, galerija i koncertna dvorana u kojoj su stasala neka velika imena talijanske pop scene kao što su Rita Pavone, Patty Pravo, Fred Bongusto ili Dik Dik. Glazbena shema Pipera bila je kombinacija DJ programa i live svirki, a do danas je stekao kultni status kod niza generacija mladih Rimljana. Krajem 60-ih Milano se pretvarao u novi epicentar modne industrije, a lavinu klubova koji će ga pretvoriti u još jednu meku noćnog života pokrenuo je 1969. klub Nepentha.Do kraja desetljeća otvorit će se i prvi disko u Španjolskoj, Pacha u Sitgesu pored Barcelone te amsterdamski Paradiso.

Ako izuzmemo Jugoslaviju koja je 60-ih nastavila graditi svoj imidž ''između istoka i zapada'', jedini disko klub s one strane željezne zavjese bio je Music F u Pragu koji je ujedno bio i kino i svratište tadašnjih umjetnika i osobenjaka. Među njima su bili i Jan Beneš i Oscar Gottlieb, mladi kolekcionari ploča koji su '69. ondje počeli organizirati plesne zabave i puštati ploče. Čehoslovačka je tad već imala na snazi jaku cenzuru na stranu glazbu, kao i sve socijalističke zemlje. Na radiju se mogla čuti samo domaća glazba, a za svako javno izvođenje glazbe uvjet je bio minimalno 50% programa na češkom ili slovačkom jeziku. Kako bi svojim građanima omogućili slušanje popularne glazbe, državna izdavačka kuća Supraphon predložila je svojim pjevačima da počnu raditi prepjeve stranih hitova, a jedan od promotora tih izdanja postao je i Jan Beneš koji se 70-ih zaposlio u Supraphonu. Sve do kraja 80-ih Česi su izdavali na stotine prepjeva koji su se nesmetano puštali na radiju i u klubovima, a neke od najranijih uspješnica su bile obrade Nancy Sinatra – These boots are made for walkin'( Yvonne Přenosilová - Boty proti lásce) iz 1966., Tom Jones – It's not unusual ( Pavel Novak – Jeden týden) iz 1967. i Harry Belafonte – Matilda (Milan Chladyl – Matylda) iz 1969.

Diskoteka Kod Laze Šećera; Beograd, Disco Bar 72, Opatija

Jugoslavija nije imala rigoroznih cenzura na stranu glazbu, ali je forma prepjeva stranih hitova svojedobno bila vrlo popularna u Jugotonu, a uspješni u tome bili su i Gabi Novak, Mišo Kovač, Josipa Lisac, Miki Jevremović, Zdenka Kovačiček, Ljupka Dimitrovska i dr. Prepjevi su bili popularni na TV i radijskim postajama, ali i u disko klubovima kojih se u bivšoj Jugi do kraja 60-ih otvorilo čak pet, od toga tri u Opatiji. Kronološki su to: Amfora, otvorena '64. u Jelsi, na Hvaru; beogradska Diskoteka kod Laze Šećera otvorena je '67., baš kao i Club 57 te Pirat u Opatiji, gdje je '69. otvoren i Disko bar 72. Iako su svi klubovi imali isključivo DJ program, nijedan u svom nazivu nije nosio kategoriju disko kluba – jednostavno zato što nije postojala. Najbliži tome bio je je Pero Ivušić, poznat kao Pero Francuz koji je, svojoj Amfori u Jelsi, nadjenuo naziv night club.

Lazar Šečerović

U Beogradu su Saša Nikolić te braća Milan i Lazar Šećerović došli na ideju da u podrumu raskošne vile u kojoj su živjeli pokrenu disko. Vila koju su nasljedili od svog pretka, nekadašnjeg srpskog ministra pravde Jevrema Grujića i danas je zaštićeni spomenik kulture. Osim toga, nalazi se na odličnoj lokaciji, tik uz kultni teatar Atelje 212. Nikolić je preko svog oca, zaposlenika u KK Crvena Zvezda, riješio i da klub bude službeno registriran kao Društveni dom KK Crvena Zvezda. U narodu je postao poznat kao Kod Laze, budući da je Laza Šećer bio spiritus movens cijele ideje. Unatoč tome što je klub okupljao poznate kulturnjake, tiskovine su ga ocrnile kao mjesto koje kvari mladež pa je Diskoteka, nakon godinu dana, prestala biti javna. Uvedene su članske iskaznice, a zabave su bile privatnog karaktera. Problema s medijima zato nisu imali Claudio Ricco i Alčide Likar, kad su odlučili staro spremište za plovila u Opatiji pretvoriti u disko klub. Njihov se plan odlično uklapao u stvaranje ''balkanskog Monte Carla'', atipičnog dragulja socijalističkog turizma. Club 57 je bio toliko uspješan da je Ricco unajmio još jedan prostor u blizini i otvorio disko klub Pirat, koji će, nekoliko mjeseci kasnije, promijeniti ime u Arcade. Prva faza otvaranja disko klubova na liburnijskoj rivijeri zaključit će se 1969. otvaranjem Disko bara 72 u opatijskom hotelu Jadran, čime se Opatija našla u društvu svjetskih metropola New Yorka, Los Angelesa, Pariza i Londona, s tri ili više disko kluba. Ako se još malo poigramo sa statistikom, možemo zaključiti da je Opatija, u jednom trenutku, bila i svjetska disko prijestolnica s najmanjim omjerom stanovnika po disko klubu. Krajem 60-ih Opatija je imala oko 8000 stanovnika ili 2666 stanovnika na 1 klub, dok su ostali, već tad, bili multimilijunski gradovi i bar prema ovoj statistici, daleko iza Opatije...

Next Page
Loading...
Loading...