Kronike plesnog podija: Discotheque (V. dio)
Od Love Paradea do Fabrica
Za I. dio klikni ovdje, za II. dio ovdje, za III. ovdje, a za IV. ovdje.
U petom i posljednjem
dijelu naše opsežne disko-kronologije osvrnut ćemo se na posljednje razdoblje
koje još ulazi u kategoriju povijesnog pregleda. 90-e godine i početak novog
milenija ujedno su i period kojem je većina čitatelja i osobno svjedočila. Iz
perspektive onih koji su u to vrijeme provodili noći na plesnom podiju, upravo
su ovo zlatne godine elektroničke glazbe, clubbinga i raznih subkultura
proizašlih iz izvornog rave pokreta.
Bunker, Berlin
01. srpnja '89., na ulicama Zapadnog Berlina, održana je prva povorka ljubavi. Oko 150 ravera i jedna skromna alegorijska kola, u večernjim su satima doveli Love Parade do kluba UFO, na after party, tik do Berlinskog zida, iza kojeg su njihovi bivši i budući sugrađani danonoćno protestirali protiv vlasti DDR-a. Tih 150 pionira s pravom se mogu smatrati kumovima današnje berlinske scene, iako tada toga nisu bili svjesni. No bili su zato svjesni da su svjedočili posljednjem tulumu u UFO-u, kojeg je policija, idućeg dana, zatvorila zbog ilegalnog poslovanja. Nešto manje od dvije godine nakon ovog događaja, ista ekipa koja je vodila UFO, otvorila je Tresor, u centru bivšeg Istočnog Berlina, a onima koji su '91. ondje plesali možda je već postalo jasno da sudjeluju u nastanku nečeg posebnog. Techno i acid house s kraja 80-ih i početka 90-ih, spletom okolnosti, postali su soundtrack nove generacije koja je gledala pad socijalizma i njegov domino efekt u istočnoj Europi, a Tresor, odnosno cijeli Berlin njihova glavna utvrda. Nazive današnjih klubova znaju clubberi iz svih krajeva svijeta, no tih godina u Berlinu i bivšem DDR-u bilo je još nekih mjesta koja su se ekspresno otvarala i zatvarala. Jedan od prvih ilegalnih klubova bio je Planet koji je od '91. do '93. funkcionirao na više lokacija. Preko puta Tresora, od '94. do '97. radio je E-Werk kojeg danas etiketiraju kao ''Berghain 90-ih''. U istoj ulici, u prostorima propale metalurgije '91. je otvoren i WMF, a u istom kvartu se, od '92. do '97., nalazio i poznati Bunker. U Bunkeru, koji doista i jest bunker izgrađen prije 2.svj.rata, svoje su zabave radili i budući vlasnici Berghaina. Od ostalih istočnonjemačkih gradova prednjačili su Dresden s klubovima kao što su Fabrik, Straße E, Flugzeugwerft ili Base te Leipzig u kojem su se otvorili Opera, Basis i Distillery. Njemačka scena tradicionalno je, od samih početaka, gravitirala prema techno zvuku, a izvornu DJ generaciju predvodili su Westbam, Marusha, Paul Van Dyk, Sven Väth, Dr Motte, Hooligan, DJ Hell i dr.
Cream, Liverpool 1999.
Unatoč usponu scene u ujedinjenoj Njemačkoj, britansko otočje ipak se smatra kolijevkom rave pokreta. Nakon '89., kapaciteti britanskih klubova postali su pretijesni za raveove, što je značilo seobu na ''divlje'' lokacije. Rejvalo se svakog vikenda u šumama, na imanjima i poljima po cijeloj Velikoj Britaniji, a situacija se s godinama otela kontroli. Nakon više smrtnih slučajeva uslijed konzumiranja metamfetamina i dehidracije, britanska vlada odlučila je '94. stati tome na kraj i donijela prvi anti-rave zakon u povijesti. Notorni članak 63 britanskog kaznenog zakona branio je ''javna okupljanja uz glasnu i repetitivnu glazbu''. Kap koja je prelila čašu bio je rave u Castelmortonu, na kojem se okupilo 40.000 ljudi, a lokalna policija ostala nemoćna, unatoč mobilizaciji cjelokupnog ljudstva. Anti-rave zakon, u početku se provodio vrlo rigorozno, uprkos svakodnevnim prosvjedima britanske mladeži i buntovništvu organizatora koji su smišljali svakakve smicalice da izbjegnu racije. No već krajem 90-ih hajka na ravere je splasnula, a mjere zabrane provodile su se sve rjeđe, iako zakon nikad nije bio službeno izmijenjen ili ukinut. Buntovnički se entuzijazam ohladio, a raveri prilagodili pravilima i vratili zabave u klubove. Bilo je sve manje onih spremnih na rizik da im se noćni izlazak pretvori u noćnu moru i probleme s policijom, roditeljima, školama itd. Oni preostali, malobrojni prolazili su ''ispod radara'' pa su kritičari anti-rave zakona konstatirali da je parlament njegovim izglasavanjem napravio ogromnu uslugu klubovima. Rasprave o okolnostima lobiranja ostale su, doduše, na razini špekulacija, no činjenica je da su mnogi britanski klubovi izrasli u institucije upravo u drugoj polovici 90-ih i početkom novog milenija, uključujući Fabric, Ministry of Sound, Cream, Trash, Turnmills, Gatecrasher, itd. Dominaciji britanske DJ scene 90-ih uvelike je pridonijela i ''kolonizacija'' Ibize. Trend koji su, još krajem 80-ih, započeli Danny Rampling, Paul Oakenfold, Sasha i John Digweed, 10-ak godina kasnije, postao je stvar prestiža za sve najznačajnije britanske klupske brendove, a svaku od tih ljetnih rezidencija pohodile su tisuće mladih željnih provoda. Sukladno tome, izvorni acid house zvuk se do kraja 90-ih raščlanio u progressive house, trance house, hard house, garage house, deep house, soulful house, tech house itd. U Londonu je svaki od tih podžanrova imao svoj bastion, omiljene DJ-e i specifičnu publiku, a paralelno se razvijala i scena tzv. sinkopirane elektroničke glazbe, odnosno drum'n'bass, jungle i breakbeat. Početkom novog milenija, ovo bogatstvo i šarenilo londonske scene odvijalo se u preko 400 noćnih klubova, u kojima je svoje mjesto za DJ pultom pokušavalo izboriti oko 15.000 DJ-a. S obzirom na takvu raznolikost, nemoguće je složiti bilo kakvu unificiranu glazbenu top listu, no ipak, ako kao referencu izdvojimo najbrojniji community objedinjen pod brendom Global Underground, neki od reprezentativnih naslova svakako su:
Bedrock – ''Heaven Scent''
Sasha – ''Xpander''
Der Dritte Raum - "Hale Bopp"
Underworld – ''Cowgirl''
Energy 52 - "Café del Mar" (Three 'N One Remix)
Nakon kičastih 70-ih i dekadentnih 80-ih, Francuskom su 90-ih zapuhali neki novi vjetrovi. Umjesto u šminkerske diskoteke, u Parizu se izlazilo u Rex, a stjegonoša francuskog techna postao je Laurent Garnier, mladac koji se zaljubio u elektroničku glazbu upravo u V.Britaniji, dok je radio u francuskom veleposlanstvu. Vrlo neobičan zaokret, na granici s parodijom, početkom 90-ih dogodio se u Nizozemskoj s gabber/hardcore glazbom. Glavno obilježje gabbera, što na amsterdamskom slengu znači nešto kao kompa ili buraz, bile su glasne i distorzirane ritmične fraze, brzine od 160 do 190 bpm-a, uz agresivne i vrištajuće vokalne dionice. Iako je nekoliko godina dominirao nizozemskim klubovima, već je u drugoj polovici 90-ih bio u silaznoj putanji, uglavnom jer ga se povezivalo s incidentima manjih skupina neo-nacista i preprodajom teških droga.
Quorum Colours, Ambasada Gavioli
A kako su se svi ovi trendovi manifestirali u našim krajevima? Pa, začudo, unatoč vrlo turbulentnim 90-ima, ratnim sukobima, raspadu bivše države i poslijeratnoj krizi, Hrvatska nije ostala imuna na rave pokret. Prvi veliki Under City rave u Zagrebu upriličen je '93. u tunelu Grič, a već godinu dana kasnije na Zagrebačkom Velesajmu plesalo se na dva Future Shocka, na kojima su nastupile velike DJ zvijezde poput Marushe, Westbama, Marija De Bellisa ili Jaydeea. Tih godina neki zagrebački klubovi poput Kulušića, Gjure, KSET-a ili Aquariusa periodično su održavali programe s elektroničkom glazbom, ali prvi klub u Hrvata čiji se glazbeni program temeljio isključivo na house glazbi bio je Quorum Colours na Preluku, između Rijeke i Opatije. Otvoren '94., u prostoru u kojem su prethodno stanovale diskoteke LP i Valentino, Quorum je ''odgojio'' nekoliko generacija clubbera iz šire riječke regije i kumovao formiranju lokalne DJ scene. S druge strane istarskog poluotoka, u slovenskom gradiću Izoli, pored Portoroža, '95. je otvoren prvi ''super-klub'' u ovom dijelu Europe. Ambasada Gavioli dovela je clubbing na dotad neviđenu razinu ''kod nas'' - od impresivnog interijera, zvuka i svjetla, programa s vrhunskim DJ gostovanjima do ugostiteljske ponude te stalnu međunarodnu publiku sastavljenu od Slovenaca, Hrvata, Talijana i Austrijanaca. A osim Ambasade, međunarodnom se publikom mogao pohvaliti i pulski Fort Bourguignon. Ova austro-ugarska tvrđava, dio poznatog pulskog sustava fortifikacija, krajem 80-ih dodijeljena je na korištenje gradskim umjetničkim udrugama i glazbenicima. Prvobitni ateljei i prostorije za probe, od '96. se pretvaraju u ljetni klub koji ubrzo postaje kultna destinacija za ljubitelje elektroničke glazbe iz cijele Europe.
Industrija, Beograd, foto: Srđan Veljović
Kako se ulaskom u 21.st. doista plesalo na nekoliko tisuća podija diljem kontinenta, za kraj valja izdvojiti još jedan reprezentativan grad ovog vremena. Ako je početak 90-ih označio stvaranje scene u Berlinu, ulazak u novi milenij sličan je efekt izazvao u Beogradu koji je od mete NATO-vih bombi pretvoren u europski grad br.1 za noćni provod. Na sceni koju je krajem 90-ih na životu održavao klub Industrija, pojavili su se Basement, Plastic, Andergraund i dr., praćeni korijenitim društvenim promjenama. Tome u prilog ide i činjenica da su brojni DJ-i i aktivisti na glazbenoj sceni bili izravno involvirani u prosvjede koji su doveli do smjene vlasti u Srbiji. Ovaj povijesni pregled završit ćemo upravo s Beogradom kao prijestolnicom zabave 2000-ih, u vrijeme kad je globalizacija uzela maha plešući u ritmu elektroničke glazbe.