Search Menu
Home Novosti Menu
Blog

Kronike plesnog podija: Gangs of New York (I. dio)

Valentinovo na Broadwayu

  • Arsen Pavešić
  • 27 June 2019

New York i način na koji su se, gotovo prirodnim putem, zakuhale nove struje u plesnoj glazbi tijekom 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća, školski je primjer kako funkcionira ovaj jedinstveni kulturološki melting pot. Prvo je iz Detroita došao soul pa je iz Philadelphie došao disco; dancehall s Jamajke, house iz Chicaga i techno opet iz Detroita; ne računajući trendove koji su stigli izravno iz Europe. K tome je i sam NYC, točnije Bronx, kolijevka hip hopa. Svim ovim glazbenim pravcima i njihovim isturenim igračima zajedničko je bilo uspjeti u NYC, a fundamentom čitave klupske i DJ kulture smatra se jedan stan na Broadwayu. Ondje je živio introvertirani mladić poljsko-talijanskog porijekla kojem je ljubav prema glazbi i plesu usadila – časna sestra...

David Mancuso

David Mancuso bio je idol onima koji su i sami postali idoli mnogim drugima, a njegov lik i djelo, kroz usmene predaje, generacijama su dovedeni na razinu božanskog. Mancusove prve godine u NYC, u najbolju se ruku, mogu opisati kao vrlo skromnima. U grad je stigao kao 18-godišnjak, s 2.15$ u džepu i kolekcijom soul singlica, nastanio se na Broadwayu i radio razne poslove, uglavnom kao konobar i trgovac. Navečer je izlazio, volio je ples i glazbu - afinitete koje je povezivao s prvih 5 godina života provedenih u sirotištu i izvjesnom sestrom Alicijom koja je obožavala puštati ploče i plesati s djecom. Mancuso je, krajem 70-ih, na vrhuncu slave, ponovno uspostavio vezu sa sestrom Alicijom i povremeno je posjećivao, a u nekoliko navrata joj se i javno zahvalio. Osim sestre Alicije, ključna osoba u Mancusovu ćivotu bio je i Richard Long, legendarni graditelj klupskih razglasa koji mu je prodao prvi par Klipschorn zvučnika. U pogon su pušteni na Valentinovo 1970., prvi tulum kod Mancusa, nakon čega je nastavio pozivati društvo svaka 2 tjedna. Gosti su plaćali 2.50$ za kućnu zabavu, uz domaća pića i Mancusovu selekciju glazbe od 00h do 06h. Nakon 6 mjeseci, stalni gosti nadjenuli su tom stanu naziv The Loft.

Zgrada prvog Lofta, 647 Broadway, NYC

Mancuso u tome nije sudjelovao niti je to ime igdje koristio, jer on nije vodio klub – to je jednostavno bio stan... A onda je '73. osvanuo u New York Timesu, kad ga je, prilikom otvaranja kluba The Gallery, Nicky Siano naveo kao svog najvećeg uzora i doveo ga – u probleme. U sudskoj parnici s gradskom upravom, Mancuso je, nakon 2 godine pobijedio i dokazao kako pozivanjem ljudi u vlastiti dom i puštanjem glazbe, bez prodaje alkoholnih pića, ne krši nikakav zakon. Sud mu je čak dozvolio naplaćivanje ulaza, uz uvjet da prikupljena sredstva koristi za podmirivanje najma i režija. Ova neobična presuda izborena je uz pomoć čitavog niza gradskih udruženja koje su tih godina bile izrazito aktivne i glasne. Mancusa su podržali lokalni borci za ljudska prava, sve brojnija LGBT zajednica te razne organizacije nacionalnih manjina pa čak i crkva, stoga je, '75., na krilima te pobjede, preselio u puno veći prostor u Sohou, gdje je nastavio prakticirati svoj poslovni model.

I kao DJ je David Mancuso odskakao od većine svojih suvremenika, kako po glazbenoj selekciji, tako i po tehničkom pristupu, što je posebno došlo do izražaja nakon selidbe u Soho, gdje su mu se za pultom priključili Steve D'Acquisto, Francis Grasso, Michael Capello i Vince Aletti. Dok je ova ekipa svoju slavu gradila kroz, netom otkrivenu tehniku beatmatchinga, Mancuso je bio uvjerenja da miks upropaštava nastup DJ-a. Svaku ploču puštao je od početka do kraja, a kako između dvije ploče ipak ne bi bilo pauze, imao je pripremljene trake s raznim efektima. Mancuso nije koristio nikakav mikser – gramofone je spajao izravno na razglas, kako bi zadržao izvornu kvalitetu zvuka, a kroz vrijeme je taj audiofilski pristup postajao sve ekstremniji. Osim toga, nikad nije volio da ga se naziva DJ-em – za svoju je izvedbu smislio novi termin – musical host. Što se tiče samog izbora glazbe, Mancuso je i na ovom polju bio originalan. Žanrovski nije bio određen, ali ni previše različit od ostalih. Balansirao je između funka, soula, rhytm & bluesa i rocka; međutim bio je jedan od onih koji su obožavali iskopati i puštati raritetna izdanja. Među njegovim ''all time'' favoritima nalaze se naslovi kao što su:

Level 41: ''Starchild''

MFSB: ''Love Is the Message''

The Blackbyrds: ''Walking in Rhythm''

Ashford & Simpson: ''Stay Free''

Barrabas: ''Woman''

Za razliku od većine svojih suvremenika i prijatelja kao što su Mel Cheren, Michael Brody i Larry Levan iz Paradise Garagea; Steve Rubell iz Studija 54; Walter Gibbons ili Patrick Cowley, David Mancuso nije bio jedan od onih ekstravagantnih pripadnika gay zajednice i malo je toga poznato o njegovom privatnom životu. Njujorška LGBT zajednica dala je svoj doprinos kad je Mancuso vodio spor s gradskom upravom oko svojih tuluma, a on je uslugu uzvratio 10-ak godina kasnije. Sredinom 80-ih, uslijed vrlo negativne medijske kampanje, u američko se društvo uvukla paranoja vezana za epidemiju AIDS-a. Kao glavni krivci širenja te smrtonosne bolesti etiketirani su heroinski ovisnici i pripadnici LGBT zajednice u najvećim američkim gradovima. U vrijeme kad je ''izlazak iz ormara'' često značio gubitak radnog mjesta i sunovrat na samo dno društvene ljestvice, Mancuso je bio među rijetkima koji su istupili i stali u obranu LGBT zajednice. Osim toga, AIDS je do prve polovice 90-ih odnio život mnogim Mancusovim prijateljima i desetkovao scenu na kojoj je on bio jedan od glavnih aktera pa je to svakako bio razlog više da ostane aktivan u podizanju svijesti o uzrocima i posljedicama AIDS-a.

The Gallery 1973-1977

David Mancuso posljednje je godine svog života proveo kao živuća legenda. Nadživio je većinu svojih prijatelja i posjetitelja Lofta, Garagea, Galleryja i Studija 54 i preminuo 2016. u 73.godini u svom stanu u New Yorku. Među rijetkima koji još uvijek mogu osobno posvjedočiti najznačajnijim događajima na njujorškoj klupskoj sceni 70-ih i 80-ih godina još je jedna živuća legenda – čovjek zbog čije se nespretne izjave u New York Timesu, Mancuso '73. našao na sudu – Nicky Siano...

Nicky Siano

Nicky Siano, danas u 65. godini života i s pola stoljeća staža na klupskoj sceni, s 15 godina je prvi put kročio u Mancusov Loft, na poziv djevojke svog brata Joea. Iako je dotad već posjetio nekoliko disko klubova, Loft mu je promijenio život, a životni san mu je već tad bio postati DJ. Debitirao je u malom klubu Round Table, u kojem se vikendom okupljala latinoamerička gay publika, ali Siano je dolazio i preko tjedna i puštao glazbu svake večeri za 15$. Nakon svirki vikendom je i dalje odlazio u Loft, a onda mu je brat predložio da posude 10.000$ i otvore svoj klub. To je bio iznos prve najamnine za Gallery. Osim što je bio prvi u nizu klubova skrojenih po uzoru na Loft, s Galleryjem, prema riječima samog Siana, počela je diferencijacija na klupskoj sceni oko toga što je underground, a što komercijalno – bitka koja se i danas vodi u svakom sredini s društvenim zbivanjima koje nazivamo scenom... Općeprihvaćeno je bilo (i ostalo) da je Gallery braće Siano bio komercijalna verzija Mancusovog Lofta, a tijekom 4 godine, promijenio je dvije lokacije te definitivno zatvorio vrata u listopadu '77. U određenoj su mjeri na to utjecala i dva novootvorena kluba u blizini, inspirirana Mancusovim tulumima. Iste godine otvoreni su Paradise Garage i Studio 54...

Next Page
Loading...
Loading...