Search Menu
Home Novosti Menu
Blog

''Nikad nije previše!'' - priča o notornom Castlemorton raveu

Donosimo isječke iz nove knjige Harryja Harrisona, osnivača DiY Soundsystema, ''Dreaming in Yellow: The story of DiY Soundsystem''

  • Harry Harrison | Gemma Ross | Arsen Pavešić | Foto: Alan Lodge
  • 18 April 2022

Nikad nije bilo toliko političkih turbulencija u UK-u kao tijekom 80-ih, a u posljednju dekadu prije novog milenija, ušlo se s novom kontrakulturom, na krilima nove glazbene revolucije i buntovnom generacijom mladih ljudi koji su se prozvali raverima. Danas se UK rave scena smatra posljednjim masovnim glazbenim pokretom, a njegovi su temelji bile organizacije ili tzv. soundsystemi koji su organizirali ilegalne, tajne i besplatne glazbene događaje diljem UK-a. Među njima je bio i DiY Soundsystem koji je krenuo skromno i ilegalno u regiji Midlands, a na svom vrhuncu bio jedna od vodećih organizacija na Ibizi.

U svibnju 1992., DiY je ušao u glazbenu povijest, kao jedan od glavnih organizatora notornog Castlemorton Common Festivalu koji je bio okidač za donošenje tzv. anti-rave zakona u UK-u, 1994. Castlemorton se pamti kao najmasovniji i najrazuzdaniji rave svih vremena, a jedan od osnivača DiY-a, Harry Harrison, prošlog je mjeseca objavio knjigu Dreaming in Yellow: The story of DiY Soundsystem, u kojoj je detaljno opisao početke djelovanja, uspon, vrhunac i pad DiY Soundsystema. Inače, žuta boja u snovima povezuje se sa srećom, optimizmom, veseljem i uživanjem u životu... Donosimo vam, ekskluzivno, neke ulomke iz knjige...

Petak je, 22. svibanj 1992., kasno navečer. Moj stari prijatelj i ja polako se uspinjemo uz brežuljak. Sjeli smo na travu i uživali u svježini, nakon toplog proljetnog dana. Nasuprot nama se, do prije svega nekoliko sati, nalazio spokojan i zaboravljen pejzaž srednje Engleske, a sad je ličio na neku masovnu vojnu operaciju ili možda na neku mračnu neman s bezbroj malih bijelih očiju. S položaja na kojem smo se nalazili, mogli smo vidjeti beskrajne kolone automobilskih svjetala iz svih mogućih smjerova. Činilo se kako na tu pustopoljinu pristiže na tisuće i tisuće vozila, automobila, kombija, kamiona i autobusa. Dvadeset i četiri sata ranije nismo imali pojma da ovo mjesto postoji. Castlemorton je bila samo još jedna točka na karti, još jedna uspavana engleska pokrajina i zasigurno nije izgledao kao mjesto na kojem će se stvarati povijest...

Tog dana, Pete je bio na dva dana od svog 27. rođendana. Stariji je od mene oko godinu i pol dana. Prošlo je 10 godina otkad smo se upoznali u jednom opskurnom klubu u Boltonu i, otad, smo prošli sito i rešeto, kroz nekoliko egzistencijalnih kriza. Pokrenuli smo glazbeni kolektiv čija je evolucija pratila evoluciju elektroničke plesne glazbe i koja je, iznad svih naših očekivanja, uspjela ujediniti našu ljubav prema toj glazbi i sklonosti prema građanskom neposluhu...

Pete me upoznao s punk bendom Crass i njihovim anarhističkim pamfletima kojima je idol bio eksperimentalni filozof iz 70-ih Wally Hope, organizator poznatog Stonehenge Free Festivala. U svojim su ga pjesmama često citirali:

''Glazba je naš hram, u svojim bitkama se borimo s glazbom, bubnjevi su naši gromovi, činele naše munje, zvučnici naše nuklearne bombe. Umjesto pušaka, nosimo gitare...''

Ali mi smo gitare zamijenili gramofonima i acid houseom koji su se, niotkuda, nametnuli kao idealna sredstva za razbijanje monotonog svijeta u kojem smo odrastali i koji nam se nije dopadao. Krenuli smo, tijekom ljeta 1989., s malim zabavama u centru Nottinghama. To je bio početak DiY kolektiva koji se s tom novom glazbom odlučio boriti protiv konvencionalnosti. Cilj je bio postići novo jedinstvo među ljudima, pod parolom slobode i užitka. A sad smo se našli ovdje i svjedočili konačnom rezultatu rada naše skupine koja je iznjedrila ovaj enormni, besplatni festival...

U ovom događaju su, pored nas, sudjelovali i druge soundsystem grupe slične našoj, a sve je ličilo, zvučalo i mirisalo na revoluciju. Kroz glasnu glazbu i baseve čuli su se urlici sreće i uzbuđenja, a ljudi su skakali i plesali spontano i euforično. Bila je to sušta suprotnost svemu što je predstavljao uštogljeni i bezdušni establišment koji je, stoljećima, nemilosrdno, upravljao Engleskom. Nije tajna da nam je namjera i bila izazvati šok i uznemiriti sve državne strukture i njene poklonike. Gledajući ovakav spektakl pred nama, doista je izgledalo kao da pobjeđujemo...

Nijedan rave ili festival dotad, nije se mogao mjeriti s ovim - ovo je bio događaj generacije koja je, kroz glasnu i repetitivnu glazbu, odlučila jasno izraziti vlastito buntovništvo i pozvati svih da im se priključe. U jednom sam se trenutku i uplašio situacije koju smo izazvali. Okrenuo sam se prema Peteu i rekao:

''Znaš što, možda smo malo pretjerali. Ovo je previše...''

Pete je, gledajući čitav taj kaos pred nama, kratko odgovorio: ''Nikad nije previše...''

Next Page
Loading...
Loading...