Search Menu
Home Latest News Menu
Blog

Saga o Ibizi: Otok sreće Totalitarnog Režima (I. dio)

Svibanj je stigao, što znači i početak sezone na Ibizi

  • Arsen Pavešić | Naslovna fotografija: Karl Ferris
  • 2 May 2019

Ibiza ili Eivissa, fenička luka od stoljeća sedmog, dobila je ime po Besu, egipatskom bogu plesa i glazbe. Prilično indikativno, s obzirom na imidž otoka zabave kojeg njeguje posljednjih 50 godina. Grci, a kasnije i Rimljani zvali su ga Ibossim ili Ebysos. Ibizu krasi i naziv La isla blanca, odnosno Bijeli otok koji je tijekom 80-ih godina i niza kokainskih afera dobio prilično negativnu konotaciju, ali zapravo i on datira iz antičkog perioda. Feničani su na Ibizi proizvodili sol za soljenje ribe pa je obala prekrivena solju s mora izgledala potpuno bijelo. Ibiza je bila pod vlašću Rimskog carstva, Bizanta, Maura, Aragonije, Habsburgovaca i Burbonaca koji su bili vladari Španjolske u tri navrata. Posljednji put dinastija Burbonaca preuzela je vlast 1975., nakon diktature Francisca Franca.

Caudillo je španjolska riječ za vođu i upravo je to titula koju si je, po uzoru na svog njemačkog suvremenika, nadjenuo general Francisco Franco, čija je fašistička diktatura trajala od 1939. do 1975. Dulje od Franca u Europi je vladao samo Enver Hoxha koji je, kao i ostali komunistički vladari, iza sebe ostavio bijedu i bijes naroda. Franca je na vlasti održala hladnoratovska paranoja zapadne Europe od komunizma i neutralnost u 2.svj.ratu, ali i činjenica da je Španjolska pod Francom, unatoč ideološkoj represiji, 60-ih godina postala najuspješnija europska ekonomija, čak druga u svijetu, odmah iza Japana. Ovo razdoblje poznato je kao španjolsko čudo, a jedan od proizvoda tog čuda je i čuveni balearski otok sreće – Ibiza...

Ibiza 1970. (foto: Andre Perlestein)

Jedan od prioriteta španjolske gospodarske reforme bio je razvoj turizma na istočnoj obali Pirenejskog poluotoka, uključujući i Balearske otoke Mallorcu, Menorcu i Formenteru. Ibiza je u inicijalnom planu bila izostavljena, zbog politike izolacionalizma kao odmazde stanovništvu koje je tijekom španjolskog građanskog rata podržavalo Republikance, frakciju suprotstavljenu Francovim nacionalistima. Stoga je, u početku, Ibiza kaskala za ostalim otocima, ali je bila dobrodošla svima koje je privlačio takav ekskomunicirani status. Već je krajem 50-ih bila omiljena destinacija umjetnika, književnika, glazbenika, avanturista i robinzonskih tipova. Ondje je svoje utočište našla i LGBT zajednica koja je bila zakonom zabranjena do 1975. Do kraja 60-ih Ibiza je bila globalno poznata po svojoj internacionalnoj hippy zajednici, među kojima se našlo i dosta mladih Amerikanaca, izbjeglih od novačenja za rat u Vijetnamu. Vlast u Madridu je bila svjesna tih društvenih zbivanja na otoku i prešutno ih odobravala. Zapravo im je odgovaralo da su se ''nepodobni'' članovi društva samoinicijativno odlučili preseliti na taj zaboravljeni otok. Pogotvo jer su se ostala tri otoka dotad već razvila i isprofilirala; Mallorca je težila ka mondenom, jet-set turizmu po uzoru na Monte Carlo ili St.Tropez, Menorca se okrenula obiteljskom turizmu, a Formentera se predstavljala kao romantična oaza za parove...

Za izlazak Ibize iz izolacije i izgradnju otoka kakvog ga danas poznajemo zaslužno je nekoliko ambicioznih poduzetnika, prije svega Abel Matutes te braća Ricardo i Piti Urgell. Abel Matutes, rođeni Ibižanin, potječe iz bogate obitelji Matutes Noguera, jedne od najstarijih na otoku. Već sa 20-ak godina postaje politički aktivan, ali i lojalan Francovom režimu te postaje gradonačelnik Ibize 1970., u jeku španjolskog ekonomskog čuda. Kao pravi političar novog kova, iskoristio je svoj položaj kako bi popravio status Ibize kod Franca, a istovremeno je bio pokrovitelj izgradnje Amnesie, prvog velikog kluba na otoku koji se i otvorio iste godine u gradiću San Rafael. Zanimljivo je da se kao službeni vlasnik Amnesie pojavljuje Antionio Escohotado, poznati filozof, sveučilišni profesor, ljevičar i oponent Francova režima koji se smatra i jednim od pionira kontra-kulture na Ibizi. Escohotado je osmislio naziv Amnesia, iako mu je prvotna ideja bila da se klub zove The Workshop of Forgetfulness - poruka je bila da se ulaskom u klub zaborave svi problemi vanjskog svijeta. Escohotado se nije dugo zadržao u ulozi voditelja kluba, kao ni Matutes u ulozi gradonačelnika koji se okrenuo adaptaciji jednog restorana s bazenom u San Rafaelu, budućeg kluba Ku (kasnije Privilege). Nastavio je i politički uspon tijekom 80-ih i 90-ih, kroz španjolski kongres, parlament i europsku komisiju. Od 1996. do 2000. bio je španjolski ministar vanjskih poslova, a njegova tvrtka Matutes Group i danas je u vlasništvu klubova Privilege i te Ushuaia Hotela. Nakon što je 2016. preuzeo i klub Space te ga iste godine zatvorio, s planom širenja Ushuaia Hotela, neki lokalni mediji iznijeli su nepotvrđene informacije prema kojima Matutes još od 70-ih godina ima udio u svim klubovima na Ibizi, neovisno o promjenama vlasnika i time ga, između redova, optužili za reketarenje. Jedini koji su se, navodno, oduprijeli tome bili su Ricardo i Piti Urgell.

Za razliku od Matutesa, braća Urgell su furešti, rođeni u Barceloni, u umjetnički nastrojenoj obitelji slikara, fotografa i kazalištaraca. Stariji brat Ricardo, početkom 60-ih pokrenuo je školu skijanja na vodi u turističkom mjestu Sitges, nedaleko Barcelone. Ondje je 1967. otvorio prvi disko klub u Španjolskoj, Pacha. Ime kluba osmislila je Ricardova supruga, rekavši mu da će se obogatiti i živjeti kao arapski princ – Pacha. Poduzetnom Ricardu nisu promakla ni zbivanja na Ibizi pa već iduće godine kupuje teren na močvarnom području Ses Feixes blizu Ciudad de Ibiza, gdje će 1973. preseliti Pachu i globalno etablirati svoj brend koji danas, osim kluba uključuje hotel El Pacha, modnu liniju Pacha Collection & Accessories, izdavačku kuću Pacha Recordings te klupsku franšizu u Madridu, Barceloni, Valeciji, Brazilu, SAD-u, Rusiji, Njemačkoj, Engleskoj, Egiptu, itd.

Da bi temelji partijanerske Ibize bili kompletni, valja spomenuti još 1979. i 1986., kad su otvoreni klub Ku, odnosno Space, no više o konceptu i značaju sva ova četiri kluba u kreiranju imidža Ibize, ali i za klupsku kulturu uopće, čitajte u idućim nastavcima naše sage o Ibizi.

Unatoč sjajnom gospodarskom uzletu Španjolske tijekom 60-ih i 70-ih i razvoju turizma kojem se, na sebi svojstven način, priključila i otpisana Ibiza, ipak je do pravog procvata njene industrije zabave došlo nakon 1975., kad je preminuo Caudillo Franco, a s njim i nazadna, ideološki krojena, legislativa. Narednih godina proveden je čitav niz reformi, a jedna od prvih bio je povratak autonomije španjolskim regijama pa tako i Balearima, što je za kreatore zabave na Ibizi značilo opušteni ulazak u 80-e, odnosno, prema riječima Ricarda Urgella, the hedonyst years...

Next Page
Loading...
Loading...