Chris Chambers: “Budim se, živim i idem spavati s glazbom na umu”

Karizmatični DJ i producent Chris Chambers rođen 1987.godine svoje glazbeno putovanje počinje prije dvije decenije, inspiriran Jeffom Millsom i Daveom Clarkom. S vremenom je izgradio svoj zvuk koji se sastoji od kakarakterističnog old school stila sa modernim detaljima i inovativnim partiturama. Iza sebe ima brojne nastupe širom svijeta, a njegovu muziku su podržali Paul Oakenfold, Gareth Emery, Christian Varella, Dave Angle, Joseph Capriati, Mark Sherry, Paul Langley, Boriqua, Preach, Kobe i mnogi drugi. Godine 2011. pokrenuo je svoju etiketu Phunkation koja je danas jedna od vodećih u funky i hardgroove techno stilu. Chris Chambers je također poznat kao i Jericho Knox i pod tim pseudonimom polako ostvaruje novi uspjeh, koji je opet bliži sporijoj muzici i laganijem tempu. Također najavljuje i nova izdanja pod rodnim imenom, Mario Mihaljević.
No, Chrisove DJ vještine su i dalje impresivne i njegove tranzicije između stvari su zaista posebno iskustvo. A evo kako je sve počelo...

CC: Kao i svaka priča postoji i druga strana, a to je ona kroz koju prolaziš da bi se napisale ovakve lijepe stvari. Moji počeci, kao i većini ljudi sa Balkana, proizlaze iz neimaštine i velikom dozom sposobnosti da se iz ničega napravi nešto i da se služim svime što mi je raspoloživo da bi ostvario svoj cilj. Dok su svi oko mene slušali balkanske izvođače, Balkan mainstream čudnih riječi i energije, ja sam počeo slušati hard house/acid, Public Domain, Warp Brothers, a prije toga čak i Dj Sasha i Prodigy. Tih CD-ova sam se dokopao od moje sestre i bliskih prijatelja koji su ih pak nabavili od svojih prijatelja i obitelji - tako se to širilo. Nakon što su mi “I Love Techno” setovi nekako dospjeli u ruke, počeo sam slušati techno. Ta energija i sound koju je tada techno imao mi je potpuno odgovarala i podudarala se sa mojim ludim danima. Dugo vremena sam se zamišljao i pretvarao da sam ja taj koji svira na pozornici, mnogo prije nego sam uopće prvi put stavio ploču na gramofon, a kamoli zakoračio na binu, odakle zapravo i interes da se počnem baviti glazbom. Taj osjećaj, biti teenager bez brige i pameti, sa jednom idejom na umu, je neopisiv. Nakon dugo vremena i tisuću i jednog pokušaja da dođem do bilo kakvog programa za produkciju glazbe je urodio plodom, jer smo uspjeli doći do rip verzije Fruity Loops studia, mislim da je bila 2.0 verzija, i tu sve počinje. Sjećam se da sam ulazio u sobu od frenda i zaljubio se u program na prvi pogled, doslovno s vrata. Noćima nisam spavao nego producirao glazbu, i kad bih čuo frenda da ujutro autom prođe pored kuće znao sam da je vrijeme da se spremim i da hvatam bus za školu, gdje bih prvih par školskih sati proveo - spavajući. Nakon nekog vremena su se učitelji navikli i ostavili me da spavam, jer bi u protivnom bio najgori u razredu i završio kod pedagoga po tko zna koji put, ali to je priča za drugi intervju. Kad sam se malo uhvatio nekog znanja počeo sam snimati svoje uratke, međutim, nitko koga sam poznavao nije imao znanje o produkciji, a interneta naravno nije bilo pa sam se probijao kako sam znao.

Nisam znao koristiti legendarne blokove u FL-u niti sequencer, nego sam svoju produkciju snimao live, tada 2000-te. Kompjuter mi je bio spojen na kazetofon kroz aux izlaz i na taj način sam snimao, stavio bih kazetu na record, kliknio play u FL-u i kao što to danas radi Kalkbrenner sa analognim mixerom, ja sam radio sa digitalnim u FL-u. Nista me nije spriječavalo da guram i uživam u onome čime se želim baviti bez obzira koliko sam bio ograničen financijama i znanjem, a bilo je tu i produciranja glazbe preko laptopa, pa spajanja TV-a sa laptopom jer sam tada imao TV koji je imao ugrađeni Sub Woofer, pa selidba opreme u garažu jer sam svima u kući išao na živce jer, budimo realni, ja sam bio jedina osoba na svijetu koja je tada mislila da moja glazba zvuči dobro. I to je sve tako išlo do dana kada sam završio srednju školu, zaposlio se i potrošio cijelu prvu plaću na profesionalne monitore Rokit 8 KRK, te sam igrom slučaja, kad sam kupio sony ericsson koji je imao u sebi neki programčić za produkciju, shvatio kako koristiti blokove u FL-u jer su funkcionirali na isti način. Nekoliko godina nakon svih tragi-komičnih slučajeva, sjedio sam na kavi i vidio flyer na stolu gdje se nude usluge učenja glazbene produkcije, krenuo sam na časove, i sve ostalo je povijest.

m: A otkud Chris u glazbi?

CC: Glazba je vrhonaravna stvar i najveća umjetnost kojom se mi ljudi možemo baviti pa je i odgovor na to pitanje je isto takav. Postoji povezanost koju riječima ne mogu objasniti, samo emocijom; opisao bih je kao vatru koja ne peče i uragan koji smiruje. Logično objašnjava harmoniju zvukova u nizu frekvencija koje kroz potpuni red čine kaos u glavi i obrnuto. Ja se ujutro budim misleći o glazbi, živim svoje dane kroz glazbu i idem spavati sa glazbom na umu. Gdje normalan svijet opisuje kontakt sa glazbom kao slušanje ja opisujem kroz gledanje odnosno vizualizaciju boja i valova. Dok sam bio teenager uvijek sam imao neke ideje u glavi, melodije, ritam, ali nisam imao sreće da netko iskoristi taj dar nego sam sve morao sam, što mi na kraju ipak, unatoč bezboj propalih glazbenih projekata, donosi najviše zadovoljstva.

m: Tko je Chris Chambers zapravo?

CC: Chris Chambers je ime koje sam naljepio na određeni period u mome životu. Danas kada su u planu nove stvari, gdje sam maksimalno iskoristio svoje umijeće i prilagodio ga sceni, izdavati ću stvari koristeći ime koje su mi dali roditelji, Mario Mihaljević, uz naravno alter ego alias koji odgovara imenu da bi me zapadnjaci mogli izgovarati, no više o tome tijekom godine.

m: A tko je Jericho Knox?

CC: S vremena na vrijeme sam imao ideje da se izrazim u progresivnom houseu, a s obzirom da ja ne volim da projekti propadaju stupio sam u kontakt sa australijskim labelom Crossing Over records i produkcija im se svidjela gdje sam ekskluzivno izdavao JK projekte i nisam očekivao da će moj rad podržati čak i Paul Oakenfold što je, koliko vidim, još uvijek najveći uspjeh te izdavačke kuće.

m: Kako stvari izgledaju sa ove točke gledišta, u odnosu na vrijeme kada si ti počinjao?

Danas se čini kako svi sve znaju, što izdavati, gdje izdavati, koji trend pratiti, što ide, a što ne. Digitalan svijet je presnimio umove nadolazećim umjetnicima da razmišljaju digitalno, analiziraju sve kroz chartove, grafike i tabele i na način gdje misle da mogu uspjeti koristeći istu tehniku koju je koristio netko tko je na vrhu. Postoji šablon koji svi koriste jer misle da će uspjeti, dok su prije svi koristili svoj stil kao šablon.

m: Da li se isplatio posao sa etiketom Phunkation?

CC: Phunkation mi je donio mnogo pozitivnih stvari što se tiče moje vlastite produkcije i upoznao sam puno mladih i perspektivnih umjetnika diljem svijeta. U jednom trenutku svi su htjeli potpisati stvar za Phunkation jer smo bili uspješni, na kraju krajeva, imali smo desetak prvih mjesta na svim najbitnijim glazbenim trgovinama, što je zapravo i najvažnija stvar za producenta, a to je da se pročuje. Kao umjetnici smo težili kvaliteti, a ne kvantiteti što su ljudi i prepoznali

m: Koliko umjetnika se nalazi na etiketi Phunkation?

CC: Dovoljno da budem ponosan na svakog od njih ali mislim oko 80-ak, od stare škole poput Misjaha, Langleya i Ignition Techniciana do mlađih aktera poput Duarta i Goncala M.

m: Kako izgleda jedan običan dan šefa etikete?

CC: Ja nisam imao radno vrijeme jer sam živio to što sam radio sa Phunkationom, tako da je svaki dan za mene bio isti. Glazba, e-mailovi, marketing, kontakti savršeno izbalansirani u totalnom kaosu koji sam živio tada... Oh, good times...

m: Postoje li neki nadolazeći umjetnici koji su privukli tvoju pažnju?

CC: Pa zapravo i ne, što ne znači da ne postoje, nego da se ja time baš i ne bavim više, nisam u potrazi za novim umjetnicima.

m: Šta bi preporučio nadolazećim producentima?

CC: Sav trud, svo odricanje, sva patnja i dobra volja kroz koju prođete će ekvivalentno biti odražena na uspjeh vaše karijere. Sve se svodi na to koliko stvarno nešto želite. Sreća će vas poslužiti kada se najmanje budete nadali, i možda u nekoj “nemogućoj” realnosti (poput one gdje sunce izgara u beskrajnom vakuum prostoru) uspiješ i ti zasjati unatoč svima koji su ti rekli ili mislili da nećeš. A što se tiče zvuka, radite balans na mixu da vam pjesme odgovaraju sceni i da se vaša produkcija može umiksavati direktno sa produkcijom koju pratite, ali stil NIKADA ne prilagođavajte nikome.

m: Kada si zadnji put nastupao negdje na Balkanu?

CC: Ne znam da li je Slovenija Balkan, mislim da je, ako ne Slovenija, onda Hrvatska. Svirke na Balkanu su uvijek pune adrenalina jer je poseban osjećaj svirati pred svojim ljudima

m: Postoji li neka zabava ili festival koji ti je posebno ostao urezan u sjećanju?

CC: Svaka svirka mi je ostala urezana u sjećanju, neke po dobrom, a neke po odličnom osjećaju. Bilo je tu i tehničkih problema koje su mi skratile život, high intensity treninzi koje mi je srce odradilo u 15 sekundi dok se problem ne riješi, ali sve su me te stvari zapravo ojačale i pripremale na sve više i sve bolje elemente koje svirke donose. Do onih odličnih gdje su, primjera radi, u Slavonskom Brodu i u Lisabonu ljudi za vrijeme moje svirke doživljavali klimakse te mi skakali na binu i vrištali na mene, uznemirujuće, ali na pozitivan način, samo što ove u Lisabonu nisam nista razumio.

m: Šta može vesela ekipa očekivati u sarajevskom klubu Trezor?

CC: 80kg Hardgroove techno udarača koji se zaželio razvalit domaći dancefloor. Pripremit ću kao i uvijek, najbolje funky i tribal trake da zapalimo Trezor, ako nas u međuvremenu virus Covidia 19 ne natjera na druge opcije.

Za sada, u petak, 17.04.2020. u sarajevskom klubu Trezor, ukoliko koronavirus ne odluči drukčije, mogla bi se desiti večer ispisana zlatnim slovima na sceni Hard Techno zabava, koje uvijek okupe super sakrivenu ekipu na tijesni plesni podij.

Lokalna podrška su perspektivni sarajevski selektori, sa jedne strane Q'le, a sa druge strane AKSA koji je ujedno sa svojom ekipom Nasty Grooves i domaćin ove zabave. Palac gore za domaće promotore i AEB!