DJ Evan: Nikad nisam imao potrebu hvatati trenutni hype ili slijediti trendove.

Ivan Ljutić aka DJ Evan, DJ, producent, promotor i vlasnik dvije izdavačke kuće, prisutan je na domaćoj sceni već duže od 20 godina. Publika ga je prvo upoznala u njegovom rodnom Rovinju, potom i ostatku Istre, a nedugo zatim i u Zagrebu te diljem Hrvatske i regije. Popričali smo s Ivanom o njegovoj glazbenoj evoluciji, planovima za budućnost, ali i dvije izdavačke kuće koje je pokrenuo, Forbidden Dance i Third World Records

MM: Kako bi danas opisao svoj umjetnički identitet - i što se promijenilo od tvojih početaka do danas?

E: Od samih početaka, kad sam se uglavnom bavio organizacijom manjih partyja u rodnom gradu i okolici, digganjem ploča i puštanjem glazbe, moj se put, do danas, više nadograđivao nego što se suštinski mijenjao. S vremenom sam se našao i u nekim drugim ulogama - A&R rad na etiketama Forbidden Dance Records i Third World Records, kao i uređivanje radijske emisije na D59B radiju. Ali sve to proizlazi iz iste potrebe: istraživanja glazbe i dijeljenja onoga što me iskreno uzbuđuje... Danas svoj umjetnički identitet vidim vrlo jednostavno - veliki sam ljubitelj glazbe generalno, s naglaskom na plesnu elektroničku formu. I dalje najviše uživam u tome da nove ploče isprobam tamo gdje im je i mjesto: na dobrom, masnom soundsystemu.

MM: Tvoj rad često balansira između DJ-inga, uređivačkog posla i izdavaštva. Gdje se najviše osjećaš ''kod kuće''?

E: Nemam točno definirano jedno mjesto gdje se osjećam ''kod kuće'', kad su u pitanju DJ-ing, uredništvo ili izdavaštvo. Više me zanima proces nego forma. Tamo se osjećam najbolje, bez obzira o čemu se radi. Svaka od tih uloga me pokreće na drukčiji način i svaka ima svoju težinu. Ipak, najveći gušt dolazi u trenucima kad se te stvari spoje. Recimo, kad novu ploču koju sam, netom objavio, testiram u klupskom okruženju, na DJ nastupu - tad se sve poveže i ima smisla.

MM: Pokrenuo si dvije izdavačke kuće, dva labela s jasnim, ali različitim identitetima. Što te je motiviralo da ih paralelno razvijaš i po kojem ključu usmjeravaš glazbenike/autore prema jednom, odnosno drugom?

E: Iako i Forbidden Dance Records i Third World Records pripadaju plesnoj elektroničkoj glazbi, za mene su to dva potpuno različita svijeta. I glazbeno i prema načinu na kojeg ih vodim. Forbidden Dance je, stilski, pitkiji, s naglaskom na house, izlazi u većim tiražama i obraća se široj publici. Tu postoji jasna briga oko cjelokupnog paketa, od zvuka do dizajna. Label je, od početka, zamišljen kao međunarodna priča, s distribucijom od Amerike do Azije...

S druge strane, Third World Records je, namjerno, ogoljen. White label izdanja, bez dizajna, s fokusom isključivo na mjuzu. Zvuk je alternativniji, često sporiji (uglavnom su to izdanja do 110 BPM-a), a autori nisu nužno poznati široj publici. U ovom slučaju me manje zanima prodajna strana - cijela ideja je da se label ne nameće, nego da ga ljudi sami otkriju, ako su spremni kopati malo dublje... A kad preslušavam novi materijal, gotovo odmah znam da li nešto pripada u Forbidden Dance ili u Third World...

MM: Koliko pažnje posvećuješ dugoročnom građenju kataloga, u vremenima kad se većina scene oslanja na brze digitalne cikluse?

E: Svjestan sam da je danas teško funkcionirati bez digitalnog formata. Realnost je da većina ljudi više ne pušta glazbu s ploča i da digitalni kanali diktiraju stvari. Nisam vinil-purist i nemam problem s tim; izdanja objavljujemo i digitalno, isključivo preko Bandcampa. Ipak, fizičko izdanje za mene i dalje ima posebnu težinu. Ne samo kao objekt, nego kao ideja: Sama činjenica da je ploču teže nabaviti, postavlja veći kriterij. I kod mene kao izdavača i kod ljudi koji ju traže. U trenutku kad je nešto stalno dostupno i lako dohvatljivo, vrijednost se neminovno razvodni. Zato mi je dugoročno građenje kataloga važno upravo kao protuteža tim brzim ciklusima. Ne da bih im se suprotstavljao pod svaku cijenu, nego da bih ostavio nešto što ima kontinuitet, kontekst i trajanje.

MM: Radio emisija ''Forbidden Dance'' koju vodiš na internet radiju D59B postala je važan dio tvog rada. Što ti pruža rad na radiju, za razliku od kluba ili labela?

E: Radio mi pruža prostor kojeg klub i label jednostavno ne mogu ponuditi. Emisiju ''Forbidden Dance'' smo, u posljednjih nekoliko godina, koncipirali kao platformu za gostujuće mikseve DJ-a iz regije, ali i šire. Na taj način mogu kvalitetno predstaviti glazbenike i zvuk koje smatram relevantnima, bez vremenskog pritiska ili klupskog konteksta. Osim toga, kroz radio promoviram i label... S obzirom na tisuće slušatelja koji svakodnevno slušaju D59B, gostujući se izvođači imaju priliku predstaviti globalnom slušateljstvu. Taj osjećaj dosega je nešto što je teško replicirati u drugim formatima...

MM: Za Mixmag si pripremio ekskluzivni DJ miks, u sklopu našeg novog YouTube serijala Elite House Culture koji je sastavljen isključivo od izdanja iz kataloga Forbidden Dance Recordsa. Kako si pristupio selekciji i što si želio ispričati s ovim miksom?

E: Ideja o miksu sastavljenom isključivo od našeg kataloga postojala je već neko vrijeme i planirali smo napraviti nešto slično povodom stote radijske emisije, tako da se ova prilika s Mixmagom prirodno nadovezala. U sat vremena miksa sam, kroz prirodan flow i postepeni build up, htio povezati recentnija izdanja s onim starijima i na taj način ispričati priču Forbidden Dance kataloga kao cjeline, bez naglašavanja pojedinih trenutaka. Miks je zamišljen kao presjek svega onoga što label jest danas.

MM: Kad razmišljaš o vremenu koje je iza tebe, postoji li neki trenutak ili odluka koja je bila ključna prekretnica u tvojoj evoluciji?

E: Postoji! To je bio trenutak kad sam prestao slušati sve one koji su mi govorili što i kako bih trebao raditi. Jednostavno sam krenuo po svome. Ne zato da bih nekome nešto dokazivao, nego da bih preuzeo potpunu odgovornost za vlastite odluke. Nema većeg gušta nego kad nešto uspije na taj način - ali isto tako, nema ni bolje škole od učenja na vlastitim greškama.

MM: Što te trenutno najviše uzbuđuje u glazbi i tvom radu? I kako bi volio da se tvoja priča dalje razvija?

E: Trenutno me najviše uzbuđuje osjećaj da stvari koje radim imaju neki svoj ritam i smisao. U glazbi me i dalje privlače trake koje nisu napravljene da odmah ''pogode'', nego da izdrže ''test vremena'', bilo kroz nova izdanja na Forbidden Danceu i Third Worldu ili kroz selekcije koje se razvijaju na radiju i u klubu. Ono što mi je danas možda i najvažnije jest činjenica da sam cijelo vrijeme ostao svoj. Nikad nisam imao potrebu hvatati trenutni hype ili slijediti trendove. Volio bih da se priča i dalje razvija upravo tako - bez kompromisa...