Kome još danas trebaju glazbeni kritičari?

U drugoj polovici 20. stoljeća glazbeni su kritičari imali i te kako važnu ulogu. Bili su svojevrsni izviđači i vodiči kroz nova diskografska izdanja. Bili su to ljudi sa primjerenom naobrazbom koji su publici otkrivali nove glazbenike, imenovali nove glazbene pravce, uzdizali na tron ili duboko pokapali neke albume. Ukazivali na fantastične omote vinila proglašavajući neke omote likovnim odnosno dizajnerskim remek djelima. Bili su to ljudi koji su doista bili naslušani svakojake glazbe i gotovo napamet znali imena i prezimena članova raznih grupa, godine izlaska albuma itd.

Bilo je to vrijeme kada se primarno gledalo na umjetničku vrijednost glazbe dok je popularnost, profitabilnost i komercijalna vrijednost bila tek olakotna ili otegotna okolnost. Na samom početku 21. stoljeća već smo razmišljali o CD-ima kao vintage nosačima zvuka jer se glazba preselilo na internet postajući tako dostupna svima sa mobilnim telefonom, laptopom, kompjutorom. Liberalizacija komunikacije putem interneta otvorila je vrata raznim blogerima, youtuberima, trolovima i raznim bićima koji su nezasluženo dobili prostor za liječenje svojih frustracija. Takva je situacija očekivano izbacila i svu silu “glazbenih kritičara” koji su se nametnuli svojim stavovima. Štoviše, neki od njih postali su izuzetno utjecajni jer nisu birali ni riječi, ni način kada su odlučili nekoga pokopati ili napraviti od nekog glazbenika Boga. Bez obzira koliko to bilo neopravdano jer su oni u međuvremenu postali digitalni influenceri koje prate stotine tisuća followera oduševljenih njegovim ili njezinim načinom izražavanja. Sadržaj, kompetencija i opravdanost postali su manje bitni. Forma i vizualni pristup pobijedili su kvalitetni sadržaj.

Glazba nikada nije bila dostupnija nego danas. I baš zbog toga uloga glazbenih kritičara možda je važnija nego ikada jer glazbeni kritičari danas imaju ulogu svojevrsnih glazbenih selektora. Dobar glazbeni kritičar uvijek će nečije autorsko djelo staviti u ispravan kontekst kvalitete, žanra, vremena, društva itd. Oni su ponovo postali putokaz u tom ogromnom oceanu milijuna pjesama koje se gotovo svakodnevno pojavljuju na internetu. Ali ne oni glazbeni kritičari koji će uvijek samo hvaliti već koji će i ukazivati na loše strane gotovog djela, opravdano preispitivati i objektivno kritizirati. Popularnost ne znači nužno i kvalitetu pa upravo tu najčešće dolazi do razmimoilaženja konzumenata te iste popularne glazbe i glazbenih kritičara. Glazbenici će postati popularni zbog te iste publike i slušatelja ali će njihov umjetnički rad procijeniti glazbeni kritičari dajući im na taj način vjetar u leđa ili pak smanjiti njihovu potencijalnu popularnost koja ponajprije leži u dobroj pjesmi i kvalitetnom autorskom radu. Stoga je danas gotovo polovica slabo poznate glazbe koja se stvara, glazba lišena formule uspjeha i komercijalnosti jer je nastala iz ljubavi prema glazbi, a ne zbog želje za uspjehom. I baš takva glazba prije će zapeti za uši glazbenim kritičarima nego prosječnim konzumentima glazbe.

Dakle, svatko može pisati i pričati što god hoće ali je težina tih rečenica i izgovorenih riječi postala irelevantna upravo zbog izuzetno velikog broja samozvanih kritičara zbog čega je i njihova uloga postala obezvrijeđena i omalovažavana. S druge pak strane glazbenih pravaca nikada nije bilo toliko puno koliko ih ima danas pa je i profesionalnim glazbenim kritičarima i te kako teško kvalitetno pratiti globalnu glazbenu scenu. Na žalost, mnogi su zbog toga jednostavno odlučili ignorirati brojne glazbene pravce pa tako i elektroničku glazbu ostajući vjerni svojim omiljenim glazbenim pravcima u kojoj za elektroniku bilo koje vrste jednostavno nemaju sluha ni mjesta.

Ne postoji škola za glazbene kritičare. Kao i među glazbenicima i među novinarima i talentiranima spisateljima se svako toliko pojavi netko čiji stil je pitak, čije riječi i mišljenje imaju težinu i čiji izneseni stavovi mogu nekoga natjerati da promjeni svoje mišljenje ili ga barem preispitati. Kao što pojedine pjesme mogu probuditi razne emocije kod slušatelja i natjerati na smjeh i sreću ili pak tugu i žalost. Drugim riječima, glazbeni umjetnici koji stvaraju glazbu iz umjetničkih pobuda ne očekujući da će njihova glazba biti općeprihvaćena i proglašena popularnom, očekuju mišljenje glazbenih kritičara i kolega jer popularnost i profit definitivno nisu mjerilo kvalitete. Na žalost, sve više se uzima za kvalitetnu i dobru glazbu onu koja je zaradila najviše novaca i za koju svi znaju. Jednom prilikom sam napisao da su glazbeni kritičari kao vrsta koja još uvijek nije izumrla i u današnjem je društva možda potrebnija nego ikada jer kada se glazba počinje mjeriti isključivo profitom a umjetnost visinom postignute cijene za neko djelo, društvo je stiglo na kraj puta. Bojim se da smo sve bliže tom kraju pa je stoga i mišljenje kvalitetnih glazbenih kritičara i te kako važno.