Izvještaj: GusGus na Bedemu Cornaru
Kako se bend s Islanda nastupom u Splitu zapravo - vratio kući
U subotu, 20.7. poput sretnog groma iz vedra neba outfit Collage priuštio je splitskoj publici koncert legendarne islandske skupine GusGus. Odmah treba napomenuti kako je ekipa organizatora tom prigodom napravila dobar posao, budući da je u organizaciji sve štimalo besprijekorno: od pomno odabranog warm upa lokalnog dvojca AMPM, preko razglasa, do lokacije koja je, podignuvši glazbeno zbivanje do razine krovova gradskog središta, još jednom otvorila temu neiskorištenih terena za kvalitetne svirke kojima Split obiluje.
Izuzev nešto starijeg hita David, na setlisti su se našli redom singlovi sa zadnjih 5 albuma: Forever, 24/7, Arabian Horse, Mexico i Lies Are More Flexible. Koncert je započeo Featherlightom sa zadnjeg od njih i već kod prvih taktova čulo se i osjetilo kako je bend i publika večeras na sigurnom akustičkom terenu, budući da se analogni orkestar Biggija Veire, naslonjen na glomazni mukli elektronički kick, prolomio splitskim eterom na najuvjerljiviji mogući način, sljubivši se s razglasom u više no dovoljnoj količini i potrebnoj definiciji zvuka. Odmah zatim Biggi nas je uspeo na Arapskog Konja na hit singlu istoimenog albuma i tu smo tek upali u ono po što smo svi došli - magični flow GusGusovog techno soula koji povuče slušatelja poput brzaka rijeke i iz tog inteligentnog i slatkog hipnotičkog vira ne pušta ga do samog kraja svirke.
Posebnost GusGusa i spomenute Biggijeve analogne elektronike jest rijetka dinamička diferenciranost, itekako čujna tijekom izvedbe. Naime dok dinamiku većine elektroničkih actova definiraju unaprijed postavljeni softverski preseti, Biggijev jedinstveni instrumentalni setup omogućuje, osim kroz efekte, moćne i snažne, no opet organske i prirodne oscilacije u samom volumenu. Njegovim vještim i umješnim doziranjem, podizanjem dinamičkih parametara u ključnim momentima koncertni zvuk GusGusa dobija na vrijednosti i izražaju, u aspektu kojeg smo kroz repertoar suvremene elektronike skoro potpuno zanemarili, zaboravili.
Nakon još jednog singla sa zadnjeg albuma, Lifetime, bend nas je upoznao s obećanim prvim od dva pilot singla njihovog nastupajućeg albuma, zvuka kojeg je Biggi prethodno opisao kao "rock techno". Zaista Our World iskače osjetno oštrijim i konkretnijim grooveom od snovitog zvuka na kojeg su nas Islanđani naviknuli kroz svoja tri desetljeća stvaralaštva. Vrhunac zapravo prilično sadržajno sabijenog koncerta od svojih sveukupno 11 numera očekivano je nastupio s jednim od njihovih najizrazitijih hitova uopće Over, kako bi se nastavilo suzdržanim Airwaves s Mexica, pa do druge (pret)premijere, odlične Simple Tuesday s nadolazećeg studijskog uratka.
Atmosferu je potom ponovno podgrijala popularna tema Davida, što se nastavilo neizbježnim koncertnim odabirom benda, ambijentalnim brojem Add This Song s 24/7. Veliko finale zamišljeno je općenito s još jednim genijalnim techno pop tripom Deep Inside s Arabian Horsea, međutim tu je prvi put, pred kraj koncerta, do izražaja došla tanušnost postave, prije svega u vokalnoj sekciji gdje je iz nekog razloga u ovoj izvedbi sramežljivi vokal Daniela Agusta, uz izostanak originalnog sa snimke Hognija Egilssona, pomalo utopio, smlačio pjesmu, ne dopsutivši joj razvoj do himničkog vrhunca kojeg je ona dosezala u izvedbama s pojačanjima, na turneji albuma.
Popravak je nakon pozdrava sa splitskom publikom pet minuta prije ponoći uslijedio sa sjajnim medleyem Mossa (album Forever) i covera Breaking Down Ananda Projecta. Iako je očarana publika ostala na zadnjim nogama iščekujući bis, umjesto njega uslijedilo je kratko obraćanje Biggija Veire, koji uza zahvalu na toplini i ljubavi koju je, kaže, osjetio, splitskoj publici poručio još ovo: "Morao sam vam ovo reći: moja majka jako voli Hrvatsku. Mora da je to zaista predivna zemlja!".
Imajući u vidu vjernost i istrajnost splitske publike koja GusGus kroz svoje urbane zakutke skupinu prati još od ranih devedesetih, a koja je iskazana i do kraja ispunjenim gledalištem Bedema Cornaro, možemo reći da je efekt i značaj prvog povijesnog gostovanja GusGusa u Splitu dvojak. Prvo je to da se bend, makar ne znajući, koncertom u Splitu zapravo vratio kući, svojim korijenima za koje vjerojatno nije ni znao da ih je tu pustio. Bilo je nečega u Splitu čega je nedostajalo u gostovanjima u ostala tri hrvatska grada. Ako je gostovanje u Šibeniku pred dvije godine obilježila prije svega vizualna atraktivnost - lokacijom, kostimografijom, u Splitu se, spletom sretnih okolnosti u predivnoj ljetnoj večeri na jako dobrom razglasu u do sad nečuvenoj mjeri dogodila muzika i kontakt kakav je dalmatinska metropola u stanju pružiti izvođačima do kojih stvarno drži.
I to bi bio ovaj drugi aspekt značenja svirke GusGusa u centru Splita: grad je ovim gostovanjem nakon dugog perioda otužne neprepoznatljivosti zbog naraslog kulturalnog primitivizma i dekadencije svih kriterija (dobrog) ukusa ponovno okupio cvijet svoje urbane glazbene publike, dopustivši dvojcu iz Reykjavika da ga, nakon predugog lutanja, ponovno vrati sebi.
