Honey Dijon: “Plesna glazba je kolonizirana”

Ako znate nešto o house i techno glazbi, znate da je rođena u afroameričkoj i latino queer zajednici i da ima duboke političke korijene. Kako trenutno živimo okruženi modernim pokretima za građanska prava, razgovori na tu temu su česti i brzo postaje očito da se mnogi od nas u plesnoj glazbi ne slažu oko pitanja rase i politike. Iako oboje imaju vitalnu ulogu u stvaranju glazbe, neki, nažalost, brzo odbacuju te tvrdnje.
Kao istaknuta DJ-ica i producentica porijeklom iz Chicaga, koja je i Afroamerikanka i transeksualka, Honey Dijon utjelovljuje korijene plesne glazbe u svojoj srži i već više od dva desetljeća neumoljivo vlada plesnim podijima. Preselivši se u New York krajem 90-ih, Honey je iz prve ruke doživjela kulturu noćnog života i počela stvarati ime za sebe, istovremeno radeći s afirmiranim afroameričkim DJ-evima kao što je, recimo, Tedd Patterson. Povijesni korijeni plesne glazbe pričaju priče o legendarnim klubovima kao što su The Warehouse u Chicagu ili Paradise Garage u New Yorku. Proučavajući ova mjesta brzo saznate da su to bila sveta mjesta stvorena za LGBT Afroamerikance. Oaza u kojoj stvari poput spola i seksualnosti više nisu bile važne; radilo se isključivo o glazbi i o osjećaju koji je glazba pružala. Radilo se o prihvaćanju, ljubavi i slobodi izražavanja.

Ubrzajmo do današnje, moderne scene i učinit će nam se da smo se nekako odmaknuli od tih kulturnih korijena, a afroamerički umjetnici sada su subjekti krajnje marginalizacije unutar scene koju su stvorili i izgradili. Kako kaže Honey, “scena je kolonizirana”. Bilo da se radi o headlinerima na festivalima ili bookerima, ovih dana vidite manje ljudi tamne kože. Zašto je to tako? Što možemo učiniti kao scena i industrija da se vratimo temeljnim korijenima house i techno glazbe? Razgovarala sam s Honey Dijon kako bih stekla uvid u ova pitanja i učinak koji su pokret Black Lives Matter i smrt Georgea Floyda imali na zajednicu elektroničke glazbe.

AL: Kako stoje stvari u Berlinu nakon ubojstva Georgea Floyda? Vidjela sam da si nedavno išla na prosvjed, kakvo je bilo to iskustvo?

HD: Puno se raspravljalo o tome kako se LGBT zajednica uklapa u pokret Black Lives Matter jer uvijek izgleda kao da moramo birati. Kao, trebala bih se zalagati za svoju boju kože, ali poricati ostale dijelove sebe. Možemo govoriti i o tome zašto nema veće podrške kad Afroamerikanke dožive nasilje ili budu ubijene. Uvijek se čini da se muškom Afroamerikancu nešto mora nešto dogoditi, da bi nastala galama. U Berlinu mi je bilo zanimljivo vidjeti kako su se svi ti Europljani okupili zajedno za Black Lives Matter. Međutim, u isto vrijeme ovdje se još uvijek ugnjetavaju ovdašnji pripadnici turske zajednice, sirijske zajednice, migranti i afrički doseljenici. Uvijek mi se sviđala jedna izjava Indye Moore - “svi ljudi čija je koža druge boje osim bijele, svi tamnoputi ljudi širom svijeta trebaju biti jednaki, ne možemo birati samo jedne od njih.”
Na prosvjedu sam se osjećala kao da nečemu pridonosim: bilo je sjajno vidjeti toliko svijesti o onom što se već predugo događa. Sjećam se da sam kao dijete svjedočila što se dogodilo Rodneyju Kingu, a evo nas 30 godina kasnije i događa se ista stvar, samo prije nije bilo društvenih mreža, nije bilo ove globalne reakcije kakva je sada. Ipak, bilo je sjajno vidjeti toliko ljudi iz toliko različitih društvenih slojeva koji sudjeluju u onome što smatram ne samo pokretom Black Lives Matter već i pokretom ljudskosti. Radi se o tome da ljudi mogu imati ista prava bez straha od ugnjetavanja zbog svoje boje kože. Sjajno je biti dio pokreta.

AL: Osjećaš li se ugodnije u svojoj koži živeći u Berlinu nego kad si živjela u Sjedinjenim Državama?

HD: Pa, prvo sam morala postići da mi bude ugodno samoj sa sobom, bez obzira na zemlju, situaciju ili gdje se već nalazim. Ali, moram reći, ovdje me ne vide kao Afromerikanku, već kao Amerikanku. Drugačija je dinamika kada u Europu dođete kao Amerikanac, izloženi ste drugoj vrsti kategorizacije: nacionalizmu. Osjećam li se ugodnije u svojoj koži šetajući Berlinom? Sad se ovdje osjećam ugodnije nego u Americi, jer se ovdje se nikad ne bi moglo dogoditi nešto poput tajne policije jer su to već prošli. Ono što se događa sa svim tim sranjima u Americi je zastrašujuće.

AL: Mnogi klubovi se ispričavaju, objavljuju crne postove na IG-u, obećavaju da će biti bolje itd. Što misliš o tome? Misliš li da su mnogi klubovi bili rasistički nastrojeni, nisu predstavljali Afroamerikance, trans ili LGBT ljude onako kako su trebali, kao osnivače plesne glazbe?

HD: Odgovori je u samom pitanju. Otkad sam pokrenula svoj lik i počela biti prepoznatljiva kao umjetnica, zalažem se za korijene ove kulture. Ne živim u glazbenoj prošlosti, ali ta energija i umjetnost nešto su čega sam svjesna; jasno mi je čija su ramena na kojima stojim. Iznimno cijenim afroameričku kulturu kao i LGBT pokret iz kojih je niknula zajednička, danas već kolonizirana kultura. Ponekad nas izostave iz priče, pa mi je drago da se barem pokrenula ta tema i da ljudi gledaju kako u svoje poslove uključiti više LGBT ljudi kao i Afroamerikanaca. I da nisu samo uvijek isti afroamerički muški DJ-evi u DJ slotovima. Što je s mladima? Mislim, toliko je novih mladih DJ-eva. Mogu ti nabrojati toliko mlade ekipe koja nije u središtu pozornosti jer to ne odgovara određenoj agendi. I iskreno, osjećam da je jedini razlog što sam ja danas ovdje to što se prije pet godina počela osvještavati i trans problematika; počeo se događati pokret “me too”. Ljudi su počeli kužiti skoliko je mali broj žena u line-upovima festivala i klubova. Svejedno još uvijek nas čeka dosta posla jer, što se mene tiče, sve dok mi ne budemo one koje organiziraju festivale, koje vode izdavačke kuće, ili upravljaju agencijama, i dalje zapravo tražimo mjesto za tuđim stolom umjesto da stvorimo vlastiti.

AL: Istina. U posljednjih pet godina vidjeli smo značajan pomak fokusa na žene u DJ industriji. Prije nisi dobivala toliku pažnju medija?

HD: Meni se istovremeno događao početak DJ-iranja i početak tranzicije, dakle navigiranje kroz duplu količinu sranja. Kad sam počela DJ-irati, nije bilo društvenih mreža, a ti si morao biti talentiran. Morao si naučiti zanat, bio je to drugačiji svijet; ne kažem da je bolji ili gori, jednostavno je bio ono što je bio. Bilo je vrlo malo žena kao i pripadnika LGBT zajednice u tom svijetu. Nitko nije slušao moje stvari. DJ-irala sam po gej klubovima, jer je to bila jedina zajednica koja me angažirala. Doduše, nekad nismo nalazili na zajednički jezik jer, znaš, dolazim iz house glazbe a našla bih se u sredini gdje bih se morala prilagoditi i svirati više pop stvari poput Madonne ili Britney Spears. Moraš nekako zaraditi za hranu a i, znaš, željela sam biti DJ. Dakle, prihvaćala sam nastupe kroz koje sam zarađivala a istovremeno sam se bavila i undergroundom, kako bih barem na neki način mogla naći kreativnu ravnotežu u svom životu. Bio je to drugačiji svijet i to je bio jako, jako muški svijet. Prošla sam cijelu tech-house priču. Prošla sam kroz cijeli show. Prošla sam kroz toliko trendova u kojima su vladali isključivo frajeri. Bilo je vrlo, vrlo, vrlo izazovno. Ali, u životu sam očito imala anđele čuvare koji su mi pomogli proći kroz sve to. Koji su mi pomogli uspjeti. Sredinom 2000-ih prilično sam često odlazila u Toronto i nastupala sam po Sjevernoj Americi i Francuskoj. Puno sam nastupala, imala sam ljude koji su vjerovali u mene kao artista ali da, bilo je to svejedno vrlo izazovno vrijeme.

AL: U jednom intervjuu iz 2017. godine govoriš o glazbi koju ste radili kao mladi u Chicagu i kako je bila vezana uz kulturne i društvene promjene. Misliš li da je aktualna plesna glazba još uvijek vezana za takve stvari?

HD: Prešli smo iz kulture u zabavu. Jednom kada je ova glazba kolonizirana, postala je zabava, i to se vidi u glazbi. Kako se razvijala DJ kultura, festival za festivalom, ponekad bih odradila pet do šest nastupa zaredom i bila bih u deset aviona tjedno. I kako da onda imam vremena da se usredotočim na glazbu? Kako naći vrijeme da se izrazim? Kao umjetniku, kako naći vremena da samo stanem i malo udahnem? Uvučete se u taj začarani krug i zaboravite za što ste plaćeni. Kad sam počela stvarati glazbu, ljudi bi odlazili iz kluba s nekom porukom. I, vezano za moje setove, shvatila sam da dobijem najviše reakcija kad puštam klasike, za razliku od novijih izdanja. Lako je nabaviti gomilu opreme i koristiti samo efekte. To je careva nova odjeća, sav taj lažni sjaj. Moj prijatelj Derrick Carter uvijek je govorio da je razlika između onoga što se dogodilo u Americi i onoga što se dogodilo u Europi u tome što se u Americi više radilo o tome kako si osjećao glazbu. U Europi se više radilo o tome kako glazba zvuči, više se baziralo na guranju tog sounda bez unošenja bilo kakvih osjećaja u glazbu. Mnogima će ovo možda biti kontroverzna izjava jer se svi osjećaju drukčije ili imaju drukčiju strast prema glazbi koju stvaraju i glazbi koju sviraju. Zapravo, samo predlažem da razmislite o tome što, jebote, radite. Ne kažem da je jedno bolje od drugog, samo želim obratiti pažnju na to da s obzirom kako se trenutno pristupa glazbi, ona postaje jednokratna, lako zaboravljiva.

AL: Želiš li nešto poručiti svojim fanovima ili pratiteljima što može izazvati pokret Black Lives Matter ili ljudima koji misle da u plesnoj glazbi nema rasizma?

HD: Ako vam se ne sviđa ono što imam za reći, onda se vi bavite s tim, vi dajte svoj stav o tome. Ne mogu ja učiniti da vama bude ugodno. Nisam zbog toga ovdje. Ovdje sam da predstavim svoje iskustvo, razgovaram o svom životu, podijelim svoje emocije i, ako vam se ne sviđa ono što imam potrebu reći, na planeti ima sedam milijardi ljudi, slijedite kuje koje želite slušati. Ne trebaš me negirati jer ti nije ugodno što imam za reći. Slušajte nas, ljude ‘u boji’ koji kažemo - “ovo se događa”, “boli nas”, ili “to se događa kad…”. Ne izazivajte nas jer niste bili u našim cipelama . Ne možeš mi ti reći kako bih se ja trebala osjećati u svijetu. I, znate, u plesnoj će glazbi uvijek biti rasizma, seksizma, transfobije i homofobije, ne razumijem zašto svi misle da je taj svijet utopijski. Puno je posla koji treba obaviti, i bilo bi sjajno kad bismo mogli doći do točke da čak i ne vodimo ovakav razgovor. Stoga mislim da je to cilj, biti tamo gdje nemamo te diskurse, gdje pričamo o nama kao o DJ-evima, kao o umjetnicima i to je to.

AL: Jesi li tijekom svoje karijere imala iskustva s rasizmom?

HD: Moram reći da su po mene stvari bile prilično OK, osim kad sam otišla u Dubai. Tamo je bilo pomalo zajebano. Ali inače ne, jer obično izbjegavam mjesta gdje ima puno homofobije, transfobije, rasizma ili šovinizma. Odlučila sam izbjegavati mjesta koja kulturno ne uzdižu. Imam dugi jezik. Nitko se ne želi zajebavati sa mnom. Pretpostavljam i da sam usput rekla toliko sranja da ljudi znaju da se ne zajebavaju sa mnom. Imala sam dosta sreće. Nikad se nisam morala suočiti s bilo kakvim seksizmom ili rasizmom ili transfobijom - moj menadžer i booking agent izvrsno rade, vode računa da budem na pravim mjestima. Da, imala sam puno sreće što se toga tiče.

AL: Što je za tebe aktivizam?

HD: Živi autentično i bez potrebe da se pravdaš. To je jedan od načina, jer kad konfontirate problem, to je vaš prirodan način aktivizma. Na cijeni je javno prosvjedovanje, ali mislim da puno više mijenjamo kad djelujemo aktivistički u svom svakodnevnom životu, a ne samo taj jedan put kad marširamo. Kao i kad se povežemo s ljudima s kojima radimo ili s obitelji. Aktivizam dolazi u svim aspektima vašeg života. Nije samo ono što stavljate na društvene mreže. Znate, suprostavite se svojim partnerima. Ja još uvijek moram obrazovati ljude koje volim - i to je oblik aktivizma. Ja sam aktivist tako što govorim svoju istinu, predlažem neki novi način razmišljanja, što imam kontrolu nad svojim životom, sama se brinem za sebe tako da ne moram “nikoga ništa tražiti”, kako kaže moja mama.

AL: A što misliš o tome što su Joey Negro i Black Madonna promijenili svoja imena zbog optužbi neutemeljno preuzimanje ‘tuđe’ kulture?

HD: Osjećam da je ono što se dogodilo Marei (TBM) je bilo zanimljivo jer, kako je Derrick Carter tweetao, nije da se zvala “jigaboo Madonna”. Čini se također da nitko ne govori o onome za što se Marea još zalagala, poput ženskih i LGBT prava, a ova situacija je to umanjila. Iz kojeg god razloga, ona je odabrala to ime, to je njezin posao, ja se osobno nikad nisam našla uvrijeđenom zbog toga. Kao što sam ranije rekla, mislim da društveni mediji nisu mjesto za takve vrste rasprava. Ali, mislim i da je ovo bila prilika za ‘bijele artiste’ da se zamisle, analiziraju svoj život i postupke; mislim da je iz svega proizašlo i nešto pozitivno.

AL: Imaš li kakav savjet za nekog iz crnačke, trans ili druge marginalizirane zajednice koji se želi baviti plesnom glazbom?

HD: Kao prvo, naučite odakle potječe plesna glazba. Ne žurite, naučite zanat, imajte što za reći. Jedan od mojih glavnih hashtagova je “budi ono što želiš vidjeti” (be the thing you wish to see), to je moja mantra. Budite neporecivo vi, budite toliko nepobitno dobri u tome što jeste da vas ljudi ne mogu kasnije iskoristiti. Bila sam na sastancima na kojima su ljudi vodili razgovore u stilu “napravit ćemo sljedeću žensku DJ superzvijezdu”. I da, lijepa djevojka je, kao i uvijek, u prednosti ali morate shvatiti da je ljepota zamjenjiva, a talent, iskrena priča i autentičnost - nisu.