Ima li tog undergrounda?

Negdje koncem prošle godine poznati i priznati bosanskohercegovački režiser Dino Mustafić je na svom tweet profilu objavio kako underground ne postoji, točnije, napisao je: “Vjerujem u underground kulturu, jer koristi jezik mladih kao provokaciju sa kojom se ruše tabui, a svakodnevnica postaje izvor nepresušne inspiracije. Onda društvo stvara uvjete za kulturalne promjene, a ciljevi postaju liberalnost i emancipacija. Takvu kulturalnu politiku nemamo.”

Bez okolišanja i kao protagonista lokalne underground scene, mislim da smo ipak imali upravo tu kulturalnu politiku, i da je ona zaista jednako bila posebna u Sarajevu kao i u svakom drugom gradu, da je ona upravo underground zato što se ne vidi na prvi pogled. Underground je postojao u Sarajevu ili u bilo kojem drugom većem gradu kuda koračaju svjesna ljudska stvaralačka bića u posljednjih 70ak godina, što dokazuju mnogi primjeri. Tu se pojavljuje pitanje - zašto? Zato što je to neodvojivi dio kulture uopće. To je protuteža. To je instinktivni stvaralački odgovor ljudskih bića na stvari koje im se predstavljaju kao imperativi ili kao dominantne pojave u kulturi generalno. Underground kao izraz je postao previše iprostituisan jer su se mnoge stvari podvukle pod “underground kulturu“, a to je ono što je malo manje zanimljivo u vezi sa pojmom underground.

Etimološko podrijetlo riječi vuče korijen iz engleske riječi koja može biti pridjev, pa ima značenje “potajan, skriven, tajan” dok kao imenica podrazumijeva umjetničku djelatnost izvan službenih tokova, odnosno sve ono što nije mainstream, i sve ono što se ne otkriva tako lako.

SVI SMO ISTI

Sarajevo kao urbana sredina se ne može isključiti iz ovog obrasca, jer se u ovom gradu nalazi dovoljno ljudi koji su vremenom razvili i otkrili nove umjetničke senzibilitete naspram muzike i umjetnosti uopće. Ovi ljudi su svjesno odabrali da budu dio jednog koncepta koji podrazumjeva modernu glasnu elektronsku, repetativnu, hipnotičku muziku, maratonski ples. Oni imaju posebno istančan ukus za sve ono što se veže za ove vrste zabava, uključujući zahtjeve za vrhunski soundsystem jer, naposlijetku, zvuk stvara magiju. Sa sociološkog aspekta ovo je jedna subkulturna pojava kojoj se ne može oduprijeti niti jedno progresivno ljudsko biće koje živi u skladu sa vremenom, a želi da se socijalizira. Silom prilika uvjerio sam se u to dovoljno puta i shvatio da ove subkulturne pojave okupljaju kvalitetene osobe u plesne skupove koje ne možete shvatiti kao obično “partijanje”. Svaki grad je posebna situacija i poseban underground i niti jedna noć nije ista, a pravila nikada nisu postojala, osim onih koja uključuju bonton, a i to je danas underground. Ove događaje krasi dobra muzika, gostujući DJ-evi koji su predani publici do jutra, a ekipa na plesnom podiju totalno spremna za ples, jer zbog toga su i došli. Ovdje nema lažne kurtoazije i to je underground. Jedan od sarajevskih primjera je NNnights, neformalna i neprofitabilna grupa građana i građanki koji su partijanje digli na viši nivo! To više nije obično partijanje, to je “profesionalno partijanje”. Potpuni užitak u trenutku koji traje 16 sati vrhunskih setova glazbe koja se uklapa sa magičnim ambijentom jahorinskog hotela koji je specijalno zakupljen samo za ovu zabavu. Ili krov jedne od najljepših sarajevskih zgrada u centru grada i 9 noći balansiranja sa policijom, susjedima i publikom. Noći u sarajevskim tramvajima i afteri po skrivenim lokacijama. Smiono je bilo to i pomisliti, a kamoli uraditi. Preko 50 noći i jutara u 3 godine. I to je underground, i tu bih volio da sam vidio cjenjenog reditelja u plesu.

NAŠ UNDERGROUND JE OPET POSEBAN UNDERGROUND

Vratimo se na početak teksta, pomenuti reditelj Dino Mustafić je vrlo dobro upoznat sa stanjem na sarajevskoj, pa možemo reći i bosanskohercegovačkoj sceni po pitanju kulture, ali ne posjeduje spoznaje o svim onim stvarima koje se dešavaju ispod radara i izvan moći kulturnih radnika koji misle da kreiraju opću kulturu stanovništva “zlatne doline” i šire. Da li je underground u modernom BiH društvu na zabavi imati ljude koji su došli da se zabavljaju, plešu i druže iz oba entiteta, sa cijelog Balkana, bez nacionalističkih ispada i ksenofobičnih izjava? S posebne točke gledišta prosječnog Balkanca - jeste, i to je taj underground koji se furao u Sarajevu, ali i šire prije epidemije i ograničavanja kretanja iz opravdanih razloga u martu 2020.

Postoje i brojevi, naravno, ono što sam vidio u Sarajevu kroz protekle tri godine jeste da su se iznjedrili novi umjetnici koji su čisti produkt underground zabava, otvoren je još jedan klub, dva studija,internetski radio NN koji 24/7 svira elektroniku, bez reklama, na račun mecene N.H i koji vjeruje u underground. Desilo se egzotičnih, neponovljivih zabava i ljudi su plesali i uživali. I iz tog razloga mi je žao da nisam nikada vidio cjenjenog reditelja da se druži sa underground ekipom i da osjeti sarajevsku scenu koja je provjereno, po konceptu, identična underground scenama bilo kojeg većeg europskog grada. Na nekim od NN događaja sreli su se ljudi iz Berlina i prepričavali poslije po rodnom im gradu u kakvu su situaciju najbolju ikada upali, Talijani su tvrdili da su im plesači i plesačice iz Brazila srednja žalost kada su vidjeli sarajevsku mladost na after partiju, opet na vrhu zgrade. I to je underground.

Kako dublje tonem u razmišljanje o pojmu underground, udaram o još jedan već pomenuti pojam, a to je pojam subkulture. Taj pojam u kontekstu clubbinga podrazumijeva opet malo širu definiciju pojma underground, jer na koncu sve se podvlači pod kulturu, opću, globalnu, ljudsku sposobnost da stvara i na taj način izaziva osjećanja drugih ljudskih bića koja svjesno uživaju u onome što se ne nalazi na državnim, komercijalnim medijima, u svakom klubu, ili kafani, odnosno galeriji ili pak na drugim mjestima koja su predviđena za eksponiranje bilo kojeg umjetničkog stvaralaštva.

Važno je za znati, underground kultura se rađa iznova svaki put, jer je to jedini odgovor na sve što se događa oko nas. Istina je da se i sam underground transformira pa se nerijetko i odvoji od svog polazišta i postane mainstream. No tada se čovjekova potreba za stvaranjem i odvajanjem od stvarnosti opet udružuje sa njegovim emocijama i baca protutežu na taj mainstream. Postoji mnogo primjera za to, ali najupečatljiviji je zasigurno punk, i kao glazbeni žanr i kao pokret koji je sa svog izvornog bunta završio na etiketiranim skupim odjevnim predmetima i na vrhovima radijskih top lista. Siguran sam da mu to nije bio planirani pravac kretanja ali to se desilo, no protuteža je svakako bila pojava nekoliko drugih podžanrova koji su opet u odnosu na punk bili i ostali underground.

ONO ŠTO NIJE DRUŠTVENO PRIHVATLJIVO POSTAJE UNDERGROUND

Eh sada, iz ovog prije navedenog vrlo je jasno da dokle god postoji ljudska želja za stvaranjem i kreiranjem u bilo kom smislu, postojat će i underground, u manjoj ili većoj mjeri, i uvijek će biti prisutan određeni broj ljudi koji se neće povinovati trenutnom društvenom trendu, koji neće zagovarati šund i koji će jako cijeniti svo svoje potrošeno vrijeme na subkulturne pojave kao što su okupljanja ljudi sličnih svjetonazora, ukusa i aspiracija s ciljem trošenja struje na velike zvučnike. U skladu sa vremenom u kojem se nalazimo, neće se štediti ponuđene tehnologije da poboljšaju cijeli performans i ugođaj. Veliki spektar zahtjevnih priprema je potreban da bi se organizirao jedan iole pristojan underground događaj, koji u nemalom broju slučajeva podrazumijeva i druge vidove kulturnih ekspresija kao što su digitalna, video i audio umjetnost. Ljudi koji pohode lokalne underground događaje su moderni ljudi, visoko stručno obrazovani i zaposleni što daje jednu posebnu notu sigurnosti cijelom konceptu druženja. Bez obzira koliko nastojali biti neovisni o svim trendovima, ipak i za neovisnost u umjetnosti je potrebna određena sigurnost, a to je u svakom slučaju i novac koji je potreban za organiziranje underground događaja. Istina je velika da organizator sa svojim timom, svjesno ide određene gubitke za dobrobit cijelog događaja. Po nekoj utješnoj logici, tamo gdje zarada počinje prestizati uloženo tu prestaje underground.

NAJBOLJE DA OSTANE OVAKO

Na koncu, underground kultura u Sarajevu, ali i šire postoji, bojažljivo i nenametljivo. Na ovoj sceni se vrte budući veliki umjetnici, stvaraoci, producenti i vješti ljudi koji svoje slobodno vrijeme troše na konstruktivan i stvaralački način. Obično o svom trošku i tiho za postojeći sistem vrijednosti , ali opet, jako srčano i glasno za četristotinepedeset ljudi skrivene grupe koja diskretno uživa u onome za šta se misli da ne postoji u našem društvu. Skrivene zabave su ono šta se radi kada se ljudima napuni kapa od mainstreama, zabava niskih strasti i poslušnika koji ne vide drugu vrstu zabave osim one koja im se servira iz ogromnog pogona devijantnih i iščašenih medija koji su davno prestali raditi svoj posao i poslužili za stvaranje torova koji su mnogo zgodniji za kontrolu, uopće.

NO, PRIZEMLJIMO SE!

Sa ove vremenske distance o tom undergroundu mogu pisati kao o subkulturnoj pojavi u nedavnoj prošlosti. Ovaj tekst je načet prije epidemije, a nastaje u vrijeme globalne pandemije virusa covid – 19. Preporuka je da nema okupljanja ljudi jer se virus brzo širi. Svijet više nikada neće biti kakvim ga pamtimo. Samim tim i underground neće biti ono za šta smo ga smatrali do pojave pandemije.

Nadajmo se da će cijela pandemija brzo proći i naravno, prvi događaji koji će okupiti ekipu na ples će biti tajni. Što se tiče modernog socijalnog kontakta stvari se ipak moraju vratiti na početak, u ovom posebnom slučaju, underground kultura uobličena u maratonsko slušanje elektronske glazbe na tajnoj lokaciji za mali broj ljudi sa dobrim razglasom. Ovaj koncept je neuništiv. Veliki festivali jesu veliki, ali trebat će jako puno vremena da se ljudi opuste i vrate na ogromna okupljanja bez straha od virusa Covid 19. I na kraju ogromni napori će biti uloženi u dezinficiranje klubova širom svijeta.

Danas smo okrenuti internetskom svijetu i svim tim nastupima koje naši omiljeni umjetnici plasiraju iz svojih domova i na taj način daju svima nadu da će ovo sve biti jučer.

Moji underground komorati i ja smo na početku ove globalne katastrofe već osmislili načine da udružimo snage i pravimo zabave. Zvuči nevjerojatno, ali je izvedivo. “Rave Cave” samo za negativne uz obaveznu preporuku prijatelja i potvrdu od doktora da si zdrav ili zdrava. S obzirom da se sam virus može ubiti na nekoliko različitih načina od dezinfekcije do saune, naša ideja “Rave Cave” je nukleus tog čovjekovog stalnog nastojanja da u svakoj situaciji nađe način da predstavi svoju umjetnost i u ovom posebnom slučaju, potrebu za clubingom. I uradili bi to, kada ne bi bilo toliko cinično u odnosu na cijelu zajednicu koja se na svaki način čuva bolesti koja polako hara našom planetom. Ovdje se može načeti cijeli niz pitanja ili tema, ali cilj ovog teksta nije pozivanje na neposlušnost, već dokaz da je čovjekova potreba za stvaranjem i undergroundom jača i od njega samog.