Mark Newton: 15 godina Hideouta

Mark Newton je britanski poduzetnik i inovator u području glazbenih događanja s više od 15 godina iskustva u industriji. Najpoznatiji je kao jedan od osnivača Hideout Festivala, elektroničkog glazbenog festivala koji se od 2011. godine održava na plaži Zrće na otoku Pagu. Zahvaljujući njegovoj viziji i strateškom pristupu, Hideout se pozicionirao kao jedan od vodećih europskih festivala koji svake godine privlači tisuće posjetitelja iz cijelog svijeta. Osim rada na festivalima, Newton je aktivan i u drugim područjima – suosnivač je nekoliko startupa u tech industriji, a poznat je i po otvorenom govoru o neurodivergenciji te zagovaranju mentalnog zdravlja u kreativnim industrijama.

Povodom 15. godišnjice Hideouta, razgovarali smo s Markom o njegovim počecima u Hrvatskoj, izazovima s kojima se suočavao, promjenama u glazbenoj industriji i planovima za budućnost.

m: Festival Hideout pokrenuo si sa samo 28 godina i pretvorio plažu Zrće u svjetsku party destinaciju. Kako si uopće saznao za Zrće i što te uvjerilo da ima potencijal za veliki festival?

Mark: Nekoliko mojih prijatelja s faksa koji su tada vodili tadašnji Outlook Festival, znali su da tražim novu lokaciju za pokretanje vlastitog festivala. Oni su nakon prve godine odlučili odustati od Zrća i predložili mi tu lokaciju pa su me upoznali s kontaktima koje su tamo imali. Otišli smo u Novalju, upoznali ljude i odmah nam se svidjelo iako je bila zima i stvarno hladno. Odmah smo vidjeli da ta destinacija ima nešto posebno, a i sama plaža... jednostavno smo osjetili da tu ima potencijala. Nismo znali puno o Zrću ni o Hrvatskoj, ali odlučili smo riskirati i vidjeti što će se dogoditi.

m: Hideout slavi 15 godina postojanja. Kad se osvrneš na sve te godine, postoji li neki trenutak ili uspjeh koji ti je posebno ostao u sjećanju?

Mark: Prva godina bila je jako uzbudljiva, nismo imali pojma što radimo. Bilo je oko tri i pol tisuće ljudi. No, već u drugoj godini osjetili smo da se događa nešto veliko. Vratili smo se kući, a prijatelji su stalno spominjali festival – i ne samo naši prijatelji, već i njihovi prijatelji. Počelo se pričati o Hideoutu posvuda. Šetao sam po klubovima u Velikoj Britaniji i stalno sam čuo ljude kako ga spominju. Tada smo pustili karte u prodaju i u tjedan dana prodali više nego cijele prve godine – oko sedam tisuća ulaznica. Sjećam se da sam bio u uredu i pomislio: “Ajme, ovo bi stvarno moglo postati ozbiljno.” I evo nas, 15 godina kasnije.

m: Koji su bili izvođači koje si najviše želio dovesti na festival?

Mark: U to vrijeme već smo radili na Ibizi, promovirali izvođače iz Velike Britanije koji tamo nisu uvijek pronašli svoje mjesto. Kako su se drugi festivali počeli širiti, velike lokacije i klubovi su ih počeli preuzimati. Mi nismo mogli konkurirati jer nismo posjedovali prostore, klubovi su mogli izvođačima ponuditi više jer zarađuju na piću, stolovima, VIP-u... Mi to nismo mogli. Zato smo željeli dovesti izvođače koje smo već promovirali u Velikoj Britaniji i koji su se dobro pokazali u Ibizi kao nešto novo za Hrvatsku. Love International (nekadašnji Garden Festival) su bili pioniri među britanskim festivalima u Hrvatskoj i imali su svoj specifičan house i disco zvuk. Outlook je išao više na dubstep, bass i jungle. Mi smo željeli kombinaciju – techno, dubstep, house, različite žanrove, da se svi mogu pronaći. Doveli smo Erica Prydza i mnoge druge – svaki žanr je imao svoje mjesto. Volim kad festival nudi različite stilove – ti i tvoj prijatelj možete imati potpuno drugačiji glazbeni ukus, ali ste svejedno na istom događaju.

m: Kako festival raste, kakvi su planovi za budućnost? Kako planirate ostati interesantni i privući nove generacije?

Mark: Stalno se razvijamo – svake godine unosimo nešto novo. Dovodimo aktualne izvođače, ali i eksperimentiramo s programom: vrijeme otvaranja, vrijeme zatvaranja, dnevne aktivnosti. Partyji na brodu su oduvijek bili hit, a prije nekoliko godina dodali smo Hideout Beach Partyje kao uvod u festival. Prošle godine smo ih preselili, povećali kapacitet, sagradili novu pozornicu. Danas objavljujemo povratak pool partyja, oni su bili ogroman dio Hideouta. Nestali su jer su klubovi proširili kapacitete pa ih više nije bilo moguće održavati. Sad ih vraćamo i uključeni su u cijenu ulaznice, ali s ograničenim brojem mjesta, oko 1000 ljudi tako da tko prvi dođe, njegovo. Ostali će morati nažalost čekati u redu zbog limitiranog mjesta. To radimo da bismo vratili izvorni vibe festivala. Htjeli smo da se svi osjećaju uključeno, ne želimo dodatno naplaćivati jer znamo koliko ljudi već troše da dođu u Hrvatsku. Format festivala – spoj ljetovanja, dnevnih i noćnih partyja, to zasad funkcionira. Na nama je samo da ga svake godine dodatno poboljšavamo.

m: Organizacija festivala sigurno ima stresnih trenutaka. Sjećaš li se nekog izazova iz prvih godina koji ti je ostao kao dobra lekcija?

Mark: Iskreno, cijela prva godina bila je ogromna lekcija. Nismo znali što radimo, u Velikoj Britaniji postoji jasna festivalska infrastruktura i pravila. U Hrvatskoj toga tada nije bilo – i to je bilo uzbudljivo, ali i kaotično. Bilo je puno birokracije, papirologije... morali smo naučiti kako sustav funkcionira. Unatoč svemu, uspjeli smo napraviti festival na otvorenom, s glazbom do 6-7 ujutro, nešto što u Velikoj Britaniji ne možeš. I to je bilo posebno. Pozitivne strane su definitivno nadjačale negativne.

m: Brexit je donio puno promjena u glazbenoj industriji. Kako je utjecao na vas, s obzirom na to da organizirate festival izvan Velike Britanije?

Mark: Najviše problema imamo s vizama – za izvođače, ali i za radnike. Kad je Hrvatska ušla u EU, pomislili smo da će sve postati jednostavnije, ali onda je Velika Britanija izašla iz EU-a i sve se zakompliciralo. To naravno otežava cijelu logistiku i prijenos opreme. Sad većinu robe i merchandisea nabavljamo unutar EU-a jer je jednostavnije. Sve je teže. Iskreno, i frustrirajuće. Mislim da nitko iz glazbene industrije nije podržavao Brexit, slobodno kretanje ljudi i opreme nam je savršeno funkcioniralo.

m: Radio si na tech projektima poput Napstera i Melodyja. Kako vidiš ulogu tehnologije u budućnosti live glazbe?

Mark: Melody, koji se spojio s Napsterom, razvijali smo kao “Spotify za live glazbu” – za ljude koji ne mogu fizički doći na koncert. Mogli su pratiti nastupe uživo, gledati arhive koncerata, a radili smo i s VR/AR tehnologijom. Mislim da će to kad-tad postati mainstream, ali mi smo bili možda 15 godina ispred vremena. Ipak, ništa ne može zamijeniti live iskustvo. Tehnologija može olakšati stvari – RFID narukvice za ulaz, plaćanje, kupovinu hrane... sve to poboljšava iskustvo. Možda se razviju i interaktivne igre, kao Pokémon Go, gdje ljudi tijekom festivala rješavaju zadatke i osvajaju ulaz na tajne partyje. Sitnice koje podižu cijeli doživljaj.

m: Uz glazbu, pokrenuo si i projekte kao što je, primjerice, Oya. Što povezuje sve te ideje?

Mark: Sve je krenulo u lockdownu, food scena je tada eksplodirala pa smo pokrenuli Oya Kitchens da pomognemo brendovima da se skaliraju. Melody mi je bio prvi pravi ulazak u tech. Glazbom sam se bavio 15 godina, pa mi je bilo uzbudljivo okušati se i u drugim industrijama. Sve što radim temelji se na istom principu, uočavanju problema i pitanja: “Zašto to još nitko nije riješio?” I onda to pokušaš napraviti što bolje.

m: Otvoreno govoriš o svom ADHD-u. Kako on utječe na tvoj rad u ovako zahtjevnoj industriji?

Mark: ADHD mi je zapravo velika prednost, mogu raditi više stvari istovremeno i brzo prebacivati fokus s jedne industrije na drugu. Naravno, ima i mana – recimo, financije mi idu, ali me ubijaju od dosade. Zato imam dobar tim koji preuzima administraciju, a ja se mogu baviti kreativom, rastom i pokretanjem novih festivala. Ključ je znati u čemu nisi dobar i okružiti se ljudima koji to pokrivaju.

m: Kao netko tko djeluje na više tržišta, kako misliš da se međunarodni festivali i glazbeni prostori mogu razvijati ili surađivati suočeni s globalnim izazovima poput klimatskih promjena i ekonomske nesigurnosti?

Mark: Da, to je stvarno teško. Pogotovo ako pogledaš Hideout, gdje dovodimo više od 10.000 ljudi iz Velike Britanije, to je ogroman ugljični otisak koji treba nekako kompenzirati. Radili smo neke aktivnosti u prošlosti kako bismo to omogućili, uključujući opcije za posjetitelje da nadoknade svoj ugljični doprinos. Događa se puno negativnih stvari u svijetu i kao festival ili kao tvrtka koja organizira festival, možeš napraviti određene stvari, ali postoje i ograničenja. Recimo, u Hrvatskoj, mi ne upravljamo klubovima pa imamo ograničen utjecaj na ono što se može promijeniti na lokaciji. Trudimo se poboljšati stvari koliko god možemo, ali osim ako nismo na nekom "greenfield" prostoru gdje imamo potpunu kontrolu, od ulaza do svake točke festivala teško je ostvariti puni utjecaj kakav bismo željeli. Ipak, vjerujem da glazbeni festivali imaju odgovornost, mogu okupiti ljude. Glazba je oduvijek bila povezana s politikom, s radničkom klasom, s porukom. Neki od najutjecajnijih festivala i klubova su nastali iz potrebe da se nešto izrazi. U ovim vremenima – politička nestabilnost, ratovi, sve što se događa s Trumpovom administracijom, pad burze, moguća nova globalna recesija, mislim da festivali mogu postati mjesta gdje ljudi na trenutak zaborave na sve to, pronađu olakšanje i jednostavno uživaju.

m: Suočavamo se s brojnim zatvaranjima klubova i koncertnih prostora u Velikoj Britaniji. Što misliš da se može učiniti kako bismo sačuvali te kulturne prostore?

Mark: Mislim da Velika Britanija još ima puno toga za naučiti od Njemačke, posebno Berlina i Nizozemske, recimo Amsterdama. Tamo elektroničku glazbu shvaćaju ozbiljno, kao kulturni pokretač rade konkretne analize o ekonomskim koristima klubova i festivala. Imamo NTIA u Velikoj Britaniji koji stvarno rade dobar posao i pokušavaju gurati stvari naprijed, ali na kraju sve ovisi o političarima. Oni kontroliraju zakone, policiju, gradska vijeća… I tu se može napraviti puno više. Ima nekih pozitivnih pomaka – u Londonu je osnovana nova radna skupina u kojoj su i neki moji prijatelji i cilj im je prebaciti dio ovlasti s lokalnih vijeća na centralnu razinu. Ako to uspije u Londonu, ostatak Velike Britanije bi mogao preuzeti taj model i prenijeti ga prema vladi, Ministarstvu kulture, Home Officeu… Da se uče iz tog primjera i da ga primijene širom zemlje. Scena se mijenja – ljudi manje izlaze jer si to ne mogu priuštiti, izvođači sve rjeđe idu na grassroots turneje. To ne znači da ne možemo zaštititi ključne dijelove tog ekosustava kako bismo osigurali da i za 10, 20 ili 30 godina još uvijek postoji glazbena scena.

m: Već si izgradio raznoliku karijeru – što je sljedeće za tebe, imaš li neke nove projekte ili industrije koje želiš istražiti?

Mark: Što se tiče glazbe, imam nekoliko ideja na kojima bih volio raditi, ali još ne mogu ulaziti u detalje. Uvijek me uzbuđuju novi projekti – kad si toliko dugo u industriji, stalno ti dolaze nove ponude, nove suradnje. Trenutno pregledavam neke vlastite ideje, ali i one koje su mi drugi predložili. Vidjet ćemo kamo će sve to voditi, možda već iduće godine, a možda i kasnije.