Jimi Jules: “Moja glazba je razvoj, putovanje koje nikada ne prestaje”

Dobro poznata klupska institucija u živopisnom berlinskom kvartu Kreuzberg, Watergate, omiljeno je plesno mjesto već više od 15 godina. No, kad, je 2008. godine pokrenut i label Watergate Records, rijetko tko se mogao nadati da će tako brzo postati jedna od najuspješnijih etiketa elektronske glazbi u svijetu. Label koji je inicijalno zamišljen kao utočište rezidentima kluba vrlo je brzo postao međunarodno poznata platforma za neke od najznačajnijih imena elektronske glazbe kao i mlade talente u nastajanju. Kroz proteklih 10 godina za Watergate Records izdavali su Sascha Funke, Ellen Allien, Tiefschwarz, Marko Resmann, Solomun, Pan-Pot, Kerri Chandler, Butch, Soul Clap, Adana Twins i mnogi drugi.

Ove godine Watergate Records slavi deseti rođendan svjetskom turnejom na kojoj se, uz bok gradovima kao što su Rio de Janeiro, Sao Paulo, Barcelona i London, našao i Zagreb. Tanzen Kollektiv organizirao je da se proslava održi u zagrebačkom klubu Aquarius, pa će u njemu u petak, 20. rujna, povodom te proslave nastupati Jimi Jules, Hyenah i Kristin Velvet.

Sa Jimijem smo odlučili porazgovarati uoči njegovog dolaska u Zagreb.

On je zaista jedinstvena pojava na elektroničkoj glazbenoj sceni - magistrirao je glazbenu umjetnost na Umjetničkom sveučilištu u Zürichu, duboko je posvećen house i techno sceni, no istovremeno uživa u intimnosti studijskih svirki u kojima rado otkriva nove dimenzije glazbe. Proslavio ga je hit “Pushing On”, 2013. godine i nakon toga je postao rezident DJ berlinskog Watergate kluba, ali i ciriških techno centara Hive i Zukunft. Pokrenuo je i tjednu radio emisiju Wolt na Ibiza Sonica radiju, objavio je brojna izdanja na Objectivity, Watergate Records i Zukunft Records na kojima se dokazao kao izniman producent.

A što se može očekivati od njegovog nastupa? Najbolje pogledati kako je izgledao njegov nastup prošli tjedan na Boiler Roomu u Berlinu.

m: Praktički cijeli tvoj život isprepleten je glazbom. Između ostalog, dolaziš iz obitelji glazbenika i završio si magisterij iz glazbene umjetnosti. No, sjećaš li se točnog trenutka u kojem si se “zarazio” elektronskom glazbom?

JJ: Vrlo živo se sjećam upravo tog trenutka. Prijatelj me pozvao na party u bernski Reitschule. Tamo je Papa Sven Väth svirao produženi cjelovečernji set. Plesao sam cijelu noć na tu intergalaktičku rave glazbu. Zapravo me u tom trenutku i nije toliko interesirala ta vrsta glazbe, no Sven me odveo na putovanje kakvo nisam do tada doživio. Vidio sam zvijezde. Saznao sam napokon kako se zove taj zvuk kojeg sam godinama tražio. Bio je to techno. Moj se glazbeni interes nakon tog iskustva preselio sa folka, rocka i jazza na elektroničku glazbu.

m: Osvrćući se na tvoje glazbeno iskustvo – smatraš li se boljim trubačem ili bubnjarem? Jesi li ikada pokušao u svoju suvremenu produkciju infuzirati taj “brass” zvuk koji ti je toliko poznat i prirodan?

JJ: Mislim da sam trenutno ipak bolji producent. No, u te sam dane definitivno bio bolji svirač trube. Zapravo sam pobijedio na jako puno natjecanja klasičnih glazbenika, haha. I da, u većini mojih pjesama zbilja možete pronaći puhačke elemente. Ponekad ih iskoristim za stvaranje pozadinske atmosfere, ponekad sviram razne melodije, a ponekad se poigram s instrumentima pa snimljeni puhački uzorak koristim umjesto bubnjeva.

m: Smatraš li da tvoj album prvijenac “Equinox” najtočnije opisuje tvoje glazbene apetite? Tko su ovi “Bullshit People” (op.a. naziv jedne pjesme s albuma) i kako se nosiš s njima u svojoj karijeri? Kada možemo očekivati tvoj sljedeći album?

JJ: Moja glazba je razvoj, putovanje koje nikada ne prestaje. Jednako tako, mislim da nikad neću točno osjećati koji je moj glazbeni apetit zato što nikad ne znam što ću napraviti sljedeće ili što će mi se sljedeće svidjeti. Možda ću otići u studio s namjerom da napravim techno-banger, a izaći iz studija sa predivnom folk pjesmom. Smatram da je najvažnija stvar u glazbi upravo poruka koju odašilje. Bez poruke nema ni glazbe. No, ako moram imenovati nešto što jako volim, onda je to definitivno ono što nisam do tada čuo. Pjesme koje u sebi nose snažnu poruku i putovanje koje može potrajati sve do svitanja.

Pjesma “Bullshit People” govori zapravo o jednom kolegi. Možda znate takvu vrstu ljudi, energetske vampire koji konstantno crpe vašu energiju govoreći samo gluposti. On je bio točno takav pa sam mu napisao pjesmu!

m: Rezident si u berlinskom Watergate klubu kao i klubu Zukunft u Zürichu. U svakom aspektu dva potpuno nepovezana grada koje si ti ipak uspio nekako zalijepiti u jedno. Možeš li opisati razliku između scene i vibre u ta dva grada? I povrh svega toga, dodaj usporedbu sa scenom na Ibizi i vibrom koju tamo u zadnje vrijeme imaš priliku češće osjetiti.

JJ: Zürich me naučio kako se pošteno pripremiti za DJ set. Tamo većinu vremena svirate pred istim ljudima pa sam stalno pripremao novu glazbu jer nisam htio svirati isto dvaput. Berlin volim zato što u grad svaki vikend dolazi jako puno turista pa nikad ne znam što očekivati. Berlin je uvijek zanimljiv i zabavan u isto vrijeme. Ibiza je drugačija. Tamo u pravilu sviram kraće setove i ljudi su više fancy. Na kraju krajeva, to je samo par metara kvadratnih prostora s masivnim ozvučenjem kao bilo gdje na svijetu. Ponekad su ljudi jednostavno u dobrom raspoloženju, a ponekad su ljudi na dobrom raspoloženju.

m: Tvoj EP “Karma Baby” izašao je na ikoničnoj etiketi Innervisions i na njemu si nas zbilja podario uzbudljivim producentskim manevrima. Možeš li i na koji način već sada vidjeti učinak ovog izdanja na tvoju producentsku karijeru i karijeru DJ-a?

JJ: Dobio sam puno feedbacka za izdanje i nekoliko dobrih upita u prvom tjednu nakon izlaska. Sve u svemu, smatram da je uspjeh gomilanje puno različitih stvari koje se događaju u istom vremenu. Ali da, u ovom trenutku stvari se razvijaju jako dobro.

m: Što se događa s tvojim projektom Jules i Spatz? Ima li šanse da ćemo uskoro vidjeti vaš zajednički nastup?

JJ: Imamo puno nedovršenog materijala koji prije zajedničkog nastupa ipak moramo prvo završiti.


m: Dixon te pozvao da sviraš s njim na projektu Transmoderna u klubu Pacha na Ibizi prije 2 tjedna. Čeka te još jedan nastup na Ibizi, dan poslije Zagreba. Možemo primijetiti da si u posljednje vrijeme trending na Ibizi. Kako te Ibiza “mazila” ovo ljeto? Osjećaš li priznanje od tamošnje publike? Koja je najbolja stvar koju jednom DJ-u može donijeti svirka na Ibizi?

JJ: Istina, ovo je moja najbolja sezona na Ibizi do sada. Sviđa mi se vidjeti napredak glazbene scene na tom otoku. Dixon sa svojim novim projektom Transmoderna nešto je što nisam imao priliku iskusiti do sada. Divno je vidjeti kako sve te različite ljude spaja u jedan funkcionalan tim i taj moj booking je definitivno bio puno pogodak. S druge strane, tu su moji američki i talijanski prijatelji Beduin te Lehar & Musumeci koji rade sjajan posao u klubu Heart. I naravno, Black Coffee. Kad sam prošle godine svirao s njim u klubu Hi, odlično sam se zabavio, vjerujem da će tako biti i ovaj put.

m: Nastup na Tanzenu će biti zapravo tvoj drugi nastup u Zagrebu. Prvi je bio u listopadu 2016. godine. Ovaj put te čeka veći klub, veća publika… možda i veći snovi za Julesa? Dosta se promijenilo u međuvremenu. Što Zagreb može očekivati od Jimi Julesa 20. rujna u Aquarius klubu?

JJ: Veće nije uvijek bolje, heheh. Ali da, jako se veselim ovom beskompromisnom događaju. Zadnji put sam svirao u klubu Masters, bila je to sjajna svirka. Sjećam se da je klub bio potpuno u mraku i nisam mogao ništa vidjeti, no mogao sam čuti kako publika vrišti na stvari koje sam puštao. Tada smo se baš lijepo provezli kroz noć i nadam se da ćemo ponoviti to putovanje i istu vibru osjetiti u petak u Aquariusu.


m: Watergate Records je lansirao neke od najpoznatijih imena među mladim talentima na sceni. Tako je etiketa i stekla svjetsku slavu. Što su napravili konkretno za tebe? Možeš li podijeliti koje zrno mudrosti s mladim hrvatskim DJ-evima i producentima?

JJ: Prije nego sam prvi put svirao u Watergate klubu, uvijek sam sanjao kako tamo nastupam. I danas, nakon što već šest godina sviram tamo svaki mjesec kao rezident, još uvijek mi se sve čini tako svježe i uzbudljivo. Cijeli tim je postao jedna velika obitelj i svi radimo na zajedničkom planu da napravimo svijet boljim mjestom. Jedine mudre riječi koje imam su: „Just do it!“

m: Želiš li s nama podijeliti svoja posljednja tri Shazama?

JJ: Paaa, može, evo ih:

1. Nativ & Questbeatz - Octavia (4. rujna 2019.)

2. Jorja Smith - Blue Lights (29. lipnja 2019.)

3. Charlotte Day Wilson (4. svibnja 2019.)



m: Zamisli da možeš osnovati bend iz svojih snova, s kojim bi stvarao i izvodio glazbu, a koji se može sastojati od bilo kojeg umjetnika iz bilo kojeg vremenskog perioda. Tko bi bili članovi tog benda? Koji bi instrument ti svirao i kako bi se bend zvao?

JJ: Max Roach bi svirao bubnjeve, on zna dobro lupati, Herbie Hancock bi svirao bas jer su njegove linije sastavljene od čiste mudrosti (on čak nije ni poznat kao svirač basa). Bill Evans bi svirao slatke, atmosferske tipke u pozadini, a Giulliano bi svirao gitaru. Njega poznajem otkad smo zajedno posjećivali satove jazza u školi u Lucereni, a od njegove svirke ćete prokrvariti, proplakati i smijati se u isto vrijeme. A ja? Mhhhhh. Ja bi vjerojatno slušao cijelu stvar sa velikim osmjehom na licu i samo tu i tamo povikao ”Yeah!” i ”Mhhhh!”.