Otok Ecstasyja: Kako je MDMA 1988. došao u Veliku Britaniju

Zvuči kao pitanje na pub kvizu: što povezuje hippy kemičara, Margaret Thatcher, kult slobodne ljubavi u Oregonu, europski nogomet i Happy Mondayse? Odgovor je - Ecstasy.

Evo kako. U Velikoj Britaniji početkom 1987. većina gradskih noćnih klubova su bili brlozi puni nasilja, seksualnog uznemiravanja i užasne glazbe. Vrijeme u kojem je Hofmeister prodavao odvratne limenke s 3% lagera. Očajno vrijeme kako god da gledate.

Ubrzajmo godinu dvije a deseci tisuća prethodno uštogljenih Britanaca - čak i heteroseksualnih huligana - ekstatično su se grlili, plešući do zore na house glazbu po poljima, kamenolomima, skladištima, noćnim klubovima i podrumima.

Pa što se promijenilo?

Odgovor je, naravno, priljev nove droge: Ecstasy, ili MDMA, i nove supkulture, acid housea. Ali odakle MDMA? Kakva ga je to neobična slučajnost donijela iz laboratorija njemačke farmaceutske tvrtke 1912. godine, gdje je prvi put sintetiziran kao sredstvo za zgrušavanje krvi, u mračne kutke mančesterske Haçiende 1988. ili na zloglasne Shoom večeri Dannyja Ramplinga u teretani u blizini London Bridgea iste godine?

Sve ovisi o tome koliko se daleko želite vratiti, ali bistro u okrugu Wasco u državi Oregon dosta je dobar početak. Vođa kulta Osho, odnosno Bhagwan Shree Rajneesh, inače zvijezda Netflixovog dokumentarca Wild Wild Country, bio je vođa sekte posvećenika slobodne ljubavi po imenu Sanyassin koji su se odijevali u narančaste haljine i živjeli na ranču u brdima. Slobodna ljubav, skandiranje, ludi ples i delusional beliefs bio je njihov standard.

MDMA su progresivni psihijatri koristili tijekom savjetovanja parova u SAD-u 70-ih i 80-ih, nakon što je lijek resintetizirao pionirski kemičar psihodelika Alexander Shulgin krajem 1960-ih. Pobjegao je psihijatarima na plesne podije noćnog kluba Starck u Dallasu, gdje je droga legalno prodavana u apotekama 1984. Lijek je filtriran iz Starcka u komunu Osho nakon što je MDMA zabranjen u SAD-u 1984. godine, i zatim se preselio na Ibizu sa Sanyassinima, kažu upućeni insideri. Članovi kulta pobjegli su iz svoje komune nakon što su izvršili bioteroristički napad 1984. godine - zarazili su više bistroa u državi sa salmonelom u pokušaju da smanje izlaznost na lokalnim izborima i osvoje više glasova za vlastite kandidate.

U prekrasnoj slučajnosti sredinom 1980-ih, mnogi su mladići i djevojke, posebno oni iz uskih urbanih središta Manchestera i Liverpoola u tmurnom dobu Margaret Thatcher, putovali Europom u potrazi za zaradom, gledali utakmice europskog kupa i općenito bježali od sumornosti. ”U to ste vrijeme mogli dobiti hitni 'zajam' za štednjak ili krevet ili neke cipele ili odijelo za razgovor za posao”, prisjeća se jedan tadašnji 'lutalica' Europom. ”Unovčili bismo čekove i zaputili se na Ibizu”, smije se.

Tada je Ibiza još uvijek nudila jeftina pića, jeftini najam i mogućnost lagane zarade za momke koji su navikli prodavati hašiš oko Whalley Rangea ili Toxtetha.

”Bio sam u Amneziji i gledao Alfreda kako svira, razvaljen na MDMA-u 1988. godine”, rekao mi je jedan bivši rejver. “Sve što sam želio bilo je na to navuči svih koje sam ikad upoznao. Moram priznati da sam bio malo čudan tad. Mislio sam da će to promijeniti svijet. Učini stvari pravednijima. Svih nas nekako okupiti.”

Sanyassin je brzo razvio distribucijske mreže, od kemičara u Nizozemskoj do Ibize, Londona, Liverpoola i Manchestera.

Ovdje trag mora biti namjerno malo nejasan, ne samo zato što uključuje zločin, već i zato što barem tri različite skupine ljudi polažu zasluge za prvi dolazak Ecstasyja u Veliku Britaniju.

U rujnu 1987. četiri londonska klupska i piratska radijska DJ-a - Nicky Holloway, Paul Oakenfold, Danny Rampling i Johnny Walker imali su svoja prva iskustva s Ecstayjem na Ibizi i vratili se u London kako bi promovirali noći prvo u Shoomu, a kasnije u Heavenu (iako ovi promotori i DJ-i nisu ni na koji način bili uključeni u bavljenje MDMA-om). Droga se u oba kluba prodavala prilično otvoreno - nekoliko ekipa nabavljalo je tablete od nizozemskih kriminalaca i putovalo u Veliku Britaniju trajektom, u one daleke dane prije CCTV-a.

“Znali smo prevoziti 10.000 tableta do Calaisa, sakrivenih u bocama s vitaminima. Nitko zapravo nije znao za Ecstasy. Policija nije imala pojma. Ionako nas nije bilo briga - rekao mi je jedan trgovac. “Jednom kada su započeli masovni orbitalni rejvovi morali smo prestati jer su posao preuzeli londonski 'old school' gangsteri”.

Pošiljku od preko 15.000 tableta krijumčarili su u Ujedinjeno Kraljevstvo iz Amsterdama ljudi bliski Happy Mondaysima krajem 1987. godine, što je potaknulo uspon acid housea na sjeveru Velike Britanije, prema riječima nekoga tko je upoznat s bendom i tim dealom. Ti su ga prijatelji benda počeli prodavati u niši blizu zvučnika u Haciendi poznatoj kao “E kutak”.

Treća grupa trgovaca, koja je opskrbljivala korisnike iz Manchestera, otkrila mi je da su 1987. godine kupili 200 tableta iz SAD-a, za koje kažu da su podijeljene poput sakramenta u Stuffed Olivesu, gay klubu u Manchesteru.

Dakle, svi žele biti okrunjeni kao donosioci Ecstasyja, ali možda je romantičnije ostaviti mit o podrijetlu rave kulture pomalo tajnovitim.

U međuvremenu, u klubovima su kratke frizure naslijedile lepršave hipijevske pramenove, praćene širokom odjećom, fezama ili svilenim pidžamama. I soundtrack je bio jednako čudan i radikalan: acid house.

“Iz Chicaga i Detroita stizalo je toliko nevjerojatnih novih stvari i to na tjednoj bazi”, kaže DJ Graeme Park koji je to ljeto DJ-irao u Haciendi s Mikeom Pickeringom. “Pustili bismo neku stvar ne znajući kakav će učinak imati. To bi mogao biti bubanj ili acid riff i jednostavno bi se proširio klubom. Bilo je eksplozivno. Onda bismo se pogledali: 'Koji kurac?' Znali smo da se nešto nevjerojatno događa. Bio je to početak nečeg novog. Osjećali smo se dijelom publike. Bili smo dio njih”, kaže Park.

Danas se Ecstasy prodaje na darknet tržištima kupcima koji koriste kriptovalute i Wi-Fi veze i šifriranje. Ništa od toga nije postojalo u Thatcherinoj Britaniji 1987. godine.

No, baš kao što se tehnologija, glazba i kultura mogu mijenjati, mijenja se i droga koja stoji iza toga: Ecstasy je jači, jeftiniji i popularniji nego ikad u svojoj bizarnoj 30-godišnjoj povijesti ove kišne, hedonističke, još uvijek izvanredno nejednake, i nikad više podijeljene nacije.