Search Menu
Home Novosti Menu
Blog

Kronike plesnog podija: Evolucija plesne glazbe

Dan kad je čovjek otkrio beatmatching (1.dio)

  • Arsen Pavešić I Foto: YouTube, archive.org
  • 26 January 2023

Vatra, kotač, jezik

Ako krenete čitati znanstvene blogove ili razne portale o kuriozitetima iz povijesti čovječanstva, velike su šanse da ćete nabasati na istraživanja najznačajnijih ljudskih otkrića i izuma. Iako su se debate oko toga vodile i puno prije interneta (nota bene, još jednog značajnog izuma), apsolutna sloboda govora koju je donio internet, pruža mogućnost svakome da i na ovu temu ponešto napiše. Pa ćemo tako i mi... Zapravo, možemo se, za početak, složiti s većinom koja na vrh popisa ljudskih otkrića i izuma stavlja vatru, kotač i jezik (ne nužno tim redoslijedom). Namjerno navodim otkrića i izume u paketu, jer je, za razliku od kotača i jezika koju jesu produkt ljudskog uma, vatra je prirodna pojava koju je čovjek, u najranijoj fazi evolucije, milijunima godina samo promatrao. Kontrolirano paljenje i gašenje vatre, donekle je savladao Homo Erectus, prije cca milijun godina, dok ju je, za termičku obradu hrane, počeo koristiti prije nekih 700 tisuća godina, a upravo je to čovjeku omogućilo unos hranjivih tvari od kojih se razvio mozak i omogućio sva ostala otkrića, izume, organizaciju društva itd., itd. No pustimo Homo Erectusa i njegove vatrene igrarije i prebacimo se u NYC, krajem 60-ih godina 20.st. AD...

Funky town

Prije nego uđem dublje u temu iz naslova, primijetit ću jednu zanimljivu poveznicu DJ-inga s izumom kotača i jezika (kao sustava komunikacije, ne organa usne šupljine). Naime, prije nego li je postao temelj svih prijevoznih sredstava u povijesti, kotač se, u Mezopotamiji (4500. g.pr.Kr.), koristio za oblikovanje posuda, kao lončarsko kolo koje, eto, naliči na nekakav prethistorijski gramofon. Što se razvoja sustava komunikacije tiče, složit ćete se kako je suvremeni DJ-ing, uvelike promijenio način komunikacije na relaciji plesni podij - DJ pult. Kakva je poveznica s vatrom, otkrit ću nešto kasnije, ali svakako jedan od ključnih trenutaka koji su definirali suvremeni DJ-ing dogodio se u NYC, na zalazu 60-ih godina. Da bi taj ''heureka'' trenutak dobio na težini, potrebno je uzeti u obzir period od kraja 2.svj.rata, odnosno pojave DJ-a kao puštača ploča po noćnim klubovima, do druge polovice 60-ih godina, kad je publika od DJ-a počela tražiti nešto više od puštanja svake ploče od početka do kraja. Pojam 'publika' u ovom je kontekstu njujorška publika i to zato jer o tim događajima postoje pisani tragovi i vjerodostojna svjedočanstva, iako nije isključivo ni da su se slične situacije događale i drugdje u svijetu. Dakle, puštači ploča po radijskom sistemu, u klubovima su prolazili sve do pojave funka koji se, već sredinom 60-ih, nametnuo svojim plesnim i repetitivnim ritmom. Unatoč tome, DJ-i su i dalje puštali glazbu ''po starom'', a ni tadašnja tehnologija nije im pružala puno mogućnosti, s obzirom da su klubovi bili opremljeni gramofonima (bez pitch controla, naravno), izravno spojenima na razglas, a DJ mikseri još nisu postojali pa tako ni mogućnost preslušavanja putem slušalica. Publika je, sve češće, negodovala zbog tišine između ploča ili nezgrapnih prijelaza. Nisu još bili svjesni što bi se trebalo dogoditi, ali nešto nije štimalo...

Mladić iz Brooklyna

Da bi se stvari pokrenule s mrtve toče, tražila se neka neočekivana sila koja se iznenada pojavljuje i rješava stvar. I došla je, u personi mladića iz Brooklyna koji nije ni bio DJ. Francis Grasso je, po mnogočemu, bio prototip partijanera kakvi će harati Manhattanom 10-ak godina kasnije. S 18 godina je, navečer, radio kao go-go plesač u nekadašnjem kultnom klubu Trude Heller's, u Greenwich Villageu, a preko dana, kao prodavač odjeće u Lexington Aveniji. Trgovina je bila i mjesto okupljanja tadašnjih hipstera pa tako i osoblja iz popularnog kluba Salvation, uključujući i vlasnika kluba, Bradleya Piercea. Grasso bi ondje, petkom i subotom navečer, priređivao warm-up partyje i puštao soul, funk i rock ploče prije izlaska u Salvation, u kojem je rezident DJ bio Terry Noel, najpopularniji njujorški DJ tih godina i, po mnogima, prva DJ zvijezda u NYC. Salvation II je bio tehnološki najprogresivniji klub u gradu i vjerojatno prvi klub, jasno usmjeren prema ljubiteljima plesne glazbe. Gramofoni su, u Salvationu imali svaki svoje pretpojačalo s potenciometrom za glasnoću i prekidačem za izmjenu. Salvation je bio poznat i kao prvi klub sa svjetlosnim efektima. To je Noelu pružalo mogućnost da stvori jedinstvenu, plesnu atmosferu, a iako je mogao spojiti nekoliko ploča bez prekida, ''miksao'' ih je u brejkovima, jer je preklapanje ritmova, očito bilo neslušljivo. Mladi Francis Grasso koji je volio ples i razne kombinacije psihoaktivnih supstanci, postao je redovan gost kluba, a jednog petka, 1967., kad se Terry Noel nije pojavio na radnom mjestu, na nagovor konobara je, s plesnog podija, stao za DJ pult i krenuo puštati Temptationse, Four Tops, The Supremes i sl... I ne, nije još došao taj trenutak - Grasso je tek otkrio da želi biti DJ i dobio je posao u Salvationu, gdje se izmijenjivao s Noelom, Tonyjem Mansfieldom i još nekima, sve do zatvaranja '69. Naime, vlasnik kluba, Bradley Pierce se odlučio zarediti i preselio se u samostan Holy Apostles u Connecticutu. No ova bizarna priča nije utjecala na Grassa i nastavak njegove DJ karijere, čak štoviše, razdoblje nakon zatvaranja Salvationa ključno je za nastanak legende o Francisu Grassu...

Bob-a-Loo

U ovom trenutku u igru ulazi stanoviti Bob-a-Loo Lewis, Grassov susjed u Brooklynu i radijski DJ/voditelj na WABC-FM, glazbeno najprogresivnijoj njujorškoj postaji. Lewis je dolazio iz tipične radničke obitelji u Queensu i simpatizirao je Grassa koji je odrastao u sličnim okolnostima. Kako je Grasso bio odlučan u tome da bude profesionalni DJ, razmišljao je o problemu koji ga je mučio još dok je radio kao plesač: kako puštanje ploča pretvoriti u session bez brejka između svake ploče. Terry Noel je to, donekle, znao izvesti, ali to nije bilo to. A onda je, jednog dana, čuo nešto nevjerojatno i to ne u klubu, nego na radiju i to u izvedbi njegovog frenda Boba Lewisa! Možda je nešto slično već čuo i prije, ali postao je svjestan onoga što čuje tek kad je i sam ušao u zanat DJ-a - Bob je nekako uspjevao preklopiti dva ritma dvije različite ploče, doduše na kratko, ali bio je to - miks! I to nije bila slučajnost, jer je Lewis, nakon nekoliko jinglova ili vijesti, spojio još dvije... Naravno, Grasso se odmah zaputio u Treću aveniju, na Manhattan, u studio WABC-FM, kako bi brže-bolje, vidio kako to Lewis izvodi. Ono što mu je Lewis otkrio zvučalo je jednako nevjerojatno tad i danas. Tehnika kojom je postizao te kratke mikseve od nekoliko tekatova (ili kraće), svodila se na pažljivo promatranje utora na vinilu, prema kojem je znao, u kojem trenutku, na kojoj ploči, počinje beat. Izvodio je to samo s pločama čiji je svaki takt znao na pamet, tako da je bila prava rijetkost čuti nešto slično u živo na radiju, uglavnom u kasnovečernjim šihtama. Osim toga, da bi, ovom metodom, uspio postići i najkraći miks, ključno je bilo složiti redoslijed ploča, na način da međusobno nemaju prevelikih razlika u tempu...

(nastavit će se)

Next Page
Loading...
Loading...