Kronike plesnog podija: Rip Offs

U posljednjoj epizodi serijala 'Rip Offs' bavit ćemo se još malo eksponencijalnim napretkom u tehnologiji, koji je kroz posljednjih 30-ak godina vidljiv u mnogim aspektima svakodnevnog života, a jedna od grana koju je korijenito promijenio je i glazbena industrija. Konkretno, za ovaj serijal, bitan je rast od 1988. i pojave prvog komercijalno prihvaćenog samplera AKAI MPC60, kroz DAW softvera, do današnjih sveprisutnih sample packova koji kreativni proces stvaranja glazbe maksimalno pojednostavljuju i pretvaraju ga u montažu sampleova...

Unatoč uspjehu AKAI modela i svih onih koji su se temeljili na računalnoj memoriji, uređaji koji su obavljali slične operacije bilo je i prije. Klavijature koje su imale mogućnost pohrane zvučnog zapisa na analogne trake počele su se pojavljivati još početkom 60-ih. Britanski Mellotron, tih je godina, bio jedini model, a temeljio se na patentu Harryja Chamberlaina, američkog inovatora iz Wisconsina koji je svoj prvi model elektro-mehaničke klavijature konstruirao još 1949. Mellotron je, baš kao i Chamberlain, uistinu bio primitivan oblik samplera, na kojem je svaka tipka klavijature zapravo bila minijaturni snimač/player trake. Do 1970. Mellotron je proizveo četiri modela, a posebno je zanimljiv popis kupaca najranijih modela na kojem su se našli komičar Peter Sellers, britanska princeza Margaret, jordanski kralj Hussein ili L.Ron Hubbard, osnivač Scijentologije. Proizvodnju Mellotrona, 80-ih je preuzela tvrtka Streetly Electronics, a proizvodnja je stala 1986., iako su 90-ih neke vintage modele koristili bendovi Oasis i Radiohead. Streetly Electronics je, 2007. izbacio novi model M4000.

Prvi digitalni sampler proizvela je britanska tvrtka EMS 1969., a njihov sampler pokretala su dva 12-bitna DEC PDP-8 mikroračunala. EMS je '69. izbacio i sintisajzer VCS3, čimje je ušao u konkurenciju s Moogom, a njihova oprema pokretala je i prvi digitalni studio na svijetu, poznati Putney Studio, u Londonu. EMS je definitivno unio brojne inovacije u glazbenu produkciju, ali ipak nije proizveo komercijalni model digitalnog samplera. Ta je čast pripala australskoj tvrtci Fairlight, za čiji je model CMI, po prvi put upotrijebljen termin DAW (digital audio workstation). Fairlight CMI se u prodaji pojavio 1979., a među poznatim korisnicima bili su Stevie Wonder, Kate Bush i Jean-Michel Jarre. Dvije godine kasnije i Toshiba LMD-649 kojeg je dizajnirao Kenji Murata za kultni japanski elektronički bend Yellow Magic Orchestra, odnosno njihov album ''Technodelic'' iz 1981. Valja napomenuti kako su se oba modela našla u slobodnoj prodaji, ali prodaja je bila izuzetno slaba, s obzirom da im je cijena bila oko 30.000$. Tek je sredinom 80-ih cijena digitalnih samplera koji su koristili floppy diskete pala na pristupačnih 2.000$, kod američkog modela E-mu Emulator i E-Max, odnosno Ensoniq Mirage, proizvod Robert Yannesa, inače odgovornog i za poznati audio chip u Commodoreu 64. E-mu je '87. izbacio model SP-1200 koji je bio preteča mega popularnog japanskog AKAI MPC60 – samplera s kojim je do polovice 90-ih napravljena gotovo svaka hip-hop pjesma. Pored AKAI-ja koji je dugo dominirao među konkurencijom, tehnologiju digitalnih samplera primijenili su i neki poznati proizvođači elektroničkih instrumenata u tzv. hibridnim modelima klavijatura s integriranim samplerom: Korg M1, Roland U-110, Yamaha SY serija ili Kawai K serija.

Novi milenij donio je poznatu informatičku revoluciju koja je i glazbeni elektronički hardver otpuhala u virtualni svijet. No, nije ni sofverska industrija zavladala preko noći. Krenula je putem Commodorea 64 and i Atari ST, popularnih računala iz 80-ih. Karl Steinberg i Manfred Rürup '84. su razvili Steinberg Cubase za Commodore 64, a '89. i za Atari. Prvi Pro Tools pojavio se '91., a pet godina kasnije predstavljen je Cubase VST (virtual studio technology) koji je označio početak vladavine kompletnih sofverskih rješenja za glazbenu produkciju, dakako s integriranim samplerima. To je ujedno značilo i klinički smrt za hardverske samplere. Jedini značajniji uređaji koji su se infiltrirali u progresivni razvoj softvera, u posljednjih 20-ak godina, su Elektron Octratreck iz 2011. i Octatreck MKII iz 2017.

Sukladno razvoju sofverta, pojavili su se emulatori legendarnih hardverskih samplera te nebrojeni sample packovi, bilo u tzv. one-shot varijanti ili kroz gotove pakete loop-ova. One-shot paketi nude u cijelosti digitaliziranu bazu zvukova pojedinih uređaja, dok su loop paketi postali omiljeni alati za producente početnike, jer skraćuju sam kreativni postupak u produkciji, pogotovo ako govorimo o elektroničkoj glazbi. Danas postoji niz web-shopova koji nude sve moguće sample packove na download po super-povoljnim cijenama, a neki i besplatno. No, kako to obično biva, i u ovom slučaju se postavlja pitanje – u kojoj mjeri ovakav tehnološki napredak zapravo lišava producenta bilo kakvog glazbenog znanja i vještine? S druge strane ostaje upitno kako uopće postaviti limit tehnologiji koja, konkretno u slučaju glazbene produkcije, dokazano kroz povijest pojednstavljuje kreativni proces i umanjuje ljudski faktor pa možda postaje i najbolji primjer u kojem umjetna inteligencija progresivno gura čovjeka iz neke, dosad prirodno čovjekove djelatnosti...

Od idućeg tjedna, Kronike plesnog podija kreću u novi serijal glazbenih zanimljivosti, pod nazivom 'Club Bizarre'.

Prethodnu epizodu Kronika plesnog podija, iz serijala 'Rip Offs' čitajte OVDJE.