Kronike plesnog podija: Rip Offs
Case study: Cafe del Mar (VI. dio)
Unatoč progresivnoj, eklektičnoj i eksperimentalnoj prirodi elektroničke glazbe u cijelosti, rijetko su zabilježeni slučajevi u kojima korijene nekog klasika bilo kojeg elektroničkog pravca doista možemo potražiti u nekom djelu – klasične glazbe. Upravo je to slučaj s legendarnom ''Cafe del Mar'', koja je od objave ’93., do danas postala prepoznatljiva progressive/trance himna, a kroz nebrojene različite remikseve, izašla i iz svih žanrovskih okvira, postavši jedna od onih bezvremenskih tema, koje smatramo reprezentativnim za cjelokupnu kulturu elektroničke glazbe s kraja 20. i početka 21.st.
Imena likova koji su stajali iza kratkotrajnog berlinskog trance projekta Energy 52 manje su poznata, a riječ je o Paulu Schmitz-Moormannu i Haraldu Blüchelu. Još je manje poznato kako je njihova ''Cafe del Mar'' bila prva ploča koju je Sven Väth objavio na svom ''pre-Cocoon'' labelu Eye Q, nakon povratka s Goe i izlaska njegovog prvog albuma ''Accident in Paradise'' i velikog hita ''L'Esperanza''. U tom je kontekstu vjerojatno najmanje poznata činjenica da je temelj za ''Cafe del Mar'' jedna klasična skladba, doduše ne iz 18. ili 19.st., nego iz 1983., ali ipak klasična. ''Struggle for Pleasure'' potpisuje poznati belgijski skladatelj, muzikolog, tenor i pijanist Wim Mertens, odnosno njegov duo Soft Verdict kojeg je ’82. osnovao s trubačem Hermanom Lemahieuom, dok je radio kao kompozitor za BRT (Belgijsku Radio Televiziju). Duo je do ’85. izdao četiri albuma, a svrstavaju se u glazbeni pravac tzv. moderne klasike. Karakterističnu klavirsku melodiju na ''Struggle for Pleasure'', osim Mertensa, svirao je i Hans François, a na albumu je sudjelovao niz renomiranih akademskih glazbenika poput Marca Grauwelsa ili Johna Ruoccoa. No poveznica Mertensa s elektroničkom glazbom ide puno dublje od banalnog samplea koji se, 10 godina kasnije, pojavio u ''Cafe del Maru''. Naime, iste godine kad je objavio ''Struggle for Pleasuer'', Mertens je objavio i knjigu ''American Minimal Music'', u kojoj se osvrnuo na američke avangardiste koji su se, 60-ih i 70-ih, bavili repetitivnim minimalizmom kao glazbenom umjetničkom formom. Priča o kompozitorima La Monteu Youngu, Terryju Rileyu, Steveu Reichu i Philipu Glassu, na neki je način teorija o techno glazbi, objavljena u praskozorje njenog nastajanja u Detroitu...
Prije no što se priča nastavi u smjeru tajanstvenih mladića iz tandema Energy 52, valja spomenuti kako oni nisu bili prvi koji su odlučili iskoristiti Mertensovo djelo. Prije njih, ''Struggle for Pleasure'' obradio je španjolski EBM/new beat trio Megabeat na svom albumu ''Sueño De Valencia''. Ipak, za razliku od Megabeata, Paul i Harald bili su prvi koji su semplirali Mertensa za posve novo djelo. Kakva je njihova priča? Poznato je kako se Harald ’87. preselio iz rodnog Nürnberga u Zap.Berlin kako bi studirao glazbu na prestižnoj Hochschule der Künste. Istovremeno se uključio u nadolazeći val techno glazbe koji je ubrzo osvojio mlade u Berlinu. Harald je počeo i producirati ranu fuziju techna i trancea pod imenima Cosmic Baby, The Visions of Shiva (s Paulom van Dykom). Harald je i jedan od autora CD kompilacije ''Tranceformed from beyond'' iz ’92., inače prvog službeno objavljenog trance miksa. Otprilike u to vrijeme se povezao s mladim DJ-em, Paulom M (kasnije Kid Paul), kojeg je upoznao još dok je ovaj bio jedan od rezidenata u klubu Ufo (kasnije relociranom i preimenovanom u Tresor). Duo Haralda i Paula objavio je ukupno 5 ploča, od kojih je posljednja upravo ''Cafe del Mar'', nakon čega im se putevi razdvajaju. Harald je nastavio objavljivati glazbu i nastupati pod imenom Cosmic Baby, sve do ’99., nakon čega se posvetio eksperimentalnoj elektronici. Početkom ove godine, Harald Blüchel objavio je album ''No Ordinary Moments''. Svoj glazbeni pravac naziva ''romantičnim minimalizmom'', a kao glavne uzore ističe Stevea Reicha i Philipa Glassa, odnosno kompozitore o kojima je ’83. pisao i Wim Mertens. S druge strane, Paula Schmitz-Moormann je još ’95. odustao od DJ karijere i techno scene, pokrenuvši etiketu ISM Production, na kojoj je, pod raznim pseudonimima, nastavio producirati ambijentalnu glazbu, sve do kraja 90-ih. Otad je praktički nestao, a ime mu je ostalo prisutno u javnosti isključivo zahvaljujući brojnim remiksevima ''Cafe del Mara'' koji se, do danas, u različitim verzijama, pojavio kroz više od 1.000 različitih izdanja (reizdanih maxi-singlova, remikseva, miksanih i nemiksanih kompilacija).
Zanimljivo je kako je, od originalnog izdanja na Eye-Q Recordsu ’93. pa sve do ’96., ''Cafe del Mar'' plivao ispod radara, ostavši zapažen samo kod rijetkih trance DJ-a, a onda se reizdanje pojavilo pod okriljem kultne belgijske etikete Bonzai. Tome je kumovao Ralf Hildenbeutel koji je ’92., pod imenom Barbarella (sa Svenom Väthom), na Eye-q, objavio ploču ''My Name is Barbarella''. Upravo je taj singl bio jedan od prvih koje je Bonzai objavio, u sklopu svoje Classics serije. Hildenbeutel je bio i autor jednog remiksa na prvom izdanju ''Cafe del Mara'' (Porte De Bagnolet Mix) te je Bonzaiju predložio da ga uključe u svoju seriju klasika. Izdanje na Bonzai Classics ’96., dovelo je ''Cafe del Mar'' do, puno komercijalnijih izdavača, kao što su Urban (u to vrijeme najuspješnija etiketa plesne glazbe u Njemačkoj) ili pak britanski Hooj Choons. Već ’97., Urban Records je objavio ''Cafe del Mar'' s tri remiksa velike njemačke techno zvijezde Olivera Lieba, a Hooj Choons s popularnim remiksom kojeg su potpisali Sharam Jay i André Strässer, odnosno Three'N'One. Iste godine ''Cafe del Mar'' objavljen je i na američkoj etiketi Jive, švedskoj Playdoe, meksičkoj Max Music, francuskoj Independance, talijanskoj ZAC i španjolskoj Container...
''Cafe del Mar'', nakon Olivera Lieba i Three'N'One remiksirao je čitav niz renomiranih imena iz različitih pravaca elektroničke glazbe, od britanskog house/garage tandema K-Klass, progressive house DJ-a i producenta Tall Paula ili EDM zvijezde deadmau5-a, do čileansko-njemačkog microhouse gurua Ricarda Villalobosa. Prije dvije godine, ''Cafe del Mara'' primili su se i Carmine Conte i Matteo Milleri, mladići iz Milana koji u Berlinu djeluju kao Tale Of Us. U očekivanju neke nove interpretacije, uživajmo u njihovom ''Renaissance remixu'' posljednje verzije djela Wima Mertensa i Energy 52...
Prethodnu epizodu Kronika plesnog podija, iz serijala 'Rip Offs' čitajte OVDJE.