Kronike plesnog podija: Zaboravljene legende

Nakon pet DJ-a, u šestoj epizodi 'Zaboravljenih legendi' imamo jednog multiinstrumentalistu, kompozitora i multimedijalnog umjetnika. No, on u ovu kategoriju spada isključivo iz perspektive ljubitelja elektroničke plesne glazbe, budući da se, posljednjih 15-ak godina, isprofilirao kao jedno od vodećih imena na skandinavskoj jazz sceni. Jimi Tenor, karizmatični finski glazbenik, 90-ih je godina, imao vrlo uspješan izlet u elektroničku glazbu , tijekom kojeg je izbacio i jedan bezvremenski hit. ''Take me baby'' je jedna od onih rijetkih stvari koja je svoje mjesto nalazila u fonotekama brojnih DJ-a posve različitih glazbenih profila, a mogla se i čuti na radiju i TV-u, u bilo kojem terminu. Zbog toga Jimijevu elektroničku epizodu možemo usporediti i s onom velikana američkog jazza, Herbiea Hancocka, čiji je ''Rockit'' iz '83. i danas jedna od najpoznatijih electro stvari...

Jimi Tenor, pravim imenom Lassi Lehto, dolazi iz gradića Lahtija, na jugu Finske. Njegovo umjetničko ime je kombinacija imena Jimmyja Osmonda iz grupe The Osmonds i tenor saksofona, njegovog najdražeg instrumenta. The Osmonds koje pamtimo po hitovima iz 70-ih poput ''Down by the lazy river'' ili ''Crazy Horse'' bili su, navodno, prvi Jimijevi glazbeni idoli. Tenor je akademski glazbenik, flautist i pijanist. Prvi bend osnovao je s 14 godina, a prvih nekoliko godina obilježila mu je mračna punk-rock subkultura, vrlo snažan pokret u Helsinkiju, početkom 80-ih. Ipak, prvi bend s kojim je i debitirao u diskografiji, The Shamans, bio je puno progresivniji od punk-rocka. Njihov prvi album ''Total Capacity Of 216,5 litres'' iz 1988. preuzeo je, doduše, mračni ugođaj finske punk scene, ali glazbeno je bio više usmjeren prema industrial zvuku i psihodeličnoj elektronici. Tenor je sa Šamanima objavio četiri albuma, od kojih je posljednji, ''Fear Of A Black Jesus'' na tragu repetitivne elektroničke glazbe kojom će se nastaviti baviti samostalno tijekom 90-ih.

Otkrivši kako je kreirati repetitivnu glazbu puno lakše ako to radi sam okružen mašinama, a ne članovima benda, povezao se s Tommijem Grönlundom i Mikom Vainiom te, u sklopu njihove nove etikete Sähkö Recordings, pokrenuo pod-label Puu, na kojem je '94. objavio svoj prvi samostalni album ''Sähkömies''. Unatoč tome što je album već bio u potpunosti elektronički i dalje je odisao mračnim atmosferama koje je Jimi ''vukao'' još iz pankerskih dana. Osim toga, Jimijeva glazba se ni tad (baš kao ni sad) nije mogla svrstati u nijedan glazbeni pravac. Ove dvije karakteristike triumfirale su upravo kroz ''Take me baby'' koju je, pak, kao singl, prva objavila mala škotska etiketa T&B Vinyl, u vlasništvu DJ-a Twitcha i Brainstorma, inače rezident DJ-a u poznatom klubu Pure u Edinburghu. Godinu dana kasnije, ''Take me baby'' je izašao na Warp Recordsu. Tenor je objavio još jedan album za Puu, a od '97. u potpunosti prelazi na Warp, za kojeg će, do 2000., objaviti tri albuma i 10-ak singlova. ''Organism'' iz 1999. posljednji je Tenorov album na kojem je dominirala plesna elektronička glazba, a s tog albuma pamtimo i hit ''Year Of The Apocalypse''. Već je na albumu ''Out Of Nowhere'', posljednjem za Warp, dao jasno do znanja kako je njegova epizoda s elektroničkom glazbom prošlo svršeno vrijeme.

Tenor je, u novi milenij, ušao oženivši američku soul pjevačicu Nicole Willis, kojoj je producirao njen prvi album ''Soul Makeover'' . Iako je Tenor tvrdio kako je na zaokret u njegovoj karijeri najviše utjecala glazba i životna filozofija koju je promovirao američki skladatelj Sun Ra, njegova je supruga, zasigurno sudjelovala u Jimijevoj daljnjoj glazbenoj evoluciji. Naime, do 2006., objavio je još četiri samostalna albuma future/acid/experimental jazz orijentacije. Iste je godine, prvi put nakon raspada The Shamansa '92., odlučio pokušati ponovno raditi s bendom. Tenor tako započinje suradnju sa skupinom zapadnoafričkih instrumentalista Kabu Kabu, s kojima objavljuje čak tri albuma. Istovremeno počinje dugogodišnju suradnju i prijateljstvo s legendarnim Tonyjem Allenom, s kojim je objavio ''Inspiration Information'' (2009.) i ''OTO Live Series'' (2018.) . Diskografija Jimija Tenora danas djeluje impresivno, s obzirom da od 2011. održava tempo s najmanje jednim albumom godišnje, bilo da je riječ o samostalnim uratcima ili suradnjama s drugim glazbenicima poput Abdissa Aseffe, bendovima poput Hjalmara ili orkestrima kao što su Impostor Orchestra ili UMO . U međuvremenu je snimao filmove s Jorijem Hulkkonenom , bavio se fotografijom i dizajnom odjeće. Posljednji samostalni album, ''Aulos'' Tenor je objavio prije svega 3 mjeseca te nagovijestio mogući novi zaokret u zvuku, eksperimentirajući s folk i country elementima.

Jimi Tenor u našim je krajevima nastupao nekoliko puta, ali sve je nastupe održao kad je već bio u svojoj tzv. post-elektroničkoj fazi. Prvi put 2003. s dvanaesteročlanim Big Bandom, u nekadašnjem zagrebačkom Pauku (SKUC), a zanimljivo je da fotke s tog koncerta još uvijek stoje na njegovoj web stranici. 2007. gledali smo ga s bendom Kabu Kabu na riječkom festivalu Hartera , 2016. nastupao je, u sklopu Deboto Festivala na šibenskoj tvrđavi sv. Mihovila, sa suprugom Nicole Willis, a godinu dana kasnije s Jazz orkestrom HRT-a, u Muzeju Suvremene Umjetnosti, promovirao je album ''Mysterium Magnum''. Posljednji put mogli smo ga gledati u svibnju 2019. u sklopu festivala Druga Godba, u ljubljanskom klubu Channel Zero.

Prošlotjednu epizodu iz serijala 'Zaboravljene Legende' pročitajte OVDJE.