Ólafur Arnalds: “Glazba je izražavanje čovjeka, kad iz nje izuzmete faktor ljudskosti, ostaje samo buka”

Na spomen novije glazbe koja dolazi s Islanda, nemoguće je izbjeći ime Ólafura Arnaldsa, umjetnika, skladatelja, multi-instrumentalista i producenta koji spaja emocije i tehnologiju. Jedan od najpoznatijih svjetskih skladatelja ugled je stekao spajanjem neo klasične glazbe s elementima post rock, pop i elektronike, a Olafur stvara jedinstvene glazbene pejzaže, te pomiče granice kompozicije i performansa na pozornici.

Svirati je počeo u metal bendovima, prebacio se na elektroničku glazbu, koju naposljetku kombinira s bendom uživo. S impresivnom karijerom koja traje već više od 15 godina, Arnalds je dobio nagradu BAFTA za soundtrack BBC-jeve serije “Broadchurch”, radio glazbu za filmove, objavio je The Chopin Project s kojim istražuje klasičnu glazbu ili Island Songs u suradnji s islandskim glazbenicima, osnovao je eksperimentalni techno duo Kiasmos, a i surađivao s Nilsom Frahmom.

Nadograđujući svoju virtuoznost, Arlands je na albumu “re:member”, kojeg predstavlja na aktualnoj turneji, uveo software Stratus kojim piano pretvara u potpuno novi instrument zbog čega svaki koncert zvuči drugačije. Zagreb će u četvrtak, 21. studenog, u Tvornici kulture moći vidjeti jedinstveni nastup prožet ambijentalnim, klasičnim, elektronskim zvukovima, a upravo je to bio povod razgovora s islandskim maestrom Ólafurom Arnaldsom koji dolazi s punim bendom.

m: Koje je tvoje prvo glazbeno sjećanje?

OA: Vjerojatno je to sjećanje na moju majku kako me uči dva akorda na svojoj gitari. Siguran sam da je to gotovo odmah požalila jer sam proveo taj cijeli dan smišljajući pjesme i svirajući gitaru dok mi prsti nisu počeli krvariti.

m: Slušajući album “Island Songs” pitamo se kako su te tvoj odgoj, okolina, otok i priroda oblikovali kao osobu i umjetnika?

OA: Mjesto na kojem odrasteš te uvijek na neki način oblikuje, bez obzira otkud dolaziš. Ono što jako volim na Islandu, pogotovo kako postajem stariji, je činjenica koliko tih može biti. Blizina i okruženost prirodom je nešto što mislim da svi s Islanda cijene.

m: Počeo si svirati u metal bendovima, prebacio si se na elektroničku glazbu, a sada kombiniraš prekrasne melodije s bendom. Što je sve označilo te skokove u karijeri?

OA: Ljudi misle da je bio veliki skok prebaciti se s punk glazbe na klasičnu, ali meni se to uvijek činilo logično i normalno. Mislim da ono što sam dobio iz svih tih godina sviranja punk i hardcore glazbe je smisao za DIY etiku. To mi je jako pomoglo na početku karijere jer tada sam sve radio sam, stvarao glazbu, snimao ju, ugovarao koncerte, organizirao turneje… Jednostavno radiš najbolje što možeš i ne dopustiš da te išta spriječi.

m: Dolaziš u Zagreb u sklopu europske turneje predstaviti live projekt s bendom, kako ste osmislili nastup?

OA: Donosimo najveću produkciju koju sam ikada imao na turneji do sada, ali cijeli koncert ipak ostavlja dojam intimnosti. Upravo to je jako osjetljiva ravnoteža za pronaći. Na pozornici je šest osoba, uz mene tu je i gudački kvartet i bubnjar. Svirat ćemo većinom materijale s mog novog albuma “re:member” uz selekciju pjesama s gotovo svih mojih albuma.

m: Kako si došao na ideju generativnih piana i Stratus sistema te kako bi ga objasnio ljudima, pogotovo skepticima koji se boje AI-a?

OA: Uopće nemam interes za glazbu koju stvaraju računala. Glazba je izražavanje čovjeka, a kada iz nje izuzmete faktor ljudskosti, ostaje samo buka. Stratus sistem je napravljen prije nekoliko godina kada sam prolazio kroz stvaralačku blokadu. U biti, to je software koji kontrolira dva samosvirajuća piana koja ja kotroliram svirajući treći piano. Dio generativnog procesa je ugrađen u sistem tako da nikada niste sigurni što ćete dobiti kao odgovor. To je govoto kao da improvizirate u sviranju jer ja nešto odsviram i oni odreagiraju. Na ovaj način mijenja se proces stvaranja glazbe na koji ste navikli. Za mene je to bio način da napravim nešto novo i piano mi se ponovo učinio zanimljivim.

m: Ovo je potpuno drugačije od toga što radiš s projektom Kiasmos gdje je sve puno brže i sličnije rave kulturi. Kako se prebacuješ u taj tempo, gdje se i drugačije ponašaš na pozornici, i što budućnost donosi za Kiasmos?


OA: Jednostavno, gledam to kao dvije različite strane moje kreativnosti. Svaka od njih zahtijeva drugačiji prostor u glavi u koji se moraš udubiti i u njemu moći stvarati. Ali isto kao i s prebacivanjem s punk na klasičnu glazbu, meni je to sve normalno. Nadam se da će Kiasmos uskoro imati neki novi materijal za podijeliti sa svijetom.

m: Novi live koncept s bendom zapravo na svakom koncertu predstavi nešto novo i ne postoje dva ista nastupa čime poništavaš faktor predvidljivosti, pa kako znaš da si zadovoljan s onime što napraviš?

OA: U svemu uvijek postoji prostor za poboljšanje i meni je to sasvim u redu. Ako ne težiš nečem boljem riskiraš postati preopušten.

m: S kakvim osjećajem želiš ostaviti publiku nakon svojih nastupa?

OA: Želim da osjećaju sreću i, nadam se, inspiraciju da nešto stvore.