Zemlja u kojoj Messi i Ronaldo ne postoje

10. siječnja 2020. je na naslovnici portala jutarnji.hr osvanuo (bez pretjerivanja) veliki naslov: “Aleksandar Dragaš: Nikad nije kasno da saniram štetu - Lizzo je glazbeni vulkan i u svakom pogledu velika pop diva”.

Taj tekst pa i naslov nisu prouzročili nikakav potres, tsunami pa ni koncentrične valiće koji bi oplahnuli druge mainstream medije. A šteta. Sale se pošteno ispričao. Naime, u sveukupnom kulturno - glazbenom životu zemlje u obliku kroasana, teskt u kojem glazbeni novinar Jutarnjeg lista otvoreno i samokritično priznaje da je ignorirao Lizzo u svojim izborima za singl, album pa i pojavnost prošle 2019 godine je usamljeno priznanje. A žena je postala kandidat s najvećim brojem nominacija za predstojeći Grammy (a osim toga je još ljetos zapalila Glastonbury festival, osvajala naslovnice i pozornost svjetskih mainstream medija, ima album i pjesme godine po mišljenju medija poput New York Timesa). No, nije samo Jutarnji šutio i ostao gluh i slijep dok se Lizzo probijala. Taj je medij zapravo jedini koji je priznao propust. I nije ostao gluh i slijep samo u pogledu Lizzo.

Aleksandar Dragaš je našao zrnce novinarske savjesti. I ispričao se što nije primijetio, obratio pozornost dok su album, singl, karijera i pojavnost Lizzo već debelo postali globalni mainstream. Drugi hrvatski mainstream mediji nisu.

I, ovdje moram napisati opasku (otprilike kao kada gospodarski novinari često, ali ne uvijek, napišu sitnim slovima imaju li udjele, dionice ili neke druge financijske interese kad pišu o pojedinim gospodarskim subjektima. Bilo bi dobro da i politički komentatori to učine i iskažu jesu li vezani uz stranke dok nastupaju kao “nezavisni stručnjaci”. Ali ovo je Hrvatska. S hrvatskim medijima. I hrvatskim “nezavisnim” stručnjacima),dakle, Sale Dragaš i ja se znamo više desetljeća. Upoznali smo se davno, dok je Studio još bio tjednik s fantastičnom tiražom od prodanih nekoliko stotina tisuća primjeraka (a ne kao besplatan suplement dnevnih novina). U to vrijeme sam, između ostalog, radio i kao urednik glazbene redakcije Studija, a Sale se pojavio kao mladi, izuzetno nadobudni i potkovani potencijalni suradnik koji je zamolio za priliku da počne pisati za tu tiskovinu. Ja sam bio u svojim dvadesetim godinama, a mislim da je Sale još bio maloljetnik, barem po američkim standardima. Dakle, toliko dugo se poznajemo. I puno smo koncerata, pa i putovanja proveli zajedno. Što se mene tiče, puno premalo, koliko volim biti u njegovom društvu. Imamo različite ukuse. Ali komplementarne, i što je najbolje – međusobno se uvažavamo.

I Sale je ovdje pošteno ustvrdio i rekao: “Sorry – pogriješio sam”.

Drugi mainstream mediji još nisu priznali. I nemojmo biti naivni i čekati Godota. To se neće desiti. Jer, nije Lizzo problem. Problem je puno širi, dublji i stariji. I pitanje – je li uopće rješiv?

(Lizzo - Instagram)

Hrvatski mainstream mediji, kad prate glazbenu industriju, ponašaju se kontra svih postulata (kako se to u pravu naziva) savjesnog gospodarenja. Da se ne zajebavamo – novinarstvo je profesija, ili bi to trebala biti, koja je dio medijske tj. novinske industrije. Baš kao što su glazbeni umjetnici, ma kako bili zabavljači i/ili umjetnici sudionici zabavne a u užem smislu, isto tako, glazbene industrije. Ona može imati umjetničke ili zabavne ili zaigrane elemente dok se netko njome bavi – ali na kraju sve te industrije moraju donijeti investitorima profite, da se ti investitori ne bi povukli ili propali. Ali kada se praćenje jedne gospodarske ili kulturne grane svede na jedini kriterij sviđa li se nekome nešto ili ima li osobnog interesa ili afiniteta jedini novinar koji za njih piše onda je to (da ne upotrijebim težu riječ) jadno. I tko od toga trpi? Naravno, investitor. Ali i potencijalni čitatelji, korisnici, kupci, posjetitelji – jer ne dobivaju ne samo neki kritični novinarski stav, već i bilo kakvu informaciju.

Možete li zamisliti tiskovine, portale, radio stanice koje u svojim sportskim rubrikama pišu samo o preponskom jahanju te po zimi o nordijskim kombinacijama sportova, a možda se osvrnu i na alpsko skijanje. Zašto? Jer novinari baš vole te sportove. I u njih se razumiju. Znaju sve o njima. I nema veze što su ti sportovi (u industrijskom smislu) margina globalnih kretanja sportske industrije. A preziru nogomet koji ih uopće ne interesira. Ne vole zapravo ni košarku. A i tenis im je prešminkerski.

Možete li zamisliti da hrvatski mediji NIKAD i baš ništa ne pišu o Messiju, Ronaldu, Ibrahimoviću, Realu, Barceloni, Juventusu, Bayernu… Pa čak niti o Modriću, Lovrenu ili Mandžukiću. Ali, zato sve možete saznati o preponskom jahanju. Jedva nešto o košarci. Ali samo o NBA-u. Te možda o rukometu i vaterpolu, jer su “naši tu dobri” premda, realno, to nisu globalni već regionalni ili, u najoptimističnijem pogledu, europski sportovi. Za razliku od nogometa, kojega u hrvatskim medijima nema. Ni slovca.

A, naravno karikirano, takva je upravo situacija u hrvatskim medijima kad govorimo kako se prati glazbena scena, glazbena industrija, suvremena glazbena kultura.

Naime, još prije dvije godine su u apsolutno svim svjetskim medijima objavljene službene statistike prema kojima je hip-hop postao najlukrativniji segment globalne glazbene industrije. Rock je izgubio svoj primat. Tako je Business Insider 4. siječnja 2018 godine napisao u naslovu: “Prvi put u povijesti, hip-hop je prerastao rock i postao najpopularniji glazbeni žanr” te argumentirao: “Osam od deset najpopularnijih umjetnika dolaze iz hip-hop/R&B žanra s Drakeom i Kendrick Lamarom koji zauzimaju prva mjesta”, a sve to zasnovano na godišnjim izvještajima Nielsena o emitiranju i prodaji glazbe. Dan ranije je Rolling Stone objavio tekst pod naslovom “Hip-Hop nastavlja dominaciju u glazbenoj industriji i 2018”. Oni svoj zaključak zasnivaju na podacima kompanije BazzAngle koja prati emitiranje snimaka.

Iste godine statistika je još izraženija pa u prodaji albuma, hip-hop od ukupne glazbe čini 21,7%. Iza njega slijedi pop s 20,1%, pa rock s 14% a zatim R&B s 10,6 %, latin s 9,4% i na kraju country s 8,7%. Ako bismo zbrojili, hip-hop i R&B (kao što brojni umjetnici iz tih žanrova tvrde da pripadaju u oba žanra) dominacija je još izglednija jer ukupna brojka tada iznosi tek nešto manje od trećine ukupne prodaje: 32,3% !!!

Ignorirati najveće glazbeno tržište svijeta i što se na njemu zbiva je isto kao da se ignorira američka filmska i TV produkcija. Pa se ne prate ni Zlatni globusi ni Oscari. Naravno da postoje druga tržišta. Naravno da postoji i druga produkcija. Ali zamislite svijet i naše medije bez američkih filmova ili TV serija. HBO-a ili Netflixa. Glumica i glumaca, zvijezda i redatelja i scenarista.

Da autizam hrvatskih mainstream medija ide dalje govori i činjenica da već godinama i glavne Grammyje dobivaju mahom R&B umjetnici. I to kakvi. I to kakvi genijalni albumi, interpreti. Fantastične pjesme. Koje se kod nas ne čuje, ne vidi i o njima nitko u hrvatskim medijima ne piše. Sale se ispričao za Lizzo. Jer je dobila čak 5 nominacija za Grammy koji se dodjeljuje 26. siječnja. Ali i dalje nitko nije ništa napisao o H.E.R. Niti se njezine predobre snimke u Hrvatskoj ne puštaju na radio stanicama. A ona je isto tako ove godine dobila pet Grammy nominacija. No već je i lani dobila Grammy kao najbolja nova umjetnica kao i za najbolju R&B pjesmu.

(H.E.R. - Instagram)

Ovogodišnje opće Grammy nominacije su gotovo pravilno raspoređene po žanrovima, otprilike kako i odgovaraju tržišnim udjelima. No o umjetnicima koji dolaze iz najpropulzivnijih žanrova, hrvatska mainstream javnost ništa ne govori. Makar sveukupno imali i najviše nominacija. Isto tako, o umjetnicima i kategorijama koje predstavljaju te najpropulzivnije žanrove se baš ništa ne piše, niti se ne izvodi ta glazba. Dakle nema riječi u Messiju, Ronaldu, Realu ili Barceloni. Samo o preponskom jahanju.

Naši mediji nisu autistični samo u pogledu praćenja najpropulzivnijih američkih (a time i globalnih) žanrova. Jednako se ponašaju i u pogledu drugih fenomena. Politika glave u pijesak. Tako je nedavno (još jedan moj prijatelj) Zlatko Gall u svom osvrtu na nedavno objavljenu “Enciklopediju K-Popa” autora Velimira Grgića, za portal mixer.hr napisao sljedeće: “Prije nego li mi je Neven (Kepeski – izdavač enciklopedije op. autora) pred koji mjesec kazao da Grgić radi na enciklopediji K-Popa, blage veze nisam imao da taj globalni glazbeni fenomen uopće i postoji. Nisam bio jedini jer, za reći pravo, teško da je itko stariji od osamnaest svjestan da se s korijenima u devedesetima u novom mileniju u Južnoj Koreji zakuhao novi pop žanr iliti čudesna mješavina krhotina korejske kulture te zapadnjačkog popa, rocka, reggaea, dub-stepa, hip hopa, klasične glazbe, (čak i) countryja, jazza, gospela…ali i vizuala pozajmljenih iz video igrica ili pak tinejdžerskih filmskih blockbustera poput “Igre gladi”.

I Zlatko je, baš poput Saleta, ovdje posve iskren. A on, baš kao ni Sale ne mora znati sve. Ali – mediji se ne smiju oslanjati samo na Saleta i Zlatka. Mediji MORAJU pisati o relevantnim stvarima. I da nema Velimira Grgića, njegova studioznog rada na praćenju ovog fenomena ali I industrijskog briljantnog poduhvata, te njegovih feljtona u Expressu, te izdavača Nevena Kepeskog koji ZNA kako diše mlada publika – i K-Pop bi u hrvatskim medijima ostao prešućen. Makar K-pop imao publiku i u Hrvatskoj. I to onu koja tu glazbu ne samo sluša već i želi znati i čitati o toj sceni, što prodaja enciklopedije najbolje ilustrira.

Istovremeno, Saletova novina organizira ovogodišnju medijsku nagradu koja se zove kao nekadašnji tjednik gdje sam nekoć bio urednik a Dragaš mladi suradnik. Pa su u kategoriji grupe godine nominirani: Majke, Opća opasnost, Parni Valjak, Prljavo kazalište, Psihomodo pop. 2020 godine. To im je njihova borba dala.

No, nekako sam mišljenja da pravi problem leži u propadanju i urušavanju globalne medijske industrije. Te naravno, kako se koji investitor, menadžer, urednik postavlja u odnosu na trenutne okolnosti, trendove i (pomankanje) perspektive. Te prepoznaje li prilike ili – odustaje.

Evidentno kultura (jer se tekstovi o glazbenoj industriji pojavljuju unutar kulturne rubrike) ostavljaju da o tome odlučuju osobne sklonosti angažiranih autora. No, to nije slučaj u pogledu drugih područja. O sportu se piše o nogometu, makar možda netko preferira preponsko jahanje. U politici se pisalo i o Darku Juričanu, makar su preferencije i spozori sjedili u suprotnim taborima. A glazbena industrija je dio industrije. Ne samo kulture. Kao i arhitektura. Ili film. Ili gaming. Baš kao što je i sport, skupa s glazbom, dio zabavne pa i medijske industrije. A svi oni su dio danas najpropulzivnije grane u razvijenim društvima i tržištima – tzv. kreativne industrije. Kako život nije jednodimenzionalan tako nisu ni te industrijske grane. Naravno da čine dio “kulture” ali djeluju prema postulatima kreativnih INDUSTRIJA.

Ako se ignorira ta činjenica (što ne bi smjelo biti prepušteno nekom osobnom afinitetu), znači da oni koji o tome odlučuju ili nisu svjesni tih procesa ili radije žele biti obrtnici a ne razvijati međusobno ovisne industrijske grane.

Nedavno je online izdanje časopisa New Yorker objavilo tekst (koji će se u pisanom izdanju pojaviti 21. siječnja) pod naslovom“Ima li novinarstvo budućnost?” U njemu je autorica Jill Lepore studiozno, a opet novinski pitko, napravila publicistički prikaz razvoja, promjena i trendova u cijeloj industriji od početka do današnjih dana. Pa je tako citirala jednog izdavača iz PRETPROŠLOG stoljeća (1892) koji je rekao: “Novinarstvo nije misionarstvo ili dobrotvorna institucija, nego poslovna operacija koja prikuplja i objavljuje vijesti koje ljudi žele i spremni su za njih platiti.”

Naravno, od 1892 do danas svašta se promjenilo. I to tekst izvanredno detaljno obrazlaže. Ali i donosi brojke o masovnom zatvaranju, spajanju novina, otpuštanju novinara, preseljenju u manje prostore, distruptivne modele koje su uveli Huffington post ili BuzzFeed koji ne plaćaju novinare, ali ni do dana današnjeg nisu svojim modelima uspjeli ostvariti dobit, no zato su uništili cijele grane. I tako dalje, i tako dalje. I onda citira Alana Rusbridgera, bivšeg glavnog urednika Guardiana koji je napisao: “Po prvi put u povijesti modernog društva, suočavamo se vjerojatnošću da ćemo živjeti u društvu gdje neće biti vjerodostojih informacija”.

On NE govori samo o manipulacijama i pojavi tzv. lažnih, fake vijesti i cijeloj ‘troll’ industriji, već o činjenici da investitori, poduzetnici više ne plaćaju kvalitetne novinare.

Prvi korak prema takvom društvu je da se ne piše o nečem što postoji. Da mediji ignoriraju i guraju glavu u pijesak. Ali, ti procesi i pojave postoje. Ma kako ti trendovi bili veliki, snažni, propulzivni i perspektivni, tržišno relevantni - ne pisati o njima, ne pratiti ih, ne sudjelovati u tim procesima šteti svima. A najviše medijima jer postaju irelevantni. I ponavljam, za to nisu krivi ni Sale ni Zlatko. Ni drugi koji pišu o onome što znaju. Oni su iskreni i vjerodostojni. Problem je kad se ne piše o nečemu što postoji.

I za kraj, opaska. I ovaj tekst je dio problema koji sam naveo na kraju. I ja ga pišem iz altruizma, nisam plaćen, i znam da bi, da tekst bude izveden po svim profesionalnim kriterijima, trebao razgovarati s urednicima kulture mainstream medija, glavnim urednicima, upravama izdavača i predstavnicima vlasnika. No, u svom altruističkom obraćanju sam problem barem otvorio.

Na profesionalcima je da ga ispitaju do kraja. Ili da me demantiraju tako da promjene praksu. Ne zbog mene. Već sebe.