Paolo Tarsi: umjetnik koji isprepliće elektroničku i komornu glazbu

Paolo Tarsi sklada za kazalište i video, redovito surađujući s vizualnim umjetnicima, DJ-ima, filmašima, galerijama i muzejima suvremene umjetnosti. Nisu mu strane ni kolaboracije s vodećim ličnostima na elektroničkoj, jazz i rock sceni (Esecutori di Metallo su Carta, Calibro 35, Litfiba, CCCP, CSI, Diaframma, Area).

Njegove su skladbe izvođene na prestižnim lokacijama kao što je njujorški Spectrum, a komponirao je za vizualna umjetnička djela i instalacije predstavljene u izložbenim prostorima kao što su Herbert Art Gallery & Museum in Coventry (Velika Britanija), kao i na skorašnjim izdanjima manifestacija Athens Digital Arts Festival (Grčka), te Synthetic Mediart Festival (Taipei, Tajvan).

Pri nastanku Paolovog singla "Artificial Intelligence", pomogli su Emil Schult i Lothar Manteuffel, a remiksirali su ga Fernando Abrantes, Daniele Baldelli i DJ Ralf.

m: Kako trenutna globalna situacija utječe na tvoj rad?

PT: Pandemija je zaustavila mnoge umjetničke izvedbe, pa tako i moje. Ovih sam dana trebao biti na turneji s koncertima u Amsterdamu, Berlinu itd. Međutim, koncerti su radi novonastale situacije i zaštitnih mjera otkazani. Vjerojatno još neko vrijeme neću svirati uživo, ali sam slobodno vrijeme iskoristio u studiju. Upravo sam snimio novi EP pod nazivom 'I Can't Breathe' (Ne mogu disati) kao podsjetnik na živote koje su Eric Garner i George Floyd izgubili kao žrtve rasističkog nasilja.

m: Tvoja glazba istovremeno ima obilježja klasične i eksperimentalne glazbe, a može se čuti u u klubovima kao što je njujorški Pyramid. Tko je zapravo tvoja prava publika?

PT: Smatram da moja glazba uspijeva pridobiti zrele osobe i intelektualce s alternativnim pristupom životu, ali istodobno privlači i slušatelje potpuno drugačijeg profila, a posebice ljubitelje klupske glazbe. Oni odlično prihvaćaju moje djelo 'Artifical Intelligence'. Ovaj je uradak objavljen u nekoliko remiks verzija. Jedan je remiks realizirao Lothar Manteuffel, koji je svojevremeno s bivšim članom grupe Kraftwerk, Karlom Bartosom činio duo Elektric Music, a postoji i remiks koji su odradili DJ Ralf and Daniele Baldelli, dvojica talijanskih DJ legendi koji su ga osim u berlinskoj techno instituciji Berghain, puštali u londonskom čuvenom klubu Ministry of Sound, kao i svugdje u Italiji.

Istodobno, radovi poput ‘Time Crystals Soup’ i ‘Texture of Clouds’, koji su također objavljeni na albumu "A Perfect Cut in the Vacuum", zapravo su povezani jedni s drugima jer je sam koncept albuma temeljen na progresiji posljedične kombinacije intenziteta i energije. Znači da od ambijentalnog do techno interpretacija, svaki zvučni zapis samostalno gradi svoj svemir, dok istovremeno svi ujedinjeni pružaju širi opus.

m: Uz spomenute remiksere i Fernando Abrantes, bivši član grupe Kraftwerk je remikser tvoje pjesme 'Artificial Intelligence', a Emila Schult koji je bio dugogodišnji suradnik i grafički dizajner grupe Kraftwerk, napisao tekstove za tvoju glazbu. Nema sumnje da je Kraftwerk snažno utjecao na tvoje stvaralaštvo. Kako to objašnjavaš?

PT: Postoji veliki broj razloga zašto su Kraftwerk imali veliki utjecaj na moje stvaralaštvo. No, ono što je ključno je uvijek jasna vizija koja karakterizira njihovu glazbu. Vizija koja je često bila ispred svog vremena. Poslušate li samo albume kao što su "The Man-Machine" ili "Computer World" sve postaje jasno. Zvuk koji je istodobno rezultat evolucije od eksperimentalnih početnih albuma s osobinama na Stockhausenove avangardne glazbe do uspostave techno pop estetike.

m: Osim kao glazbenik i vlasnik diskografske etikete Anitya Records okušao si se i kao pisac, a svoju si prvu knjigu “Algebra svjetiljki“ (L’algebra delle lampade), objavio 2018. Čime je inspirirana tvoje književno djelo i o čemu govori?

PT: Knjiga je nadahnuta kućom iz XV stoljeća u tudorskom stilu. Radi se o Knole House u kojoj su Beatlesi godine snimili video spotove za "Strawberry Fields Forever" i "Penny Lane" još 1967. Kuća se nalazi u okrugu Kent u Engleskoj i radi se o građevini baziranoj na kalendaru. Zdanje se sastoji od 365 soba koje predstavljaju dane u godini, 52 hodnika koji označavaju tjedne u godini, a njena dužina od 7 metara odnose se na dane u tjednu. Želio sam stvoriti sličnu strukturu za moju knjigu. Tako da je prvi dio sveden na 52 recenzije o pločama eksperimentalne glazbe, drugi se fokusira na 7 intervjua s umjetnicima iz progresivne, krautrock, post-rock, new wave, drone glazbe, nu jazza, hip-hop scene, dok je posljednji dio usredotočen na 365 preporuka za slušanje.