Povijest UK rapa (1. dio)

Kad su me prvi put zamolili da napišem ovu kolumnu, trebao sam pisati o svom nedavno preminulom bratu, Benedictu ‘Ty’ Chijiokeu, kojeg smo izgubili u svibnju ove godine zbog zdravstvenih komplikacija povezanih s virusom COVID-19. Gospodin Chijioke vitalna je ličnost u povijesti britanskog hip hopa i ima smisla pisati o njemu u kontekstu hip-hop zvuka koji se neprestano razvija i podiže globalnu svijest. To nije lako postići: ima tu više slojeva, zapleta i nijansi. Ukratko, pravi 'mind fuck'. Gdje započeti? Možda - na početku? Dajem riječ, potrudit ću se da ovo bude što kraće...

Otkako je u kolovozu 1973. DJ Kool Herc, rođeni Jamajčanin, organizirao prvi dokumentirani hip hop party na adresi 1520 Sedgwick Ave u Bronxu, počelo je redovno pojavljivanje pionira koji su djelovali u sklopu novoosnovanog glazbenog pokreta nazvanog hip-hop. DJ-evi su bili Disco King Mario, DJ Hollywood, Eddie Cheeba, DJ Tony Tone, Grandmaster Flowers, Afrika Bambaataa, Jazzy Jay, Grandmaster Flash, Charlie Chase, Mean Gene i njegov mlađi brat Grand Wizzard Theodore, zajedno s MC-ima kao što su The Fantastic Five, Furious Five, Busy Bee i Cold Crush Brothers.

Kad su The Sugarhill Gang 1979. godine objavila 'Rapper's Delight', repanje je zarazilo gradove širom svijeta. Ni Velika Britanija nije ostala imuna. Kako su se elementi kulture razvijali tijekom novog desetljeća, mladi su ljudi zdušno prihvaćali čarobne elemente glazbe raširenih ruku i do danas, uključujući i mene. Crewovi, DJ-evi, B Boysi, B Girls, MC-i, grafiteri i beatboxeri bili su uobičajeni prizor među mladima od ranih do kasnih 80-ih u Velikoj Britaniji, jer su supkulture nastajale iznutra. Hip-hop je bio uzbudljiv, čak je izazivo i strahopoštovanje jer je bio nešto potpuno novo za djecu i mlade koji su sudjelovali.

Morgan Khan je rano ušao u igru sa svojim labelom Street Sounds, koji je pokrenuo 1982. godine kao izdanak svog Streetwave labela. Njegove uvodne kompilacije sadržavale su cutove kao što su Grandmaster Flash & Furious Five 'The Message' i Whodini 'Magic's Wand', a uslijedila su i mnoga posvećena hip-hop izdanja. Postali su važni i plodni širitelji crnačke glazbe širom zemlje, a mnoga izdanja su postigla platinaste, zlatne i srebrne naklade.

Izuzev novih izdanja - poput parodije Allena i Blewitta 'Chip Shop Wrapping' na Pyeu 1980. godine - Dizzi Heights je prvi autentični MC rane britanske hip-hop scene koji je potpisan za veliku izdavačku kuću. Tri godine nakon što je Kurtis Blow postao prvi američki reper koji je potpisao veliki ugovor sa stvari “Christmas Rappin” koja je izašla putem Mercuryja 1979. godine, londonski Dizzi Heights objavio je gotovo identičan naslov “Christmas Rapping” 1982. godine na Polydoru. Newtramentov 'London Bridge Falling Down' brzo je uslijedio na Jive / Zombi godinu dana kasnije, 1983.

Nakon toga je sve prešlo u petu brzinu, s crewovima i jamming sessionsima, uz redovita okupljanja u Covent Gardenu, Nottingham’s Rock Cityju i njihovim ekvivalentima po cijeloj zemlji. Da navedemo samo nekoliko grupa od sredine do kasnih 80-ih na sceni: bili su tu Cookie Crew, Outlaw Posse, MCs Logik, Broken Glass, Rock City Crew, The Assassinators, Cash Crew, Mighty Ethnikz, Sindecut i mnogi drugi.

Godine 1986. Simon Harris pokrenuo je izdavačku kuću Music Of Life koja je izdavala neke od najsjajnijih zvijezda s ovih obala. Naime, Demon Boyz (s vrlo utjecajnim Mikeom J zvanim Million Dan), MC Duke, Hijack (čiji je cijeli crew bio hermetičan, s 'flow-ima', beatovima i nevjerojatnim DJ Supremeom, koji je u to vrijeme promijenio igru svojim suludim cutovima i schratchevima). Ne smijemo zaboraviti ni MC Kamanchi Slya, koji je kasnije postao Unknown MC kao dio ekipe svog brata, DJ Pied Piperovog Masters Of Ceremonyja, koji je doživio vrhunski uspjeh na top listama, i zlatni singl na vrhuncu uspjeha UK Garagea početkom 2000-ih. Izvorni Asher D povezao se s The World Record Breaking MC-jem Daddy Freddyjem izdavši vjerojatno prvi hip-hop / dancehall album 1988. godine: 'Raggamuffin Hip-Hop'. U njemu su bili i She Rockers, Overlord X i hardcore hip hop grupa Hardnoise, koji su zajedno s grupama poput Hijack, Gunshot i drugima, na brzinu osvojili Njemačku i dijelove Europe, gradeći kult sličnih grupa pod nadimkom Britcore.
Ali umjetnik koji je imao najviše uspjeha s tim labelom bio je stvarni A&R momak! Derek B na kraju je bio prvi britanski MC koji je 1987. godine ušao na nacionalnu top listu. Kad se to dogodilo, bio je to VELIKI uspjeh i onda je sve krenulo. Russell Simmons (čije je nasljeđe ukaljano višestrukim optužbama za silovanje) potpisao je Derek B-ja za Rush Management, koji je u to vrijeme bio monumentalan. Uspjeli su s najvećima u igri: RUN DMC, Beastie Boys, Eric B & Rakim, LL Cool J & Public Enemy. Hip hop iz Velike Britanije službeno je bio na mapi!

I odatle je sve raslo i raslo. Glavna izdavačka kuća Island Records lansirala je pod-label Mango Street koji je potpisao artiste kao što su London Posse, Demon Boyz i Overlord X, da nabrojimo samo neke. Kold Sweat bila je neovisna izdavačka kuća koju je kao samostalni pothvat osnovao britanski generalni direktor MCA Recordsa Tony Powell koji je između ostalih potpisao artiste kao što su Katch 22, Prime Rhyme Masters, Son of Noise (s članovima Hardnoisea i Curoca iz Gunshota).

Dok im je razvoj Music Of Lifea davao vjetar u leđa, nekolicina klinaca iz Batterseaja usavršavala je svoje vještine i spremala se za štetu. MC-i Bionic, Rodie Rok, DJ Biznizz i Beatbox Sipho (R.I.P) krenuli su na američku turneju zajedno s Big Audio Dynamiteom. Mick Jones iz The Clasha vidio je nastup Beatbox Siphoa (R.I.P) na pozornici Electro Rock dokumentarca ‘85. i pozvao ga da im se pridruži na turneji; Sifo je pitao mogu li doći i njegovi dečki. U to vrijeme nisu čak ni bili grupa, ali ostali američki umjetnici na turneji nazivali su ih 'That London Posse', pa su odlučili tako se i službeno prozvati, nakon povratka doma.

London Posse također su bili dio kolektiva legendarnih, 'ubijajućih' MC-a (MC Mell 'O', Monie Love, koju je Cooltempo potpisao prije pridruživanja Native Tonguesima) i DJ-a (Cutmaster Swift, DJ Pogo) te producenta (Sparkii Ski). Zvalo se D.E.T.T. Inc (Determination Endeavour Total Triumph Incorporated). Većina njih, ako ne i svi, bili su s hip-hop scene u Covent Gardenu.

Ono što je kod London Possea bilo 'game changer' jest odluka da repaju onako kako govore, što se do tad nije radilo. Zamisli to! Nešto najbliže tome, ta regionalno naglašena rima, mogla se čuti u stvari Smiley Culturea iz 1984. godine 'Cockney Translation'. Više o njemu kasnije.
Većina ljudi nastavila je bacati rime kako su već naučili: u znak poštovanja njujorškom načinu i stilu. Ovi su kraljevi voljeli i poštivali meku hip-hopa, ali shvaćajući da je smisao hip-hopa biti ono što jesi, pitali su se kako možeš biti stvaran kad koristiš tuđi naglasak? Kako možeš biti shvaćen ozbiljno?

Kad sam ih prvi put čuo kao dijete, odmah sam čuo tu razliku. Utisnulo mi se u memoriju. Nazvali su to Cockney repanjem; u to vrijeme morali ste se roditi na rastojanju od Bow bellsa iz istočnog Londona da biste bili kvalificirani kao pravi cockney. Rođen sam i odrastao u Nottinghamu pa nisam imao pojma što to znači, ali znao sam da zvuči vrlo britanski.
Mislim da je poanta koju su pokušavali prenijeti bio taj silni ponos što su crni britanski 'yootii' koji su došli do soundsystema svoje kulture i što su se trudili stvarati glazbu koja govori o njihovim iskustvima, i dobrim i lošim, da se britanski Yoot, koji nikada nije bio u New Yorku ili Comptonu, mogao u potpunosti prepoznati i povezati.
Započeli su laganu lančanu reakciju događaja koji su repanje na vašem jeziku/narječju postavili kao normu i poštovali. Sjećam se kad nije bilo tako.
Njihov talent bio je presudan. Bili su vješti u načinu na koji su radili svoje stvari i pobrali su maksimalno poštovanje s obje strane Atlantika. Po mom skromnom mišljenju, oni su utisnuti čvrsto u DNK svih MC-a koji su došli nakon njih (bez obzira jesu li znali to podrijetlo ili ne, i sviđalo im se to ili ne!).
Drugi su labeli bacile rukavice u ring i počele grabiti buduće legendarne artiste, kao što su The Cookie Crew, Silver Bullet, Caveman i još mnoge druge. Kad mnogi umjetnici nisu uspjeli doći do top lista, labeli su ih odbacivali i tražili druge žanrove. To ih je sve vratilo natrag u underground.

A o tome čitajte sljedeći tjedan, u drugom nastavku priče o UK rapu.