The Prodigy: Društvene mreže pretvaraju glazbu u fast food

Prerani odlazak frontmana Keitha Flinta, 2019. ostavio je preostala dva čalna grupe The Prodigy, Liama Howletta i Maxima, u ozbiljnoj nedoumici oko daljnjeg rada koja je potrajala sve do 2022. The Prodigy su, tad po prvi put, nastupili bez Keitha, što im je obojici pomoglo u nošenju s gubitkom prijatelja i suradnika. Ponovno su se povezali s publikom i unijeli novu razinu emocije u svoje nastupe. Ove godine su nastupali u SAD-u, Japanu, Australiji i UK-u, gdje je highlight bio njihov spektakularni povratak na Glastonbury festival. I dok su, s jedne strane, otvoreno priznali kako im se vratila ljubav i strast prema glazbi i koncertima, s druge strane, u svojoj maniri, nisu propustili žestoko kritizirati smjer u kojem se glazbena industrija kreće posljednjih godina. O svemu tome, kao i glasinama o novom albumu, ponešto nam je rekao Liam Howlett...

MM: Za početak jedan kuriozitet - godine 1997. ste osvojili chartove diljem svijeta s vašim najpopularnijim albumom ''The Fat Of The Land'' - i baš su ove godine, ponovno aktualni brojni glazbenici koji su te '97. bili megapopularni: krenulo je s povratničkom turnejom Oasisa, Bon Jovi je objavio novi album i isto najavio veliku turneju, Björk je objavila dokumentarac itd. Kako je tebi ostala u sjećanju ta godina?

LH: Pa kakva j..... čast - na istoj sam listi kao i Bon Jovi... A 90-e su u UK-u definitivno bile vrlo uzbudljive. Izlazilo je dosta dobre i različite glazbe i ljudi su uživali u tome, puno slobodniji, prije ovih sranja s društvenim mrežama... 1997. je bila posebna za nas, iako ja čitavu dekadu promatram kao jednu cjelinu za naš bend, glazbu i umjetnost u UK-u, ali i cijelom svijetu...

MM: Kako to da su neki glazbenici koji su bili popularni 90-ih, još i danas velike zvijezde?

LH: Ako je nešto bilo dobro tad, bit će dobro i danas. Ne možeš prevariti mlade - dobrat stvar je uvijek dobra, bez obzira na to kad je nastala. Doduše, istina je da su trenutno baš 90-e posebno atraktivne. Vidim to po glazbi koju sluša moj 21-godišnji sin...

MM: Što je, po tebi, pozitivno u evoluciji glazbe danas? Postoji li nešto što te zabrinjava?

LH: Najviše me brine kako će moja glazba funkcionirati danas i u budućnosti... Povremeno se i pojavi neko ime koje mi pobudi interes, ali glavni problem je što vrlo kratko traje. Čini se kako je sve manje vremena i strpljenja za razvoj glazbenika. I ovom ću slučaju okriviti društvene mreže koje su glazbu pretvorile u fast food - brza konzumacija i zaborav... Sljedeći...

MM: Kakvo je tvoje mišljenje o umjetnoj inteligenciji i njenom utjecaju na glazbu? Hoćeš li to ikad upotrebljavati?

LH: Jedan moj dobar prijatelj, inače i poznati DJ i producent, intenzivno se bavi raznim AI alatima i nedavno mi je pokazao kakve sve mogućnosti pruža. Iskreno, oduševio me... Unatoč tome, zasad sam još uvijek skloniji pomučiti se u kreiranju glazbe. Iako to ponekad dugo traje i djeluje poput fizičkog rada, na kraju pruža veće zadovoljstvo, kao produkt vlastitog rada...

MM: Nedavno ste objavili četiri velika open-air nastupa i dvoransku turneju za iduću godinu u UK-u i Irskoj koja je već rasprodana. Je li vas iznenadio tako velik interes za vaše nastupe?

LH: Jedva čekamo te svirke. Imamo ogromno poštovanje prema svima koji nas podržavaju i slušaju i žele nas čuti u živo. Veliko hvala i na podršci koju su nam pružili, nako što smo ostali bez našeg Keefa... Dvoranska turneja kreće u 04.mj., a Warrior Dance open-air u 08.mj. U međuvremenu imamo potvrđene datume u SAD-u, Finskoj, Belgiji i Španjolskoj.

MM: Na Warrior Dance nastupima će vam se priključiti i nekoliko zvučnih imena: Carl Cox, Andy C, ¥ØU$UK€ ¥UK1MAT$U, David Rodigan i Scarlxrd. Što je zajedničko ovim izvođačima i kako to da ste baš njih odlučili pozvati?

LH: Carl, Andy C i David Rodigan, kao ključne figure nadahnuća u posebnim trenutcima naše karijere, jednostavno su morali biti dio toga. Carl je prvi DJ koji je pustio našu ploču u klubu, ''Everybody In The Place'', 1990. u klubu Busby's. Andy je napravio jedan od najboljih remikseva za nas, za ''Firestarter'', a i uvijek je bio Keefov omiljeni DJ. Što se Davida tiče, njegove radijske emisije smo slušali kao tinejdžeri - njegov je utjecaj neosporan... Za kraj, ¥ØU$UK€ i Scarlxd glazbeno zaokružuju čitav koncept na idealan način...

MM: Prije povratka na scenu 2022., potpuno ste nestali nakon Keithove smrti, a to se poklopilo i s pandemijom. Kad ste se odlučili vratiti, jeste li vjerovali da će vaš povratak biti ovako uspješan? Je li bilo sumnji da to više neće biti kao prije?

LH: Nakon što smo izgubili Keefa, nastupio je period potpuno devastacije. Izgubio sam pojam o vremenu, prostoru i događajima oko nas. To može razumijeti samo netko tko je pretrpio takav gubitak. Stalno sam prolazio kroz miks emocija, od tuge i bijesa, do totalne konfuzije, na rubu gubljenja razuma... Veliku pomoć i podršu imao sam u vlastitoj obitelji. Bend i glazba su mi bili posljednji na pameti. Maxim i ja smo se redovito čuli i pričali o tome kako se nosimo sa situacijom. O bendu nismo pričali sigurno dvije godine, nakon čega smo se počeli pitati je li to uopće moguće i izvedivo. Moram priznati da sam ja bio skeptičniji. Maxim je taj koji je više vjerovao u naš povratak, iako je bilo trenutaka kad bilo i obrnuto... Napokon smo odlučili da je jedini način pokušati odraditi nekoliko manjih svirki i vidjeti kako to zvuči, kako se mi osjećamo i kako će nas pubilka prihvatiti... Prvi nastup i prvi izlazak na pozornicu bez Keefa me prestravio! Inače nikad nisam nervozan pred nastup, ali ovo je bilo nešto drugo... Ali čim je krenulo, osjećaj je bio fenomenalan - zajedništvo s fanovima nam se činilo kao da smo kroz taj težak period prolazili skupa s njima. I jesmo... Samo smo to tek tad spoznali, kao i odgovor na naše pitanje da li ima smisla vratiti se...

MM: Kakav je osjećaj sad na koncertima? Je li bitno drukčiji nego prije?

LH: Drukčije je... Sad se čini kao da imamo neku novu razinu emocija, dubine i povezanosti s publikom koje prije nije bilo. I ne bih htio da to zvuči nekako sladunjavo, ali jednostavno se tako osjećam na pozornici, dok gledam u ljude... potpuno kaos...

MM: Nastup na Glastonbury festivalu ove godine je bio nešto posebno. Kako je vama bilo, pogotovo ako uzmemo u obzir sve vaše nastupe na prijašnjim izdanjima festivala?

LH: Svirka na ovogodišnjem Glastonburyju je jedan od onih nastupa koje ću pamtiti zauvijek. Pogled s pozornice je bio nevjerojatan - promatrati kako sumrak pada u noć i kako publika masovno ulazi u euforiju. Pozdravljam sve posjetitelje festivala koji su bili tamo u tom trenutku. Bilo je fenomenalno...

MM: Osim onih koji su bili prisutni, ogroman broj ljudi je gledao vaš nastup na BBC-u. Jeste li znali koliko je zapravo ljudi to pratilo?

LH: Znali smo, najviše zbog gomile poruka koje sam primio sa svih strana...

MM: Poznato je već da imate dosta novog i nedovršenog materijala. Nešto od toga se moglo i čuti na vašim nastupima. U kojoj je to fazi? Možemo li uskoro očekivati i neko službeno izdanje?

LH: Mogu reći samo kako će ljudi, iduće godine, čuti nove stvari od Prodigyja...