Dojmovi s Ultra Europe 2019

Splitska Ultra Europe godinama muku muči s podrškom lokalne zajednice. Do te mjere da je splitska trakavica predmet svih razgovora tjednima ranije.

Kažu da karma uvijek odradi svoje pa su najveći hejteri festivala ove godine gadno izvisili za najam socrealističkih apartmana/stanova po turbokapitalističkim ciframa. Uz svu silu suvremenih aplikacija partijaneri su shvatili da je rentanje znatno ljepših apartmana van Splita ili u drugim mjestima uz jeftin taksi prijevoz najbolja opcija. I to sve netom nakon odluke o seljenju Ultre s gradskog stadiona Poljuda zbog dugoočekivanog gostovanja malteškog kluba koji bi trebao napuniti stadion, a posljedično i Hajdukovu blagajnu.

Organizator je vjerojatno i ranije imao 'plan B', a on je u ovom slučaju bio preseljenje na Park mladeži, stadion propalog projekta rivalskog Splita. Kako je vremena ostalo malo, improvizacija je morala zauzeti značajno mjesto u organizaciji. I u ovom slučaju je doista odrađena na visokom nivou, a osjeti se i veliko iskustvo koje je pomoglo u izvedbi seljenja i prilagodbe novim prostorima. Stanari su namireni, povijesni elementi zaštićeni, a veća potencijalna površina potpomognuta je novim binama. Gužva prvog dana dala je za pravo onima koji su PR kanalima forsirali 'najveću prodaju karata do sada'. Naravno, takve podatke gotovo je nemoguće provjeriti, no dojam je da se stvorio efekt sličan kao i na Exitu tijekom nastupa grupe The Cure - mlađa populacija u pratnji roditelja masovno je nahrupila na koncert otvorenja Davida Guette u ne baš uobičajenom terminu oko 21 sat. I ta skupina je Ultru navodno napuštala prije dolaska kasnijih ciljanih skupina.

Možda je upravo to strategija za buduća izdanja festivala i dobitni recept. Mi smo došli nešto kasnije, ciljajući Resistance i eventualno nastup pokojeg izvođača na Main stageu. Sasha i Nic Fanciulli počeli su s pola gasa, no što je vrijeme više prolazilo to su bolje zagrijavali publiku na radnu temperaturu. Time su opravdali renome koji će im u budućnosti nedvojbeno samo rasti, pa očekujemo i bolje termine, možda čak i headliner uloge. Maceo Plex je pak nastavio ono što je započeo u Novom Sadu na Exitu - iako zna imati određene varijable u performansama svatko tko ga smatra jednim od ponajboljih DJ-eva današnjice, neće pretjerano pogriješiti; a i produkcija mu je u samom vrhu elektronike, naročito progressive podžanrova. Adam Beyer je papučicu stisnuo do kraja i žestokim kickovima završava prvu večer. Što se tiče glavne bine, The Chainsmokers su bili veliko razočaranje i možda bi bolje bilo da se drže spotova i kontroliranih uvjeta. Armin van Buuren je umjesto uobičajene kombinacije nešto žešćeg trancea i svojih MTV eskapada odradio samo ovo drugo, pa moram dodati da ga nisam mogao slušati duže od par minuta čime bih mu set okarakterizirao kao najlošiji kojeg sam poslušao.

Drugi i treći dan gotovo ista priča. DJ Snake je više vremena proveo pričajući i reklamirajući nego puštajući (ne)generičke izvedbe vlastitih hitova. Afrojack je na momente bio zabavan i već je to dovoljno da odudara od većine EDM kolega, a Alesso je uz 'catchy' ritmove vatrometom izbombardirao publiku.

Istina, Main stage ide u širinu i dužinu, VIP izgleda ekskluzivnije i odvojenije nego proteklih godina, no vibra Poljuda je potpuno neusporediva s klasičnim duhom manjeg zdanja i nisu bez razloga škakljivo zvučali zaključci o Bandićevom gostovanju na festivalu s 'dogodine u Maksimiru' sarkazmom. Dojma sam da bi se ovako glomazan festival bolje snašao na nekoj ljepšoj lokaciji, naročito uz stalne primjedbe Splićana i komentare o neželjenom festivalu.

No, vratimo se glazbi - Jamie Jones upumpao je početni gas u Resistance, Richie Hawtin već je klasičnim soundom raspametio zahtjevnije partijanere, a Marco Carola u tech house ritmu, koji nedvojbeno preuzima elektroniku, natjerao je sve prisutne na duge ovacije nakon fajrunta. Kako je Hemingway udaljen desetak minuta od nove lokacije tako je i manje partijanera otišlo na after.

Sve se završilo sinoć - nastup Above & Beyond dvojca koji plijeni širinom (albume snimaju u deep, trance i orkestarskoj verziji) zasjenio je dugoočekivani reunion Swedish House Mafia trija s pompoznom scensko-vizualnom izvedbom. Kuknjava o 'nešto slabijem line-upu' ovime je završena i ljubitelji produkcijski šarmantnijeg EDM-a mogli su se prepustiti nostalgiji. Dubfire i Joseph Capriati žestoko su pripremili teren tech house zvukom za tatu Ultre, a vjerojatno i elektronske glazbe u cjelini. Carl Cox na svojim leđima uvijek nosi visoka očekivanja i posljednjih dvadesetak godina nosi sve vruće krumpire festivalskih organizacija. Mnogi su njegov set prozvali 'ponajboljim', bilo da je riječ o Ultri ili nekom drugom vikendu, a ono što se mora zaključiti je da ima izuzetno visoku normu kvalitete.

Kada se sve zbroji i oduzme, ova Ultra ipak nije bila na razini prošlogodišnje. Previše EDM-a, premalo Prydza i nekomercijalne izvedbe visokorangiranih DJ-eva (da, prošle godine je čak i Guetta puštao Adriatique), izostanak unikatne atmosfere s Poljuda, rekordan broj djece i maloljetnika... Za nas koji volimo nešto ozbiljnije zvukove Resistance je na jedvite jade morao krpati ono što je prošle godine bilo i na glavnoj bini. A cijena karte vjerojatno nijednog pasioniranog ljubitelja Resistancea ne bi natjerao da samo radi toga kupi narukvicu. Tako da je prošlogodišnji recept s par tzv. underground nastupa na glavnoj bini uz još jači pristup drugim binama možda bio kvalitetnija opcija. Ako je statistika bolja ove godine, a ona jedina dugoročno igra ulogu - onda je sve ovo imalo smisla. Kako je sve premještano u posljednji trenutak organizatoru se svakako treba čestitati na uspješnoj reorganizaciji. No iako mediji i PR mašinerija hvale novu lokaciju, osobno nisam siguran da je to iole najbolje rješenje.