VINYL TJEDNA: Gargiulo - Rivotril [BAR Musica]

Ova je ploča stigla putem portala deejay.de. Iako se pravi dojam otkriva tek na gramofonu, inserte je moguće preslušati pritiskom na ikonu PLAY ►

BAR Musica etiketa je kojoj sam već posvetio više osvrta i uvijek joj se rado vraćam. Flavio Vecchi, Ricky Montanari i Giorgio Capena već su se našli u fokusu mojih tekstova, no ovoga puta riječ je o novom imenu koje pokazuje izniman potencijal. Gargiulo se predstavlja sigurnim autorskim potpisom i jasnom estetikom koja ne podilazi očekivanjima. Ako nastavi ovim smjerom, mogao bi postati važan dio budućih izdanja BAR Musica, ali i šire europske elektroničke scene.

Naslovna kompozicija referira se na farmakološki pripravak čija je aktivna tvar klonazepam, poznat po sedativnom i antikonvulzivnom učinku. Sličan efekt postiže i sama glazba, ritam je odmjeren, hipnotičan i blago psihodeličan, dok stabilna house struktura pruža čvrst oslonac za ples. Rezultat je kontrolirana dinamika koja ne forsira intenzitet, već ga gradi postupno.

Srodnu atmosferu nastavlja i Hypnoallusione, druga skladba na A-strani. Ovdje se štimung gradi kroz tonske pomake koji izbjegavaju standardne ljestvice, stvarajući kontinuirani osjećaj nestabilnosti. Fokus nije na melodiji u klasičnom smislu, već na zvučnoj teksturi koja djeluje poput auditivnog prikaza iscrpljenosti nakon dugog noćnog izlaska. Ritam sekcija pritom ostaje čvrsta i kontrolirana, držeći cijelu strukturu na okupu.

Ovo nije glazba koja priziva romantične slike Mediterana niti se oslanja na lako prepoznatljive motive. Riječ je o zahtjevnom, promišljenom izrazu koji odbacuje nostalgiju i bira istraživanje novih smjerova. U vremenu kada se velik dio produkcije oslanja na provjerene obrasce, Hypnoallusione predstavlja hrabar iskorak i potvrđuje autorovu spremnost na rizik.

Na B-strani nalazi se kompozicija koja zadržava interes kroz suptilne produkcijske zahvate i precizno razrađene detalje. Psihodelični elementi prisutni su i ovdje, ali su uravnoteženi klasičnim žanrovskim okvirima.

Aranžman se razvija postupno, s nizom sitnih promjena koje razbijaju linearnost. Upravo u trenucima kada slušatelj uđe u gotovo meditativno stanje, Gargiulo uvodi diskretne pomake i blago disonantne intervencije koje vraćaju fokus.

Breaking Wave možda nije najhrabriji trenutak izdanja, ali funkcionira kao zaokružena i promišljena cjelina. Ujedno je i najpristupačniji dio ploče, sposoban zadovoljiti i zahtjevniju publiku i one koji traže balans između inovacije i slušljivosti.