VINYL TJEDNA: Phuture, Ricardo Villalobos - We Are Phuture 2x12" [Get Physical Music]

Ovo je dvostruko vinilno izdanje u mojim rukama završio zahvaljujući ekipi iz etikete Get Physical Music, a potražite ga putem njihove stranice ili putem mojeg uobičajenog izvora deejay.de, gdje je dostupno još nekoliko kopija. Iako ćete pravi dojam dobiti tek kad čujete kako to zvuči na vinilu, inserte možete poslušati pritiskom na ikonu PLAY ►

Budući da je elektronička glazba sklona izmjenama trendova brže od bilo kojeg drugog žanra, nije ni čudo da publika najviše vrednuje klasike. U odnosu na svakodnevnu hiperprodukciju toliko je malo naslova koji dostojanstveno stare, da je pravo čudo da oni zapravo i postoje. Klasici su oni koji će se uvijek naći u kolekcijama gramofonskih ploča ne samo profesionalnih selektora, već i ljubitelja glazbe općenito. Ovo je jedan koji će vjerojatno doživjeti još milijun obrada i milijardu reizdanja jer je povijesno, kulturno i estetski superioran još od 1988. Možda sam pogriješio što ovu recenziju nisam obradio na punu tridesetu godišnjicu izdanja, ali smisao klasika i jest da se o njemu s jednakim divljenjem može pisati bilo kad. Originalna verzija na A-strani predstavlja autentični čikaški zvuk koji je inspirirao pregršt glazbenih žanrova elektroničke glazbe i sadrži predskazanje u stihovima. Proročanstvo koje je tada bilo teško predvidjeti, no danas je svima jasno koliko su Spanky, DJ Pierre i Herb J. bili u pravu dok su tvrdili kako će elektronička glazba s Rolandovih ritam mašina i sekvencera koje su oni koristiti sredinom osamdesetih, osnivajući projekt Phuture dominirati svijetom glazbe.

Drugi zvučni zapis na A-strani je već stopostotni Ricardo, na kojeg sam prvi puta obratio pozornost kad je objavio singl “808 The Bassqueen”. Iako sam redovito pratio Villalobosova izdanja, moram priznati da mi je njegov pristup glazbenoj produkciji nije bio jasan dok nisam osobno prisustvovao njegovom DJ nastupu. Tada su mi tek sjeli njegovi sporogoreći aranžmani koji u publici akumuliraju energiju prije kulminacije i onda u kratkom vremenu raznesu plesni podij. Upravo takva je i ova verzija. Lagana gradacija inzistira na strpljenju slušatelja koje se na kraju nagrađuje prepoznatljivim refrenom i naglo odrezanim krajem.

Djelo na B-strani, odličan je nastavak na kojem Ricardo eksperimentira sa zvukom koji je najbliži starinskom pristupu electro funk glazbi s početka osamdesetih. Naglasak na moduliranim vokalima i slomljenom ritmu, začinjen je rifovima legendarne Rolandove TB 303. Materijal koji u miksu odlično zvuči s ranim Plastikmanovim djelima kao što je “Plasticene”, ili alternativnom verzijom još jednog klasika “The Age Of Love (Emmanuel Top Mix)”.

Svaka sljedeća verzija sve se više odmiče od originala, a Villalobos potpuno neopterećen žanrovskim odrednicama koje su postavili stari majstori, igra po svojim pravilima. Nepredvidljivi aranžman koji ne robuje suvremenim konstrukcijama, već na trenutke djeluje ogoljeno i hipnotički, a na trenutke razbija meditativnu strukturu i stvara prekide kontinuiteta, dokazuje autentičnost izražaja iza kojeg može stajati samo karizmatični Ricardo.

Druga strana na drugoj ploči predstavlja možda i najzanimljiviju verziju koja ima najmanje veze s originalom. Pod žestokim dub utjecajem, ova minimalistička psihodelija raskida svaku dodirnu točku s čikaškim zvukom do trenutka dok se ne pojavi prepoznatljivi vokalni refren.Ne čudi uloženi trud koji je Villalobos uložio u četiri vlastite verzije ovog bezvremenskog remek-djela, jer je utjecaj koji je na njegovu generaciju imao Phuture, nezamjenjiv. Svakako se radi o odličnom materijalu koji u suvremenoj eri velikih techno festivala zvuči futuristički. No, kako će za tridesetak godina partijaneri gledati na Villalobosove obrade? Budući da modificirani DeLorean koji je Dr. Emmett Brown patentirao sredinom osamdesetih još nije u masovnoj proizvoljni, bojim se da ćemo svi morati pričekati odgovor na to pitanje.