VINYL TJEDNA: Ricky Montanari – RM_SERIES.1 [RM_SERIES]

Ova je ploča stigla putem portala deejay.de. Iako ćete pravi dojam dobiti tek kad čujete kako to zvuči na vinilu, inserte možete poslušati pritiskom na ikonu PLAY ►

U eri u kojoj se svijet povezuje jednim dodirom zaslona, teško je prepoznati odakle određena estetska ideja zapravo potječe. Globalnu elektroničku scenu danas oblikuju zvijezde iz Nizozemske, Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva, Njemačke i Sjedinjenih Država, dok je Italija, nekad jedno od najvažnijih središta razvoja suvremene klupske glazbe, posljednjih godina pomaknuta u pozadinu. Ipak, postoje stvaratelji koji to ravnotežu vraćaju, poput Rickyja Montanarija, DJ-a i producenta čije je ime odavno ugravirano u temelje talijanskog house zvuka. Rođen u Riminiju, Montanari je već osamdesetih bio među prvima koji su u Italiji sustavno oblikovali zvuk koji će ubrzo postati globalni fenomen. Njegov prepoznatljivi stil obuhvaća slojeve R&B-a, soula, housea, UK garagea, funka i new wavea, a svaki njegov uradak nosi specifičan mediteranski senzibilitet koji ostaje dosljedan korijenima. Upravo to pokazuje Music Makers, nastao u suradnji s Davideom Rubertom. Njihova je glazbena povezanost kontinuirana od ranih 2000-ih, a poznata izdanja poput Million Faces (2003) postavila su ih među najzanimljivije talijanske autore. Ruberto je DJ, producent i live izvođač koji je radio s imenima poput Rockin’ Moroccina, te sudjelovao u remiksima za globalne ikone poput Cher i Jamesa Browna. Zajedno s Montanarijem kroz Music Makers, ponovno potvrđuje kako sofisticiran stil, topla melodijska linija i diskretna vokalna naracija mogu podjednako funkcionirati na velikim festivalima i u intimnijem klupskom prostoru.

Na B-strani slijedi Nu Groove, skladba koja se prvi put pojavila na albumu #41 iz 2006. godine, a sada dolazi u obnovljenoj verziji. Ovaj novi edit djeluje poput pažljive restauracije klasičnog platna, a ističe ono najvažnije iz originala, ne mijenjajući njegovu bit. Montanari ponovno pokazuje osjećaj za strukturu i dinamiku, stvarajući hipnotički ritam koji se postupno razvija kroz slojevite modulacije i suptilne promjene u aranžmanu. Sve se odvija u fluidnom toku, bez naglih prijelaza, ali s neprestanim osjećajem pokreta. Vrijeme, čini se, gubi značenje, kao u estetskom, tako i u doslovnom smislu, jer kompozicija prolazi u trenu, ostavljajući slušatelja u prostoru koji ne pripada ni prošlosti ni sadašnjosti.

Završno poglavlje izdanja, Granda, možda je i najznačajniji umjetnički iskorak ovog izdanja. Iako je i ova kompozicija originalno objavljena na albumu #41 iz 2006. godine, nosi electro crtu koja svojim minimalističkim pristupom iskače iz okvira na koje smo ovih dana navikli. Je li riječ o tech houseu, indie danceu ili nekoj vlastitoj formi, teško je odrediti, a upravo u toj neodređenosti leži snaga Montanarijeve kreativnosti. Granda odiše futurizmom, ali istovremeno zadržava toplinu talijanskog zvuka. Snažan je to završetak koji zaokružuje ploču i potvrđuje da Montanarijeva produkcija i dalje zvuči svježe. Izdanje djeluje kao dokaz da talijanski house nije tek povijesna fusnota, nego živa forma koja i dalje pokreće podije i oblikuje ukus nove generacije.