VINYL TJEDNA: Unknown - Page Five: Fain [The Edge Of Me]

Ova je ploča stigla putem portala deejay.de. Iako se pravi dojam otkriva tek na gramofonu, inserte je moguće preslušati pritiskom na ikonu PLAY ►

Do sada nisam posvećivao posebnu pažnju ovoj etiketi, izuzev jedne recenzije, no peto izdanje The Edge Of Me, izdavača fokusiranog isključivo na nove house interpretacije poznatih skladbi, privuklo me najprije A-stranom, a zatim i ostatkom materijala.

Autor i izvorno djelo ostaju skriveni, pretpostavljam zbog pravnih ograničenja, pa se vodi kao Unknown 1. Riječ je o house reinterpretaciji skladbe Children of the Sun grupe Dead Can Dance. Original nosi snažnu simboliku, promišljanje o povratku unutarnjoj svjetlosti i trajnoj borbi između optimizma i njegovih suprotnosti. Napisali su je Lisa Gerrard i Brendan Perry, dvojac čiji rad obilježavaju raznoliki glazbeni utjecaji i duboka semantička struktura tekstova. Za mnoge čitatelje ta pozadina možda ne znači mnogo, ali predstavlja temeljni doprinos razvoju suvremene glazbene kulture.

Ovdje se ta spiritualna jezgra pretače u hipnotički house ugođaj, uz izdvojene i reducirane stihove Dead Can Dance. Verzija funkcionira podjednako dobro kao motiv koji otvara set ili kao način testiranja publike je li spremna zakoračiti prema pop utjecajima. Za DJ-a koji kombinira različite stilove ovaj zapis može biti iznimno korisno oruđe.

Kad već govorimo o pop usmjerenju, drugi zvučni zapis to dodatno naglašava. Današnji DJ može biti svašta, od industrijski konstruirane figure fokusirane na jedan sezonski žanr, do samostalnog entuzijasta koji je tijekom života apsorbirao ogromnu količinu glazbe, osjetio cikličke obrasce, prepoznao poveznice među stilovima i svoj posao shvaća kao misiju zabavljanja publike bez tereta korporativnih uvjeta.

Ova obrada odmah će privući publiku željnu melodične estetike, a zatim se, uz odgovarajuću selekciju, može nenametljivo odvesti i u sasvim drugi smjer. Riječ je o preradi Wicked Game Chrisa Isaaka iz 1989. godine. Skladba govori o privlačnosti prema osobi koja možda nije dobra za tebe. U srži je paradoks između želje i boli, emocionalna igra koju ljudi sami sa sobom vode. U ovoj verziji Isaakov vokal služi tek kao naglašeni detalj, dok aranžman postupno raste prema kulminaciji i otvara prostor za tranziciju u dublje ili energičnije zone seta.

Treći zapis nije nešto čemu ću osobno često dati priliku, no razumijem njegovu funkciju. Vrlo lako može postati vrhunac večeri na korporativnim ili mainstream događajima, gdje će većina odmah prepoznati stihove I'm Not Alone Calvina Harrisa. Objavljena 2009. kao glavni singl s albuma Ready for the Weekend, skladba je prema Harrisovim riječima zamišljena kao veliki klupski pogodak koji spaja svjetlije i tamnije tonove, nastala u razdoblju kreativne izolacije.

Ova nova verzija osobno mi je višestruko privlačnija od originala iako i dalje nosi dozu sladunjavosti koja nije u potpunosti po mom ukusu. Aranžmanski i tehnički izvedena je na visokoj razini, mogu je precizno smjestiti u kontekst seta, a ujedno dostojno zaključuje peto izdanje etikete The Edge Of Me.