VINYL TJEDNA: Victor Stancov – Apollo [simple tracks]

Ova je ploča stigla putem portala deejay.de. Iako ćete pravi dojam dobiti tek kad čujete kako to zvuči na vinilu, inserte možete poslušati pritiskom na ikonu PLAY ►

Još jedan rumunjski producent koji radi odličan deep tech s dozom nostalgije. Klasični house ritam s otvorenim činelama i razigranom swing funkcijom, začinjen je ugodnim akordima koji stvaraju sentimentalnu atmosferu. Retro štih s karakterom klasika, dodatno je naglašen sempliranim vokalom koji kaže: „You don't even hear that stuff no more!“, što je pretpostavljam aluzija na prošla vremena u kojima je ovakav glazbeni stil bio standard. Bez obzira na odanost starinskoj estetici, Victor je stvorio uradak koji tehnički konkurira bilo kojem mainstream house uratku. Također, izričaj koji gotovo sedam minuta dinamičnog aranžmana, pretvara u trenutke koji prođu bez dojma prolaska vremena, dokazuje kako se odlična glazba može isproducirati s ograničenim brojem elemenata, ali neograničenom maštom i ljubavlju prema žanru. Budući da me je već ovaj prvi zvučni zapis na A-strani osvojio svojim šarmom, nakon samo nekoliko slušanja, preporučio bi ga svima koji preferiraju lagano ljuljuškanje u ritmu umjesto skakanja do plafona, a svi koji će ovu ploču uvrstiti u svoju kolekciju lako će ju kombinirati s više od trideset godina glazbene povijesti underground klupske glazbe.

Drugi zvučni zapis na A-strani je po svemu sudeći logičan nastavak početne ideje i smisleno se nastavlja na Apollo s gotovo istim setom zvukova. Ono što je unatoč profinjenoj pratnji u prvom planu je melodija kakva nije prisutna na prvom uratku. Delos je doslovno varijacija na temu i vidim ga kao izvrstan alat koji može poslužiti na afterima i privatnim partijima kao savršena zvučna podloga.

B-strana potpuno različito pristupa žanru i donosi 100% suvremeni glazbeni stav. Koristeći komponente originalne teme, tek kao povremeni motiv, Wareika remiks ukazuje na mogućnost pričanja iste glazbene priče iz dijametralno suprotne perspektive. Na kraju krajeva, nije li i to smisao remiksiranja kao vještine? Naravno, ali samo teoretski, što je činjenica u koju sam se nažalost i sam osobno uvjerio. Autori su nerijetko toliko vezani za svoje kompozicije da im se najčešće sviđa baš remiks koji je najmanje različit od njihove originalne zamisli. Smoći snagu i poigrati se s novom vizijom odlika je vrijedna poštovanja. Drago mi je da je ova verzija teoriju pretvorila u stvarnost.