20th Century Digital Boy pt.1

Prije nepunih mjesec dana glazbenim svijetom odzvonilo je proročanstvo sljedećeg sadržaja: “Jednom kad stvarno dođe do AGI (Općenita Umjetna Inteligencija), ona će biti puno bolja u stvaranju umjetnosti od nas, jednom kada AI uzmogne potpuno svladati znanost i umjetnost, što bi se moglo dogoditi u sljedećih 10 godina, vjerojatnije za 20 ili 30 godina. Osjećam kako smo pri kraju umjetnosti, ljudske umjetnosti”.

Misao koja bi se mogla podvesti tek pod formuliranu ludost kakvog zanesenog milenijskog narcisa zvučala bi naprosto dosadno smiješnom da je nije izgovorila osoba prilično uvjerljivog umjetničkog pedigrea i specifične težine. Riječ je o Grimes, vrckavoj zavodljivoj Kanađanki romano-slavenskih korijena koja je zadnjih desetak godina od aposematične djevojčice, zaigrane MIDI konzolom i mišem uspješno evoluirala do rodonačelnice suvremenog elektroničkog zvuka najviše estetske i produkcijske razine. Za neupućene - riječ je o zagonetnoj umjetnici koja je tijekom čitave protekle godine figurirala kao manje ili više objavljena partnerica vjerojatno najpoznatijeg “kreatora budućnosti” današnjice, Elona Muska bradom.

Čak i ostavimo li po strani privatne afere, legitimitet za govor u ime čitave jedne umjetničke grane i zanata ova je audiovizualno, modno raskošna i stilski dorečena persona sebi priskrbila upadljivo vještim i samostalnim korištenjem digitalnog arsenala te je svoj stvaralački opus i izdvojila iz mase suverenim produkcijskim maršem zaraznim temama i melodijama, od naivnih početaka s Vanessom, Oblivion, Genesis preko nešto skupljih, naprosto neotesano samosvjesnih glazbenih video uradaka poput suradnje sa sjajnom Janelle Monae na Venus Fly, sve do uloge svećenice, (Ratne Nimfe kako sebi voli tepati) nove digitalne budućnosti koju je sebi dodijelila na We Appreciate Power ili pak pilotima nadolazećeg albuma Miss Anthropocene, singlovima Violence ili So Heavy I Fell Through the Earth.

Umjetnički možda najizrazitija značajka koja prati Grimes od početka njezine sonične avanture jest upravo ta sraslost s vlastitim elektroničkim instrumentarijem čiju je orkestraciju ona, čitko poput brojnih stvaralačkih duša - pripadnika svoje generacije, prigrlila na način da je, osim što je iz njega izvukla umjetnički zaista vrijedan, čak produhovljen output, uspjela je nadići ograničenja generacijskog koda i leksika te ga servirati najširem slušalačkom tijelu, bez obzira na dob i kolektivno iskustvo na razumljiv i prihvatljiv način. Drugim riječima pridružila se svojim kolegama svih geografskih širina koji su na sličan način uspjeli iskoračiti izvan uskog vlastitog kreativnog okoliša, u sfere općeprihvatljivoga i univerzalno značajnoga. O najvećem dijelu njih bit će riječi u ovoj, kao i u kolumnama koje planiram kao nastavak serijala zajedničkog nazivnika 20th Century Digital Boy.

No vratimo se na trenutak samom početku i kontroverznoj izjavi koju je Grimes plasirala u podcastu Sean Carroll’s Mindscape - vjerujem kako sam, odabravši je kao polazište svega čime se ovdje želim baviti, barem donekle zagolicao maštu potencijalnog konzumenta priloženog sadržaja.

(Grimes; Instagram)

Ne ulazeći u kontekst izrečenoga, kao ni autorskim određenjem naspram njega (a reakcija je bilo, kritika koje sežu do nazivanja Grimes “glasom privilegija silikonskog fašizma” od kolegice Zole Jesus), na sličan način na koji ona “osjeća” dolazak nove stvaralačke paradigme te mu pripadajuće otvara vrata svojih brižno uzdizanih, grandioznih odaja, tako i moj vlastiti autorski subjekt osjeća potrebu, bar u pokušaju, (pre)vrednovati sve što je kroz svoje digitalno i elektroničko glazbeno iskustvo protekla tri desetljeća iskusio i protrijebio kao vrijedno od svekolikog kukolja suvremene glazbe - i to kroz kontinuiranu izloženost old schoolu dječje sobe, sve do odobravajućeg oduševljenja digitalnom tehnologijom koja mu je, duboko u trećem desetljeću života, po prvi put zapravo omogućila prelazak Rubikona izražavanja u svojstvu DJ-a, bliskom i razumljivom predmetu želje koji mu je sve te godine blistao pred očima skriven staklenim zastorom.

To bi ujedno bila i jedna od prvih tema kojima bih se bavio u blogu prigodno naslovljenim kako bi evocirao dihotomiju vintagea - staroga i oprobanoga - i suvremenoga, čak budućega. 20th Century Digital Boy parafraza je ironičnog naslova Bad Religiona, ali s dugim pogledom u prošlost, ka 21st Century Schizoid Man - prvom povijesnom singlu pionira prog rocka, King Crimsona na izmaku 60-tih, kad su se, kao sama krema glazbene kompetencije počeli aktivno stvaralački radovati budućnosti u sretnom sudaru tehnologije i umjetnosti, sudaru koji svoje krhotine genijalnosti prebacuje preko rijeke vremena podjednakim intenzitetom do današnjeg dana.

Pričat ćemo o relevantnim glazbenim pomacima, kako u samom proizvodu, tako i u metodi: od DJ-kulture nekad i sad, nastanku i vječnim temama, od korijena u Zlatnom dobu hip hopa, do EDM-a, digitalnog DJ-inga i teorijskih poglavlja produkcije elektroničke glazbe. Otvarat ćemo teme ispravnih puteva žanra, kao i njegovih stranputica. Kopat ćemo po zlatnom rudniku sedamdesetih i osamdesetih, apostrofirati ponajbolje autore, izvođače i revolucionare zvuka. Istraživat ćemo promašaje i uspjele revivale poput electroclasha, najjače scene novog milenija, poput skandinavske, australske, pitati se što je to što ih to izdvaja od glazbene konfekcije. I ono najbitnije: sve skupa pokušat ćemo postaviti u kontekst cjeline, svekolikog univerzuma glazbene umjetnosti i duha, jedinstvenog prostora bez početka i kraja u kojemu podjednako obitavaju začinjavci od Bacha i Monteverdija do Iana Curtisa, Vincea Clarkea, Skrillexa i Kevina Parkera. I tome ćemo zadatku pristupati bez kompromisa, u nadi kako ćemo, lutajući kroz mrak Minotaurova labirinta zadržati dodir s Arijadninom zlatnom niti, onom što bi nas trebala privesti smislenom i koherentnom cilju - vrijednoj umjetnosti i zaista dobroj glazbi.

Na pitanje što bi se to, koje i čije iskustvo, moglo i trebalo izraziti kroz “Opću umjetnu inteligenciju” koju priziva Grimes te smatra li se taj organizam tek nekakvim do apsurdnosti usavršenim umjetničkim sredstvom ili, štoviše, subjektom što se kroz glazbu treba i želi očitovati, odgovorit će povijest daleko pred nama. Kroz ovaj spisateljski napor namjeravam se baviti pokušajem vrednovanja onoga po meni najbitnijeg što sam zatekao na mjestu susreta izranjajućeg elektroničkog instrumentarija s nečime što smatram zaista vrijednim u glazbi općenito. Mjesto je to na kojem sam se zatekao još kao jako mlad a, bez lažne skromnosti i odavno prevalivši famoznih 10000 aktivnih radnih sati u glazbi, od zagušljive sobe i studijske prostorije do najveće dostupne koncertne dvorane, kao i od akademske katedre i teorije do stvaralačke i scenske situacije krvi, znoja i rintanja svoju iskustvenu nit u toj priči nalazim poprilično svestranom i samog sebe dovoljno potkovanim kako bih se o temi imao pravo oglasiti iz pozicije zrelog osobnog diskursa.

Ili jednostavnije - smatram kako je u aktualnom trenutku tehnologije i antropologije dozrelo vrijeme za svojevrsnu inventuru, ne bi li se spomenuti kukolj još jasnije izdvojio od zrna, kako je vrijeme još jednom postaviti pitanje: “Što od svega ovoga uopće zaista vrijedi?”

Možda je pitanje suvišno, možda je takvim estetskim prosudbama rok odavno prošao, još s počecima tehnološke demokratizacije glazbenih sredstava izražavanja. Osobno mislim da nije, mislim da mesa i potrebe za dobru vizitu, ponovni pregled i diskusiju danas ima više no ikad. Ako ništa drugo - nalazim korak u takvu avanturu nagovještajem jednog zabavnog i edukativnog putovanja.